parablog

Granica (Wikizvor): crta koja nešto omeđuje.

Pretpostavimo da smo prosječne inteligencije, i one logičke i one lingvističke i inter i intrapersonalne, prosječni smo u svakom pogledu, prosječne visine, prosječne težine, prosječnih navika i prosječnog životnog stila. Prosječna smo osoba, ali autentično prosječna, volimo si laskati.

Kažemo samima sebi: postoje daleko veći mislioc od mene, pa i on ponekada ustukne pred licem ljubavi, "pomjere se u njemu neki geni Dunava" i prizna samome sebi da "postoje u nama neke neprevodive dubine, postoje u nama neke stvari neprevodive u riječi".

Mi, mislioci vulgaris, moramo pak priznati samima sebi da se ponekada predugo zadržimo u umu kojemu je jedan od osnovnih zadataka igrati trikove, naravno samo i isključivo onda kada je eventualan problem gole egzistencije riješen.
Zabavi nas svaka žvaka koju nam fino upakira u šareni papir pa je razvlačimo od nemila do nedraga da bi negdje usput shvatili da smo ostavili sebe.
Prerezali direktnu vezu uma i srca, teoretizirali, valjali bureke, ostavili ljubav na čekanju. Ljubav je to, ako je ljubav čekat će. Ajmo si ne bacat torte u lice. Ajmo ne očekivat od nekoga, od ikoga da stavi vlastiti život na čekanje jer smo mi u "momentu".

Jer, što ako. Što ako su te neprevodive dubine itekako prevodive. Nekoga smo pustili jako blizu, pritisnuo je svu dugmad na kontrolnoj ploči vjerojatno i nesvjestan svog utjecaja na nas, uključile se crvene lampice. Pa nećemo ih takve prevodive gurati pod tepih, varati se, dodatno se sabotirati.

Jer, što ako. Što ako je, konkretan i konačno destiliran primjer, potreba za pažnjom tog nekog osobitog rezultat odrastanja uz emocionalno i/ili fizički nedostupnog roditelja? Što ako je konstantno dokazivanje da postojimo, da smo vrijedni, samo produžetak utakmice koju smo vodili kao djeca sa samima sobom kako bi nas nezainteresirani roditelj ili netko podjednako bitan primijetio.
Gdje povući granicu, kako i kada započeti taj interni put iscjeljenja? Da li je za to kasno? Svatko treba odgovoriti za sebe.

Alternativno rješenje je ignorirati ono što nas žulja, štogod to bilo u nama ili izvan nas i okrenuti se novoj, lighthearted priči. Tu nema problema, tu nema granica. Još. Tjedan, mjesec, možda dva. A ima li osobnog napretka?

pomire se ljudi.

da ne žele/mogu, preko samoproglašenih granica.

svjesnost mirenja je isto napredak :)

tako nekako mu ispadne. krenu, pa se vrate na staro pojilo i promotre ga na novi način. opa. ček da vidim SADA, imal tu nešto više ćara za mene.

Sa gubitkom/izgubljenom bitkom se moramo pomiriti. To se isto uči, slažem se.

No meni se čini da sa svakom novom godinom ili novom osobom koju pustim u život, ne nužno novom u partnerskom smislu, pomalo pomičem vlastite granice. Vjerojatno se tu radi o sazrijevanju, a opet, osjećam da ono nikada nije konačno

Ok, eventualno se završi onog momenta kada nam grobar prebaci ilovaču preko guzice

I što ako ta nazovimo izgubljena bitka nije ustvari izgubljena bitka već prikriveni blagoslov?

pa i nije. problem je u rastu koji nema prezupčenosti. nema skoka, radikalnosti koja nosi rizik brzine.

šta se suštinski mijenja u našim životima bez rizika nepoznatog?

Ja sam izgleda stvarno preradikalna. Tako mi i treba kad sam odrastala na literaturi o Iranu i mladim Irancima u vrijeme Islamske revolucije. No radije bih suborca da me vodi polako, ne želim se boriti za vlastiti dio skroz emancipiranog kolača više. Ja bih da stvari idu mekano i podrazumijevajuće, da sam ja žena, a on muškarac i da me ušutka poljupcem kad vidi da sam kao nešto krenula traktorom po pšenici

Ne znam što se suštinski mijenja i mijenja li se išta kad je život sam po sebi misterija. Uvijek nam je nešto/netko nepoznat. Nisam sigurna postoji li apsolutno znanje, ako i postoji sakriveno je u srcu

A u središtu srca je sunce i osmijeh

nije suborac, ako me vodi. neg vođa borbene jedinice :)

Ma i ja se isto borim, ali na ženstveni tek otkriveni način. Dopuštam da budem vođena. Posao je to

ja doslovno ne znam, jesam li ikada imala otvorenu čakru po pitanju udvojavanja :O ok. izuzev zaljubljenosti. onda se i galebovi jedu, jbg.

Jebo zaljubljenost, tu sam tele prvoklasno. Iscrpi me to. Bi ja zaljubljenost, ali ne baš onu sa letom iznad oblaka i padom od kojeg se trese tlo i u Madagaskaru, ja bih sada nešto fino podešeno. Balansirano. Equal give&take

e. evo 20 godina, cca, tražim onu spravicu ša se nekad prodavala po knjižarama. 2 metalna prstena koja rotiraju, spojena u jednoj točki. šta bih s njome i da je nađem, nemam pojma. mož bih sjedela i plakala gledajući je... :D

Toliko toga za učiti :)

ma znaš ti da se ja gojim od kad se ne zaljubljujem. epa nije fer davide, baš nije

Znam na koju spravicu misliš. Ja bi onu za hipnotiziranje. Kada sretnem pravog da ga u par sekundi uvjerim da je on za mene, a ja za njega. A ne da se patim ovako

E, pa znaš da ima prstena za kupiti na tu foru. I znam što sa njim. Stavi se na prst :)))

No, jel ono gore Kishon? U poslu sam, pa malo to sve sporije. Nisam se još počela gojit. Sukladno tome, od sisa samo s

(Moram ić, pusa. Vratim se)

ajde. ja čekam poziv lika koji sređuje stršljenove. malo mi bila poplava. moram ja i fkng drugu muku na revers da trebujem.

Ps. Nisam znala evo do maloprije da je na onoj slici koju je Pacijent objavio Medino ime i prezime. Sramota me što sam uopće pisala ispod komentar. Sada je izbrisan (Sori Medo, počivaj u miru)

Em. Bit će to sve... :)

nekak ne pušim pretpostavke o prosječnosti pojedinca....

postojim ja i postoji kolektiv (dva pojma, neraskidivo vezana)

ja sam posebna i došla sam s namjerom da rastu kolektiva dodam svoju posebnost
kako ja, tako i svaki pojedinac (nema tu laskanja...to je osviještenost)

po meni ne postoje prosječni ljudi....čak i onaj najneobrazovaniji komunalac vodi brigu da se kolektiv ne guši u vlastitom govnu (sorry komunalče na banaliziranju)

moju posebnost može moj ego i kolektiv unaprijediti ili obezvrijediti (tu sad kreću priče o budalama i trulom kolektivu i guskama u magli....onih kojima se posebnost isprala u kolektivnoj bujici)

'prosječnost' kolektiva je samo zbir posebnosti pojedinaca, a pada količinom 'ispranih'

zato nemam problema ni sa sobom (ni s kuhinjom) ni s drugima ;)*
valjda je to napredak.....

kad kontrolna ploča ima puno dugmadi i šarenih lampica
a tebi je dozvoljeno stiskati..
radil sam dugo na takvom mjestu i vjeruj mi da je najljepše kad
svijetli samo zeleno ili žuto a sirene muče.

kad se zacrveni ne pati samo upravljač.
a kad se pridruže i sirene ode u kiki cijeli sustav.

Psad, prosječnost nije u fokusu teksta, ali očito je zapela za oko.
Jel fercera ako kažem da nisam pisala iz pozicije crnca u bijelom svijetu ili žene u muškom svijetu?
Ili ako kažem: drago mi je što postojite vi posebni, od mene ima i boljih i gorih, ja sam u sredini. Barem stremim tome.

I svakako se nadam da dodajem vrijednost svakome koga sretnem, kao što znam da i meni dodaje vrijednost naprimjer razgovor sa osobom za koju se iz ovog ili onog razloga smatra da je ispod prosjeka, kao i sa onom za koju se smatra da je iznad. To što netko "smatra" nije moj film, ne pratim univerzalnu metriku, mišljenja, tumačenja

To je stvar percepcije, niti više, niti manje. U svakom slučaju, hvala na uvidima

Treba se naučiti, tu se slažem, pogledati u ogledalo i reći: to sam ja od glave do pete, volim se takvu kakva jesam i potpuno se prihvaćam. U biti, treba se naučiti vidjeti samoga sebe. Kakvi god da smo

ma ti si posebna i šlus
mene otfuralo na moje temeljne postavke na kojima temeljim sve odnose s ljudima

pomiriti vlastitu posebnost sa posebnostima ostalih je umijeće.
puno različitosti koje su sinhronizirane u cjelinu sve zajedno gura naprijed.
prosječnost se izvlači cijepanjem extrema. to je optimizacija sustava.

Hvala ti Jano, lijepom me vidiš. A to je jednostavno i lako kada si lijepa i samoj sebi :)

E, perce, upravo o takvom sustavu i govorim.
O dodirivanju te mekane točke, tog balona u kojem smo dijete koje se boji da će biti ostavljeno/razočarano/prevareno od strane tog nekog novog momenta (osobe). U tom balonu mi smo dijete koje je u strahu. Gdje ima straha, tu nema ljubavi.
A to onda ne znači da je sustav otišo u krasni k, nego je otišao u malo bližu povijest :))), i treba poneko dugme pritisnuti - postoje načini, da bi se ti alarmi isključili, da bi taj strah iscijelio malo po malo ako nikako drugačije, da bi ustupio mjesto ljubavi

savršeno si opisala sve u čemu sam bio i strahovao.
bilo je puno vanjskih okolnosti koje su generirale to
a gumbići koje sam pritiskao samo su sve pogoršali.
i ošlo sve u krasni..

lako je sve kad smo u sebi čisti i bezbrižni. ima se razumijevanja i strpljenja za ostale.
a strpljenje je vrlo važno.
sve prođe i lampice prosvijetle ko zvijezde na nebu
danas, kad se toga prisjećam, točno vidim di sam krivo stisnul.
a znal sam i stisnut dobro :)

Tu bih samo dodala da je najljepše zrcaliti kada su oboje čisti i bebrižni. Obično to bude tako u početku, mudrost je ljepotu početka znati produžiti da traje

Ne znam zašto mi zvoni trpni i radni glagol nad glavom? Kakve to veze ima s ičim?
Izgleda treba raditi puno, raditi vrijedno, kopati do nafte žlicom, motikom, šta ko ima

nedavno sam tu napisal da se do dijamanta može samo teškim rudarenjem.

mislim da je to na tom tragu :)

i da.. sad sam videl da nema podloge.
a Mark ima podlogu za sve..

https://youtu.be/Jy3vzdtiXF4

do dijamanta se može i kad se obični "ugalj" stavi pod određene uvjete. I dalje mu je sastav identičan, promijenila se samo struktura.

Možda kada bi se energija koja se ulaže u pronalazak već gotovog dijamanta uložila u pretvorbu uglja u dijamant, to dalo neke bolje rezultate.

Ne znam. Pitam. Možda netko zna nekoga tko to zna..

i polimerizacija etilena u polietilen je moguća pod određenim uvjetima (300 C i 2400 bara)
a to je poprilično jeftinije stvoriti nego li uvjete za sintetiziranje dijamanta.

radio sam na postrojenju polietilena godinama.
vrlo je to skupo i nestabilno za voditi proces.
a ovo za dajmače je svjetlosnim godinama ispred.

ali nije nemoguće.
rade to za rezne alate samo u najrazvijenijim zemljama svijeta.
i jopet je skupo i exkluzivno

Flaj, ja evo znam čovjeka koji je glatko odbio moju ponudu za partnerstvo jer sam stara i žilava. Mogu u tim okvirima o ugljiku i dijamantu. Valjda nije vidio prostor za zajednički rast kroz odnos.
Tada sam odlučila da ću ja biti ta koja će zaprimati ponude i razvrstavati ih po potrebama i željama

:)

ima i onih koji u dijamantu vide samo nečistoću i nesavršenost.
u Antwerpenu se smiju takvima

Pero, kad svijeća gori, ono što iskri u plamenu su također dijamanti. Samo ih još nitko nije skontao kako stabilizirat postupak. Ako ćemo bukvalno.
Kod hiperbola malo mašte nije na odmet.

Ima netko voli rudarit, a ima netko da mu nije mrsko brusit i bit brušen :)

Pod brusit i bit brušen ne mislim na pigmalionski tretman, već na zajednički rast kako je to ifka lijepo poentirala

Jedan odbio i ti Iv odmah u play dead pozišn?
Jbmu, pa nije svaki žabac princ.
Znaš kako kaže Churchil što je uspjeh?
Skakutat od jednog do drugog zajeba bez gubitka entuzijazma

zajednički rast je divna utopija
zato toliko razočaranih

Zajednički rast ne mora bit c/p

Svijest o rastu je već divna

Kad jedno malo zastane, nije drama.
Ako zna da je zastao.
Onak, gledano utopijski.
Mislim da drama nastane kad ovaj drugi krene navaljivat "rasti ko ja, rasti ko ja"
:)))

znam da nije c/p
treba u startu definirati 'zajednički rast'
a opet....di će hrast čekat ciklamu da naraste ;))

Upravo to, dobro si to kazala. Stvarno sam možda inzistirala da mi čovjek golim rukama iscijedi sok od jagoda, a uopće im nije sezona.
I realno, u startu već nemamo iste postavke. On prošao sito i rešeto, ja tek izašla iz kupusa. Iako smo skoro godište

Ima hrastova sa "ciklamskim" afinitetima.
Nisam pristaša selekcija

Vi šta hoćete, al ja sam si baš zamislio kako hrast drži ciklamu za ruku i struli si par grana da i ciklama dobije malo Sunca :)

Pretpostavljam bitno je imati jednaka esencijalna, suštinska uvjerenja. Pa onda lagano cvjetanje u hodu

Bitno je bitno :) Sve drugo je nebitno. To sam maloprije kazala. Dobro sam rekla :)))

Netko veli, gle onaj hrast kak je ružan, s lijeva je totalno truli. A hrast i ciklama se skupa sunčaju.

Flaj, ti si tako romantičan. Jesi li razmišljao što o udaji, ženidbi ovih dana?

Nope

:))

Predlažem da kreneš razmišljati, ubrzo će noć vještica, tada udavače izlaze iz svojih špilja i vilene nad glavama romantičnih momaka. Barem neku amajliju za zaštitu nabavit

Još me muči prihvaćanje metamorfoze iz hrasta u ciklamu.
Kad se uciklamim do kraja, možd onda promislim :)

ljudi.......odoh kašljat sa češnjakom u uhu.....
uživajte ;))
i ciklama i hrast mogu zajedno rast ako dijele svoje različitosti
bez drvlja i kamenja
ali ja tu priču nisam zapazila tu na iskrici ;))

:) to je jako dobar stav :)

Kiksao sam u hrastovanju.
Baš sam se jako morao strulit i usro se

Ne tvoj Jana, nego Flajov :)))
Ti si realna, praktična žena. Bit ću i ja jednog dana, do tada ovako kako znam

Šta je sada ovo?
Ništa, idem dalje - ručak, pas, knjiga možda.
Doviđenja do oslobođenja

Idući život: startam kao ciklama

Ručak, skripta, popodnevno uzemljenje, điro di kvartalija

Ja još moram razmislit što ću bit. Možda neka voćka sa oblinama. Kruška, tak nešt

Kruška Kardašijanka, ha?

Zaguglam, pa javim. Ili ciklama isto. Hrast? Djetelina jok. Djetelinu uvijek izgazi krava. Eno pjevaju momci iz Zadruge

Hajde bok. Zagrljaji

Djetelina kravi strajks bek :)

I ok je mužu reć "ja bih jagode"

Nek materijalizira iz rukava, ko Sai Baba

Već se vidim kako prepričavam unucima: "Kako me savjetova, tako i bi"

:)))))))
Inšalah

nisam citala komentare...

nedavno sam shvatila ocaravajuce mi pitanje i time si rjesila preskakanje sitnih koraka: a sto bi musko ucinilo u toj situaciji?
djelovalo.

i jos se krecem :)

ciklama je sprinter u usporedbi s hrastom.
ali nije to problem.

problem je kad se poistovjećujemo sa neprimjerenim.
rado se stavljamo u ulogu hrasta poistovjećujući se sa njegovom čvrstoćom, trajnošću i dugovječnošću.
ciklama je određena svojim kraćim ciklusom i osim što je vrlo lijepa nema trajnu vrijednost čak ni posthumno.
fakat neprimjerena parabola iako sam poklonik kontrasta.

budimo iskreni prema sebi i ne izdižimo se u nebesa.
svi smo u određenim okolnostima vrlo krhki i nježni. ko ciklama

ciklama i hrast su totalno neusporedivi
gledajući ih pojedinačno, primjećujemo svu njihovu veličinu i njihovu bit
jedino neprimjereno je krenut ih uspoređivat

pa to i velim :)
al kužim poetiku