zmajić

Jednoj Gospi u jednom nekom gradu

Promatrao sam je dugo kako bih shvatio;

Šta je ona u stvarnosti, tamo duboko u sebi?

Taj uvijek zamišljeni pogled

zapravo nije gledao u ništa.

Nakon sati i sati šetnje,

kroz tihe, mračne i prazne ulice,

pogledala me je svega dva puta.

Znate, onako nakratko.

A njene usne, eh.

Svega da su rečenicu izgovorile.

Samo bih joj ja tu i tamo,

na koju sekundu

ukrao pokoji poljubac.

Bože, kako bi se samo nasmijala poslije svakog.

Jednostavno nisam mogao da je ne gledam.

A tek ruke, prijatelju.

Nije znala kuda bi s njima.

Mahala je uokolo i pokoji put

prošla prstima kroz kosu, onako polako.

Ali, ono što mi je zapravo ledilo krv u žilama

bio je njen dodir.

Svakog puta kad bih se naljutio i okrenuo glavu

ona bi nježno dotakla moju ruku, a

tamo gdje je praznina popunila bi je njena ruka i čvrsti stisak.

Čovječe, nisam ni svjestan kako će me boljeti

kad to mjesto opet bude prazno, a ja,

kao i prije

sam.

Stavljam ovaj zapis s prethodnog
bloga...
I nemam se namjeru nitkom ispričati..

Sara odjebi....
Nemaš pojma....
Ja sam se s dr s..MC..
Kocijan borio da se mladi
ljudi ne šalju u mirovinu(2001)..

No prvo što ne znaš što je to
gledat smrt u oči...
A drugo si narcis..

Dakle svi vi crveni pravite budale
od branitelja...

A nitko od nas nije ni pomišljao
da ćemo dobit neku mirovinu...

Išli smo branit svoj dom...

A znali smo da nas već sutra
možda neće biti...

A vi crveni ste uredno bili na svom
poslu 91..2001...

Znači djeca komunizma....

Pogledaj si dokumentarac
Huda jama...
Aj i poslije toga budeš govorila
da mi Hrvatski vojnici...
smo uhljebi...

Onda smrt Hrvatskom vojniku
A sloboda partizanskoj djeci ..

????????!..

@wasyxde... preskocila sam, stihove sa drugog bloga, i kazem wauuuu

Dodajem za danasni post, nadam se kako se neces naljutiti :)

Hoću da verujem u dobrotu,
i reč koja to jeste.
Hoću da verujem u onaj deo
ljudski,Nebeski.
Hoću,
pa šta bude,
da verujem u šansu.
Hoću da verujem u mesto u
srcu sveta koje imam.
Hoću da verujem u zagrljaj,
i nežnost.
Pa nek i iskopnim,
nek nestanem pre svanuća,
ja hoću da verujem...

Nada

Bog je velik...

No u Boga ima dana
koliko hoćeš...

No kako svoje božje dane
darivati sam sebi...

No Bog ima svoga posla...

I dao ti je slobodu da svoje
dane urediš kako ti hoćeš..

I Bog je sin grbavog nadničara...........

Može bit Ilija...

Samo pitanje??

Koliko si ti onda grbav...!!

Samo biće sam bog
samo postojanje...

No možda imaš sreću
da ti ovo nije zadnji život...

Hm...IIIija..

Ponekad se pitam,

dok plažom skitam:

“Zašto se nekim ljudima događaju nesreće?

Zašto neki u životu imaju malo sreće?

Zašto neki umiru mladi?

Zašto ih smrt tako mlade ohladi?”

Ponekad mi se takva pitanja motaju po glavi,

dok more valove pravi.

Zamišljena,

slučajno stanem na puža,

ne sluteći da mi taj nesretni puž,

odgovore na pitanja pruža.

Našao se na krivom mjestu u krivo vrijeme,

a ja sam mu svojom nepažnjom stvorila probleme.

Težinom svoga tijela,

zgazila sam i kućicu i njega,

iako to nisam namjerno htjela.

Onda sam shvatila da je tako i kod ljudi,

netko svojim koracima,

onom drugom,

slučajno ili namjerno presudi.

Tako oni moćniji svoje ideje provode,

ne sluteći kako tuđe živote u opasnost dovode.

Poput mene,

zamišljeni hodaju,

možda svjesno, možda nesvjesno,

drugima jamu kopaju.

Svaki put kad se iznova pitam:

Zašto neki imaju malo sreće?

Zašto ih život nemilosrdno okreće?

Sjetim se tog malenog, zgaženog puža

i odgovor mi se u trenu pruža.

Nema tu mistike,

ni skrivenih značenja,

nego slučajno ili namjerno

napravljeni koraci,

koji dovode do tuđeg uništenja.

Svaki put kad na puža stanem,

od tuge zastanem

i sa mjesta nesreće nestanem.

N.

was
toliko su grbava da bez animoziteta mogu reć:

"umri Bože da ti vidim leđa,
pa da vidim jesu l' tvoja grbava ko moja"

Nije mi namjera se uopće uspoređivati, kako s tobom, a tako niti ikom ovdje.

Ja sam ti samo uzvratio na postavljeno pitanje.

A vokabular tipa; "neka i tebe"

- mi je nekako separatističi, kao ti si odrednica neka, doduše, domaćin si bloga i niša više od toga.

Živio ti meni .-)

Što obrisa komentar prije mojeg?

Valjda prst krivo stisnuo, a jebiga.........

sad ispadam glup, tup i neupotrebljiv :-)

Ajd bok.

Znam neke zmajiće, super ljudi :-)

Zamišljam da si pjesmu meni napisao? Za odjeb znam da je zame! Nisam smrti gledala u lice i ne sramim se što sam živai i živim! Kad dođe vrijeme, mrijet ću. Ne ide to mojom niti krivnjom niti zaslugom, rekli bi od boga I roda! A mi “crveni” kak veliš ne znam čime smo to zaslužili…jel samim rođenjem u Jugi (kolko se sjećam to je i tvoja država rođenja) ili time što su nas roditelji napravili ma kakvi bili? Moj s petokrakom tvoj sa U illi domobranskom na kapama…onak nešto iza rata, ali to bjahu samo naši očevi. Ne prenosi se s koljena na koljeno nečije nošrenje nekih oznaka u nekoj vojsci za neke pogrešne ili prave ideale! Mi civili smo radili 40 i vise godina da bismo zaradili svoj kruh i penziju! Vi vojnici (moj otac je bio isti taj i za mene ste svi vi vojnici isti, jer svaki vojnik je i ginuo i pobjeđivao kako kada i kako gdje) ste služili (doista mislim da vojnik služi i nemam baš dobro mišljenje o niti jednoj vojsci koja zahtijeva abdikaciju uma i poslušnost) al ne i zaslužili mirovinu koja vam je poklonjena za vaših par godina ratovanja (moj otac u onom ratu, ti u ovom, neki vojnik u nekom slijedećem) i dvadesetak godina radnog staža u nekoj vojsci! Za mene to načelno nije pošteno…i nema veze sa braniteljem, antifašistom u 2. Svjetskom ratu i svima onima koji su na krilima nekog rata otišli u vojsku kao profi! Ja sam svaki svoj posao koji sam radila zaradila samo svojom sposobnošću (natječaj) i nikad se nisam zaposlila prek veze (a nisam nit za djecu to učinila iako sam jednom htjela ali mi je kćer rekla, mama nemoj, ja sam sposobna žena, studentica s ocjenom 5,0). Koliko puta si se ti zaposlio u svom životu putem natječaja i radio neki posao tako? Ostao si na krilima rata isto kao i moj otac u vojsci! Koliko puta si za svoju djecu tražio posao preko veze? Stoga je uvredljivo napisati gdje sam bila 1991. 2001….radila sam i zarađivala za život, pače, za državu skupljala novac kako bi takvi kao ti uopće mogli ratovati! Odgojila djecu sama i nikad ništa nisam dobila na poklon od države! Možda sam narcis (za tebe) zato što poštujem i cijenim sebe, ali znam i zašto! Svaki vojnik za mene je samo vojnik i iako sam odgojena uz vojničku čizmu, mislim da vojnika ne bi smjelo biti, ma kakav bio plemenit cilj! I oni u 2. Svjetskom su se digli zbog fašizma I Hitlera ali jasno je da u svakom ratu vojnici ginu a oni drugi zbog kojih se ratuje i koji izazovu rat, ne stradaju! Da nije bilo Tuđmanovog I Miloševićevog zveckanja oružjem, rata ne bi bilo? Zašto je Havel učinio nešto posve drugo od našeg predsjednika? Možda moj pacifizam nije najpametniji I najbolji, jer nisam Gandhi ali znam da svaki rat ima svoju alternative. Možda izvire iz toga što sam rano u obitelji osjetila što znači nasilje i meni niti jedno nasilje (pa niti rat) nema opravdanje! Btw spominješ hudu jamu al ne i Auswich, Jasenovac…za mene su to ista mjesta stradanja nevinih ljudi bez obzira na predznak! Dvoje ljudi koji su u nekim stvarima i porijeklom prilično različiti spojila je ljubav! I umjesto da ta ljubav nađe riječi spajanja nedostajalo je riječi! Žalosno je da dvoje ljudi nakon šest mjeseci života pod zajedničkim krovom ne znaju ništa jedno o drugom? To što sam se ja rodila u partizanskoj a ti u ustaškoj (ili domobranskoj) obitelji ne bi trebalo imati nikakve veze, jer niti nema! Čovjek nosi gene ali i sam sebe obrazuje i odgaja, formira u odraslog čovjeka! Ja koja sam bila vojnička kćer, imam lose mišljenje o vojsci! Ti koji si bio slobodnomisleći dečko uglavnom pod majčinom a ne očevom stegom, postao si vojnik I razmišljaš kao vojnik? Šteta, ima toliko stvari 30 godina nakon rata koje su vrijedne življenja! Šteta što svi vi živite u prošlosti i nema mjesta budućnosti! Glupo je 30 godina nakon rata pričati o braniteljima? Tko su oni? Ljudi koji su jednom bili u ratu! I šlus! Ovi drugi, koji cijeli život dobivaju naknadu I ostalu pažnju I apanažu, za svoje ratovanje su plaćenici! Jel možda to što si gledao smti u oči tebi daje pravo da propovijedaš život I koliko je tko vrijedan? Dapače, ti imaš obvezu i dužnost živjeti jer ti si svoj život već jednom potrošio (neću reći potratio jer nitko nema pravo za drugog nekog to reći)? Svi smo mi bili nečije budale I ginuli za neke ideale, neki čak I za samo svoje! Na kraju isprika što sam se drznula napisati nepoćudni komentar na tvoj blog zaboravljajući da je poželjno samo ulizivanje i odobravanje! Stay well…ratniče, vojniče…al čovječe, živi čovječe!
p.s. moja kćer je meni postavila pitanje prije no što je otišla van…mama, tko sam ja…jedan djed mi je bio partizan a drugi ustaša? Nije iskala pravi odgovor, ali ga je našla, tako što je otišla odavdje gdje se ljudima broje krvna i ina zrnca ovisno gdje sui m roditelji ili pradjedovi bili u nekom ratu (upravo to i ti činiš)? Pitaj svog sina što misli o sebi kao djetetu oca vojnika…možda se iznenadiš kaj misli o ratu, vojsci? Možda misli o sebi kao o mladom čovjeku koji ima oca i mater ali je on svoj i neovisan od toga tko mu je bio otac ili mater? A možda budeš i sretan što ćeš konačno nać potvrdu svog vojevanja? Ovaj zapis napisan je kolovoza 2020.g. I smiješno mi odgovarat na pitanje gdje sam bila 1991.g….u Zagrebu, kao I sada! Jel to grijeh? Za mene nije i stoga ne mislim da ga trebam okajavat ili bilo kome polagat račune!

pusti sara sada duge tekstove..............

wasy ok čovjek koji je sam skrenuo pažnju na društvo u kojem živimo, a želimo ga boljim i pravednijim.

mene je jedino začudilo imenovanje tebe kao "dežurnog krivca"

to ne volim, i to je cipelarenje...........

........odaberi naizgled slabijeg, pa ga gazi u čopru ili hordi.

neće ti sada wasy određeno vrijeme tu dolaziti, šteta.
zna čovjek nekada dobro ubosti, a češće krivo
kao sada
jebat ga, nitko nije savršen :-)

U pravu si Ilija...ali riječi nisu problem već (ne) djela! Ja sam uvijek činila i možda stoga morala objašnjavat (i griješiti) zašto... Oni koji ne čine ne moraju ništa objašnjavat što (ne) čine!