parablog

Blaženi pms, sjajna prilika za krvarit od dosade.
Skužila sam da periodično, sukladno ciklusu, pucam po šavovima, ali mislim da je to djelomično i zbog nejebice. Neka mi gospon dame ne zamjere.
Puknem i kad procijenim da je neko ili nešto prevršilo mjeru, s tim da umišljam da mi je prag tolerancije visok i da je svako pucanje potkrijepljeno debelim zašto/zato. Ko zatvorenici sa onim reckama po zidovima kaznionice, samo što moje ne broje dane već servirane drekece. Pet puta ću ih prešutjeti, šestim ću nadoknaditi sve prije prešućeno.

Iako, učim se reagirati pravovremeno, na način da ostanem prisutna u samoj sebi, na način da reagiram iz centra svoje kuće, a ne da se postumno rasujem u spletu emocija unaokolo ko zrnati teret. Iz ove perspektive, takvu prisutnost smatram remek djelom.

Imam tu neku temperamentnu, zajebanu crtu koju ne može svatko niti provariti niti hendlati s njom. Čak bi i taj temperament bio koliko toliko prihvatljiv da uz njega ne ide ta emocionalna zatvorenost i iako ovdje ne govorim o emocionalnoj nepismenosti, ovo me čini teškom osobom. I baš se nasjekiram kad vidim istu tupsonsku crtu kod drugog. Nisam sto posto sigurna radi li se ovdje o naslijeđenim ili naučenim karakteristikama, gledano iz pozicije onoga koji čita, možemo reći da se jednostavno radi o zajebanosti ako ne želimo zapetljavati ili božesačuvaj otpetljavati u ring ubačeno klupko.

Ne radi se o tome da imam problem kod sklapanja novih poznanstava ili općenito komunikacije, ne, ovdje se radi o tome da taj neki dio mene na biće koje se pojavilo od nikuda i odjedanput se zadržava u mom intimnom prostoru prečesto i predugo, čak i kada se radi o isključivo misaonoj razini, reagira kao što sprinkleri reagiraju na dim.
I taj dio će, ukoliko postoji i najmanja sumnja u to biće, a sumnjivo je ako i nema mjesta sumnji, napraviti sve što je u njegovoj moći da taj odnos isecira do neprepoznatljivih dijelova. Pomiješanih emocija, jer koliko god se želi dati, toliko se toga i boji.
I ono što se činilo poznatim i toplim u početku, sa potencijalom na kvadrat, sada postaje nešto što predstavlja ugrozu, nešto sa čim moraš biti na oprezu. Nešto što naoružan do zuba promatraš sa dva vireća oka iz rova u nadi da neće napraviti nagli pokret.
Sličnu manifestaciju primjećujem kod odraslih ljudi koji se boje pasa redom svih vrsta i veličina jer im je nekakav ficlek od psa gricnuo prst kad su bili djeca.

Bojim se da sa godinama dolazi sve veći otpor potpunoj predanosti drugom biću i posljedično, ostvarenju istinske bliskosti.
Podrazumijevam da dolazi do dobre upućenosti u vlastite misaone i emocionalne procese, iako ne i znanja, volje, potrebe mijenjati ih. I pretpostavljam dolazi i do sad već dobro savladanog djelovanja po principu ništa nas ne smije iznenaditi. Moglo bi, ali ne smije. Pa nismo mi od jučer.

Kakva budalaština, kakav kukavičluk.

Moji promašaji su kolosalni. Stvarno rijetko izlazim, po tim stranicama za upoznavanje mi se ne da roštati, a generalno po pitanju upoznavanja novih ljudi prednost dajem intuiciji i pomalo se, koliko god to naivno zvučalo, pouzdajem u sreću. Ne odbijam mogućnost izlaska s nekim sa stranice, ali ona je malena. Ako ne osjetim radost življenja nakon nekoliko razmijenjenih poruka sa tobom, vjerojatno je uz tebe neću osjetiti nikada.

Naravno, ne zovu se takve pogreške u koracima promašajima zbog drugih, nego zbog mene i moje mini mene. Jer vezano na prije ustanovljenu radost koja se ne događa svaki dan i na pouzdanje u intuiciju, JA ZNAM da je to to, JA OSJEĆAM da je to to, često uvjerena bez ostatka da dajem sve, a istina da eventualno dajem najviše što u tom trenutku mogu dati, ali ne i sve, miljama i miljama je udaljena od mene.

No kako nisi svjestan koliko te daleko od izvora otvaranje neprepoznato od druge strane, a pogotovo od tebe samog lansiralo, umjesto da kuliraš i prihvatiš prirodan tok stvari, ti si se sav sklupčao u strah od smrti, u ovom slučaju odnosa, to može biti i najobičniji strah od napuštanja i ništa te ne sprječava bolovati i tugovati od ljubavi jer nisi dobio taj tren ono što si mislio da ti pripada čak i onda kada se ljubavi realno još možeš i smiješ nadati.

Slabo igraš bakice
Zar su tvoji poroci
Strah od smrti
Loše sjećanje Link

A ne sprječava te u cilju da raskrstiš sa tom tragičnom pričom koja se ne kotrlja kao u najljepšoj bajci baciti i dvije-tri dimne bombe kako bi objasnio tom skoro bliskom biću da uopće nisi dobro stvorenje već neopismenjen životom divljak i da te kao takvog nema razloga kontaktirati.

Postavljanje osobe na pijedestal koja realno to nije bogznačim, osim što u mojoj percepciji postoji takva kakva jest, zaslužila, govori o fulanju u bazičnom i razvijanju osjećaja nedostatnosti i straha od gubitka nečega što bi eventualno s vremenom moglo postati ono čemu sam se nadala, a to je životna zajednica u partnerskom, prijateljskom, suputničkom i suboračkom smislu.

Kada se tako povučem i podignem zidine, lako mogu profulati u svemu čega se dotaknem, između ostalog i u pravljenju kolača koji sam, iako ih rijetko pečem i možda baš zbog toga, uz najbolju volju htjela staviti na stol. Možda bi taj netko i istrpio kolač koji se jede žlicom ako obećam da ga neću u strahu od eventualne povrede odbaciti od sebe svom dužinom jezika. Njega, ne kolač.

Možda tog straha ne bi niti bilo da mi zna reći: "sve će biti u redu", na način da moje unutarnje dijete to shvati. A koji je to način? Zagrli me i ne puštaj.

Pa jesu li ovo svjetski problemi ili nisu?

Sajberfati što opet iznosi objede na moj račun poručujem da se ide liječit. Bre.

Ivančice, preintelektualno pišeš, trebaš više običnim, pučkim, seljačkim jezikom pisati.

Jel ko Sajberfata? Samo što ona i laže, a meni se to ne da. I još je sretna živjeti u laži, jbt

Ma sajber-fata ti samo želi biti u centru pažnje, pa to radi ovdje na iskrici pošto je nitko ne šljivi u pravom životu, pa si stvara umjetne neprijatelje ovdje.
Tako se i s rexom raspravljala do iznemoglosti. Živi u svom "vilinskom svijetu".
Kad ne zna drugačije živjeti.

Mora prvo bit u centru vlastitog života. A Rex je, koliko se sjećam, pisao pjesme o vlastitoj kiti, pa što joj je on skrivio?

ma. ništ ne možeš neispravno umom shvatiti, što praksa ispravno nemere demantirati.

kaže stara narodna: od kad sam samog sebe prevario- nikome više ne vjerujem :)

treba biti lud. baš lud. niš ne kontati, niš se ne raspravljati sa pleksusom, samo fino biti lud, učestvovati kaotično u životu, ići simo, ići tamo, napipavati samog sebe, onog najpravijeg, u hodu i.. tob bilo to. a diš doći, ihaaaa... :D

Jesam ja, hoću reć, mogu ja to i ludo skroz, samo što mi onda slijedi rastavljanje na proste faktore, a ja bi sada malo sastavljala :D

kontam, da smo svi poligoni za samopoznavanje, jedni drugima. apsolutno neromantično :)

Pa jesmo. Radi toga društvene mreže mogu biti jako korisne. Ako se znamo služiti njima.

A ja, kad malo bolje razmislim, nemam više kapacitet za raspadanja i oduzimanja. Ljepše bi zvučalo kada bi rekla da si više ne mogu dopustiti gubiti ljude

e. nemoj samo guglati meta strahove i te fore. tek se onda neš udati :D

E te meta sam sretala na internetima u kasnim dvadesetima, ranim tridesetima. Valjda nisu u međuvremenu mutirali u nekakvu neman

a bo. kad proglasim nemanje kapaciteta za nešto- odustanem. fora je da se tek onda otvore neki novi tokovi. valjda to nepresingovana neka energija rikne od sreće pa se zaleti na mene :D

Ive, ako je nejebica u pitanju barem to možeš riješiti i nabrzake, to apsolutno ne bi trebao biti problem, problem je naći dobrog zubara a da ne daješ mitologiju!( trenutno moj najveći problem!)

A tebi tvoj nick blago pisano super pristaje ....Ivančice sredi livade, meni to tak romantično ( mmm -ka treptrepsmajl).

elem, po tom rezonu, obzirom da više ništ u životu ne očekujem aktivno... mene samo šta nije strefilo veliko veselje, visok, tamni stranac i bingo pride. aha aha aha... sać ja vidjeti ša je procvat.

Jedva čekam da svom čovjeku iznesem uspjeli ručak na stol i kažem:
Nu mene kak sam procvala! Viđu me. A sve zbog tebe. Oćeš peršina na to? Nu. Ajd sad grli

Bis, nemrem ja to ko na placu i ta stvar se ne mijenja, ljutila se na samu sebe zbog toga ili ne

Ali da, slažem se da se treba otvoriti životu na najjače. Pa kada ako ne sada?

E viš onda to nije problem:-)))

Rekla sam ti već , ti si tak cartikumiljata u potragi, da će sad sad iza ćoška i imati ćeš ----mužeka:-))

Em, ovo: "treba biti lud. baš lud. niš ne kontati, niš se ne raspravljati sa pleksusom, samo fino biti lud, učestvovati kaotično u životu, ići simo, ići tamo, napipavati samog sebe, onog najpravijeg, u hodu i.. tob bilo to"
Hvala ti :)

Bis :)))

Sam dobio konkurenciju? Ja te planiram udati za mene brzo!