Sedamnaesti kolovoza

Te sam se godine jako zaljubio, ali mi inače, pa tako i u ljubavi, ništa nije polazilo za rukom. Dobra sam tri mjeseca zbog dvije ozlijede proveo na fizikalnim terapijama. Ondje sam se i zaljubio u terapetkinju.Znam da ne zvuči drugačije nego kao najobičniji kliše.
Najprije sam na gradilištu ozlijedio tetivu ramena i morao sam prekinuti s poslom jer mi nije bilo moguće ni milimetar više pasa podignuti ruku. Propisana mi je dvotjedna fizikalna terapija i ondje sam je prvi put ugledao. S pacijentima je bila izuzetno ljubezna, ugodna, nenametljiva, okretna i vrijedna kao pčelica. Uživao sam od početka njezinu blizinu dok je radila sa mnom.Tu i tamo bi me dodirnula njezina prelijepa crna i bujna mirisna kosa. Nakon prvog tjedna na terapiji jedva sam dočekao da prođe vikend i nastavim dolaziti. Dok se je kretala od pacijenta do pacijenta zaljubljeno sam je gledao, ali tako da to nitko ne primijeti.No moja je terapija bila gotova i jedva da sam s njom razmijenio koju rečenicu.
Liječenje je bilo uspješno i vratio sam se na posao. S novom sam energijom silno prionuo. Razbijao sam zidove teškim mlatom, kopao temelje, prenosio vreće cementa i kamene blokove. Rad je bio iscrpljujuć, nakon posla jedino što sam mogao bilo je jesti i odmarati se. Dva mjeseca takvog ritma osnažilo me kao nikad. Sve najteže poslove odrađivao sam lakoćom i tako ohrabren da mogu sve i po čitavi dan jedno sam kasno poslijepodne zaigrao, onako neobavezno s ekipom, mali nogomet na mjesnom asfaltnom rukometnom igralištu. Nije prošlo ni petnaest minuta igre kad sam u prostoru protivničkog vratara njemu okrenut leđima osjetio snažan udarac ispod lista u lijevoj nozi. Bijesno sam se okrenuo u uvjerenju da me je vratar sasvim nepotrebno udario, ali iza mene nije bilo baš nikog. Jedva sam došepao do klupe za rezervne igrače, a onda i do liječnika koji me je uputio na hitan prijem u KBC. Bila je to ruptura ahilove tetive s potrebom neodgodive operacije.Ne znam koliko sam proveo u bolnici, ali sam se vratio kući na štakama i s gipsom. Oporavak je dugo trajao, a nakon skidanja gipsa slijedila je nova fizikalna terapija. Obzirom na okolnosti nisam bio nesretan jer sam znao da ću je ponovo viđati. Sve me je više očaravala i sve sam više s njom uspijevao razgovarati. Donosio sam joj povremeno s puno ljubavi male diskretne poklone kao što su kolači ili košarice rijetkog voća. Ne vjerujem da već tada nije dobro znala što se događa sa mnom. Shvatio sam da svakog dana dolazi s jednog udaljenog otoka na posao i kasno popodne se opet preko mora vraća kući. Bio sam uvjeren da takav ritam neće moći dugo izdržati, a izdržala je više od pet mjeseci. Još dok je radila ja sam završio s terapijom, ali neko vrijeme sam morao provesti na bolovanju i neprestano sam mislio na nju. Više nisam mogao izdržati, napisao sam joj poduže ljubavno pismo u jednu neobičnu bilježnicu limenih korica i predao joj je. Pustio sam nekoliko dana da se to “slegne”, a onda je nazvao na poslu i zamolio je da se vidimo kad joj bude zgodno. Već pri tom telefonskom razgovoru znao sam da gubim iako smo dogovorili susret. Bilo je rano poslijepodne, možda još sat vremena do polaska njezinog broda na otok. Ne sjećam se više kako je tekao razgovor, ali sam bio na izuzetno blag i obazriv način odbijen. Rekla je otprilike da je u vezi i kako nikad nije doživljavala naš odnos drugačijim od prijateljskog. Boljelo me je, ali sam morao prihvatiti kako stoje stvari i zaželio joj svu sreću. Još sam je samo zamolio da mi ako može vrati pismo koje sam joj napisao. Odgovorila mi je da ga nema. Ostala mi je samo nada da to znači kako ga nema kod sebe u tom trenutku i da ga želi zadržati kao uspomenu. Rekao sam joj da je onda nebitno.
Istinski sam je zavolio i cijelo sam srce izlio riječima u tom pismu-bilježnici s limenim koricama.
Još mi je i danas teško kad se sjetim kako sam joj tog popodneva oteo vrijeme da uspije stići na polazak brzim brodom u 15 h za njezin otok. Postojao je još jedan polazak znatno kasnije i to je putovanje trajalo čitavi sat duže. Bio sam svjestan koliki sam joj dodatni napor time pričinio jer sam znao koji je dan i da nije bio petak, kraj radnog tjedna. Kao i to da se je opet ujutro morala vratiti.
Sreo sam je još samo jednom u gradu rano ujutro netom je izašla iz katamarana. Vidjelo se je da je na izmaku snaga. Samo me je umorno pozdravila u prolazu. Tjedan ili dva kasnije je odustala od tog svakodnevnog mrcvarenja dolazaka i odlazaka preko mora. Mene je želja za njom još dugo mučila. Sve što sam mogao bilo je napisati joj pjesmu iz dubine duše i pobrinuti se da je dobije. Nikad nisam saznao je li ju primila jer sam joj je uputio na mail koji sam pronašao na internetu:

“SANDRI

Kad ujutro malo iza 6 i popodne na odlasku zabruje motori Adriane
ponavlja mi se uvijek ista misao;
nema je više, nema Sandre...

A kad se za burna vremena nazire u daljini Korčula
Mene svlada sjeta i tvoje mi je ime u šaptu;
Sandra, Sandra...

Na putu za Split primaknem se i slušam govor Lučana,
a samo tebe čujem, samo tebe...

Grad postaje cijeli svijet kad voliš jednog od njegovih stanovnika.
Na zadnjoj stranici novina fotografija Luke
koja se budi u magli.
Vidim te onako sanjivu kakvu sam te znao sresti na Rivi...

I često se pitam osjetiš li kad dodir moje želje,
pomiluju li te moje misli...?

Sandra, Sandra...”

Godinama poslije sreli smo se jednom u brodu, čak smo slučajno sjeli jedno do drugog. Djelovala mi je nekako sjetno. Malo smo pričali jer je s druge strane do mene bila upravo prijateljica s kojom sam taj dan putovao. Rekla mi je da se uvijek sjeti onog perioda kad je radila u mojem gradiću i još i to da se sjeti mene kad god putuje brodom koji zastane nakratko u našoj gradskoj luci prije nego nastavi prema njezinom otoku. Saznala je da sam se oženio i dobio dijete. Bože moj, je li uopće ikad stekla barem približno predodžbu koliko sam je volio i koliko sam joj se divio?

kad muškarac voli, to je onda ljubav. žena kad se rastavi, samo se naguzi bilo kome i tu nema plača, možda samo (da ti je barem malo veći.) u čas neki dođe i zamjeni zagonđiju, a muškarac godinama tuguje i plače. ne znaju žene što je ljubav, a na nju se najviše kunu.

Eh Habi lijepiš etikete ko smrdljive čarape
obješenjak
eto ti i tebi jedna

Meka sjetna priča,
tko želi znati da te netko beznadno voli a ti ne možeš uzvratiti ni približno

meka kao barašun, miluje
ovaj blog je žedan takvih priča
btw dobar je istoimeni film

Pod naslovom tog filma s Andy Garciom i Meg Ryan iznio sam vlastitu ispovijest o jednoj ljubavi. Iskreno nisam zadovoljan kako je ispalo osim pjesmom koja potječe iz vremena kad se je to događalo. Nije najspretnije izneseno, ali je barem iskreno.

ne bi ništa izostavila iz priče
baš ama baš ništa
možeš samo nastaviti :)

pisatiiiiiii

gibam raditi

ps najbolji film Meg Ryan

Malo je muških koji vole bezuvjetno....još manje ih priznaje.Svaka čast.:-)