zmajić

Link

Crna Kraljica
U davna vremena, na Medvedgradu je živjela nesretna mlada kraljica, koju su još kao djevojčicu udali za moćnog ugarskoga cara Sigismunda. Bila je vrlo lijepa, ali strašno okrutna. Imala je dugu crnu kosu, jahala je divljeg crnog vranca i stalno nosila crnu odjeću, a najbolji joj je prijatelj bio zli crni gavran moćnog kljuna i sjajnoga perja, koji bi silno nasrnuo na svakoga tko se kraljici zamjerio, iskopao mu oči i jako ga izranjavao oštrim kandžama. Zbog sve te tame koja joj je okruživala tijelo, ali i dušu, narod ju je prozvao Crnom Kraljicom, a o njoj i danas u podsljemenskim selima kruže strašne priče. Zatočena u preranom braku s moćnim kraljem i njegovim utvrđenim dvorcima, mlada se kraljica rano počela baviti astrologijom i alkemijom, a navodno je bila u vezi i s transilvanijskim grofom Vladom Drakulom i postala vampirica. Priča se čak da se kupala u krvi mladih djevojaka i muškaraca kako bi vječno ostala lijepa i mlada. Svojem je mužu zadavala mnoge probleme zbog brojnih ljubavnika, koje je navodno bacala s najviše kule kada bi ih se zasitila. Njezino je ime vezano uz mračne političke spletke i izrazito nasilnu obitelj. Barbarin otac bio je Herman Celjski, glava tada najmoćnije plemićke obitelji u regiji. Obitelj Celjski vladala je gotovo cijelim Hrvatskim zagorjem, a u posjed Medvedgrada došla je početkom 15 stoljeća. Iako je taj grad u planini sagrađen za obranu Kaptola i okolnih sela od tatarskih napada, građani su se oduvijek bojali njegovih okrutnih vladara koji su vjekovima silom osiguravali egzistenciju svog planinskog posjeda napadanjem okolnih sela i pljačkanjem naroda. Grofovi Celjski nisu u tome bili iznimka. Medvedgradom su upravljali Barbarin brat Fridrik i njegov sin Ulrik, koji je ušao u povijest kao najokrutniji medvedgradski vladar svih vremena.

Ipak, od svih medvedgradskih vladara, najdulje će u sjećanju naroda ostati mitska Crna Kraljica, koja je, navodno, da spasi svoje blago od turskoga napada, vragu dala i sebe i Medvedgrad! Iako je kasnije požalila svoje riječi i željela razvrgnuti kobni ugovor, kao što u legendama već biva, vraga je gotovo nemoguće prevariti! Tako je nesretna Crna Kraljica umrla 1451. godine, pokošena kugom, srednjovjekovnom “crnom smrti”. Ali zbog vražjeg prokletstva ni u smrti nije našla svoj mir – pretvorila se u zmijsku kraljicu, a njezine podanice zmije i dan danas čuvaju njezino golemo blago. Legenda pripovijeda da je ono još uvijek zakopano negdje na Medvedgradu i nijedna pustolovna ekspedicija, kao ni pljačkaški pohod, nisu ga uspjeli pronaći.
Iako se uz ime Crne Kraljice u sjeverozapadnoj Hrvatskoj najčešće veže upravo Barbara Celjska, nije sasvim sigurno koju je od srednjovjekovnih kraljica narod zvao tim imenom. Na Medvedgradu su osim nje boravile i dvije kraljice Marije – supruga Bele IV., kao i prva žena kralja Sigismunda, za koje se zna da su obje nosile crninu. U mnogim hrvatskim krajevima postoje legende o crnim kraljicama, koje su uglavnom bile zle žene, povezane s crnom magijom, spletkama i zlobom. Rijetka je iznimka dobra Crna Kraljica s Velebita, koja je, uslišivši molbe sušom izmučenog naroda stvorila raskošna Plitvička jezera.

Medvedničke coprnice
U pradavna vremena, prije dolaska kršćanstva u naše krajeve, ljudi su se klanjali božanstvima Prirode, o kojima su njihovi životi u potpunosti ovisili. Majka Zemlja život je davala i uzimala, a njezinu su ćud tumačile posebno nadarene svećenice – žene vješte u znanjima prirode. Ljudi su ih štovali pribojavajući se njihovih moći, a one su ih koristile kako bi odobrovoljile nadmoćne sile prirode i naučile ljude kako živjeti u skladu s njima.

Međutim, vremena su se promijenila, u naše su planine došli novi vladari, nove vojske, a s njima i nova vjerovanja. Drevne su svećenice progonjene i ponižavane, pa su se mnoge od njih povukle u sjenu, ne odustajući od svojih drevnih znanja, često posežući za crnom magijom i čaranjem ne bi li se održale u novome svijetu koji ih je progonio i nazivao vješticama – ili kako kod nas kažu – coprnicama.

Stoljećima tako živeći u sjeni, coprnice su poprimile mnoga obilježja bića tame, a ljudi koji su ih nekada štovali, počeli su ih se bojati i od njih zazirati te ih okrivljavati za mnoga zla koja bi narod zadesila. Zlim osobinama koje su im pripisivali naizgled nije bilo kraja: coprnice su se navodno redovito sastajale u medvedničkim šumama gdje bi divljale i pravile tuču te dovodile mlade djevojke iz sela kako bi ih baš na gori Medvednici „vragu zapisale“. Mjesta kojih se posebno trebalo noću kloniti su križanja putova, zdenci, mostovi i male brane na potocima, gdje bi danju žene prale rublje, a noću se najradije sastajale coprnice, obučene u crne dronjke, lica prekrivenih maramama da ih ne bi tko prepoznao. Ako bi netko slučajno poslom trebao pored njih proći, najpametnije bi mu bilo pognuti glavu i proći bez riječi. A ako bi se ipak koji nesmotreni seoski junak usudio poviriti na vještičje sijelo i prepoznati koju coprnicu te ju zazvati imenom, gotovo da mu nije bilo spasa – prozvana bi vještica proklela i njega i cijelu njegovu obitelj, a protiv takve izravne kletve najčešće nije bilo lijeka. Zato su na križanjima putova često postavljena raspela, ne bi li odagnala ta vještičja sijela, a najsigurnije je bilo držati se kuće kada padne noć i kad svijetom zavladaju tajanstvena bića tame. Najvažnije okupljanje vještica bilo je na Ivanjsku noć, kada bi se okupljale na križanjima i palile vatre, spremajući se za let na Klek. One koje nisu znale letjeti, jahale su na konjima i mazgama, za koje se govorilo da su to začarani ljudi, koji bi se slučajno te noći našli vještici na putu. Zato djeca na ivanjsku noć preskakuju preko vatre koja ih čuva od vještičjih čini, a muškarci pucaju u nebo blagoslovljenim barutom koji je tjerao vještice i rušio ih iz zraka. Posebno je to bilo opasno za vještice koje bi primijenile opasnu čaroliju nevidljivosti: kada bi takva nevidljiva vještica pala na tlo, nitko ju ne bi mogao pronaći, pa bi lako mogla umrijeti tako sama na šumskome tlu. Na takvim mjestima još bi dugo nicale jarko crvene gljive zvane vještičje srce, jer su one jedine mogle razgraditi suho i žilavo srce mrtve vještice.

Posegnuvši za tamnom stranom prirodnih sila, mnoge su vještice ušle u duboku zavadu sa šumskim vilama i vilinskim bićima. U proljeće bi sijale polja zvončića i tako namamile vile, a onda bi počupale nježno cvijeće i prodavale ga na tržnicama, podvaljujući naivnim kupcima opasne vilinske čini.

Međutim, iako su se mnoge coprnice odmetnule na stranu zla, umjele su pripraviti svakojake lijekove i liječiti teške bolesti i uroke, pa je gotovo svaka obitelj imala poneku neobičnu staru tetu, strinu ili ujnu vještu u tim drevnim znanjima. Iako su svi od njih nemalo zazirali, veoma su ih poštovali i dolazili bi k njima po pomoć u raznim neobjašnjivim neprilikama u kojima se sumnjalo na zle čini nekog nadnaravnog bića.

Usprkos svim strašnim pričama o vješticama koje po šumama i selima copraju ljude, njihovih se uroka ne trebaju bojati ljudi čista srca i mirne savjesti. One imaju moć samo nad onima koji žele prisvojiti nešto što im ne pripada – tada će ih vještice smatrati rivalima i željet će ih začarati i uništiti.

https://m.youtube.com/watch?v=zqNTltOGh5c

https://m.youtube.com/watch?v=QdykXAT19Go

Ufff...dobro je.Kada sam počela čitati...uplašila sam se da me netko ovdje jako dobro poznaje no...ipak je to neka druga koja ima dugu crnu kosu...jaše crnog konja,a ja i nisam tak jako zločesta....ha.hha!

Uuuuu...
Aj da razmjenimo..
Znanja travičica!
Bumo se našli kod onog starog
raspela ...
Kod vidikovca ..