zmajić

Link

Dežurna gunđala" obično zrače negativnom energijom i pravo su društvo za izbjegavanje. S druge strane, postoje ljudi koji u svemu oko sebe gledaju ono pozitivno, pohvalit će drugoga čak i kad možda razloga za to nema, jer su, na primjer, vidjeli da se ne osjeća dobro pa ga žele nekako oraspoložiti.

Ponekad osoba oko sebe sagradi zidove

i oko njih stavi teške okove

kako nitko ne bi došao do nje

kako nitko ne bi povrijedio njene osjećaje.

Poneki se trude

i različite stvari joj nude

samo kako bi se zidovi srušili,

ali brzo bi oni otišli

jer ono što su oni nudili, nije bilo za nju,

nije moglo zadovoljiti dušu njenu.

Sve te materijalne stvari nisu je činile sretnom,

zapravo su je činile tužnom.

„Zar moje srce mogu osvojiti takve stvari?

Zar nitko o iskrenoj ljubavi ne mari?“

Ali jednog dana čula je korake kako se približavaju sve više.

Najedanput su ju obuzele emocije jake

a srce u grudima je počelo da diše.

Nikad nitko nije došao tako blizu zida

nikad nije čula tuđe korake tako izbliza.

Pogledala je kroz sitnu rupicu u zidu

i vidjela prekrasnu smeđu boju.

To su bile njegove oči.

Zbog njih su okovi prvi put pali.

Pali su te noći,

a oni su se prvi put susreli.

Njihove oči su se gledale,

a duše su u tišini progovorile.

I.H..

https://m.youtube.com/watch?v=23dW3H9yFSU

inčresting!

https://m.youtube.com/watch?v=np_dW7yzhM8

Nekad se kaze: “Uradicu to po svaku cjenu”, neznajuci da cjena moze biti preskupa i moze te kostati vise od samog zivota. Cesto cujem izraz; “Mora se platiti cjena”!Za sta?! Cjena za bolji zivot, za ljubav, za povisicu, da bi bio ono sto nisi, da bi uzivao jedan tren u kome ces shvatiti da si pogrijesio i da to sto si dobio nije vrijedno cjene koju si platio. Jer platio si sopstvenim gubitkom, gubitkom sebe, svoje duse i svog srca, svog razuma. I svaki dan gledam kako ljudi uporno “gube sebe” placajuci previsoku cjenu za nekih 5 minuta lazne srece. Dali na kraju shvataju da je sreca bila lazna ili to pripisuju zivotu?! Kao “Takav je zivot”! Mora se zivjeti po svaku cjenu”! Ja ne zelim platiti cjenu za neciju ljubav, ironicno, uvjek je placam na kraju. I uvjek me kosta vise nego sto vrijedi, cak i sama ljubav. Odavno sam prestala placati tu cjenu, samoca ne zahtjeva gubitke. Ona je tiha, poput meditacije, ona je s tobom i ne trazi da je volis ili mrzis, ne trazi od tebe da je prigrlis ili odbacis, ona je kao prijateljica bez zavisti i zlobe, u njoj cak pronalazis sebe! Svi veliki umovi su zivjeli u samoci! Ona ih je nagradjivala idejama za dobrobit ovog svijeta. I nisam ja neki mizantrop, ja volim ljude, ma kakvi oni bili, ma koliko oni unistavali…sami sebe! Vjerovatno je i to placanje previsokih cjena samoubilacka misija! Vjerovatno cak i nesvjesna samoubilacka misija! Ima to covjek u genima, to neko samounistenje. Srljanje ka nekom sopstvenom kraju! Poput Bukowskog; “Nadji sta volis i dozvoli da te ubije”. Zasto?! Zar je nada u samom kraju?! Selimovic je rekao; “Zar je nada u tome da ce sve proci”?! Ne mislim da je nada u tome da ce sve proci, u tome je spas. Oslobadjanje ovih okova zivota! U samom kraju je, vjerovatno, i novi pocetak. Onaj bez laznog zavaravanja da treba biti “po svaku cjenu”! Z.

Z..H..

to ti ja niš ne kužim