parablog

Meni je bitno imati svoj ženski krug. U biti, bitno mi je biti okružena ženama koje su otvorene razmjenjivati informacije. Imam grupu bliskih prijateljica na viberu, kada kažem bliskih onda mislim na cure sa kojima sam rasla doslovno od osnovne škole. Kako nam životne okolnosti ne dopuštaju družiti se češće, tu i tamo razmijenimo neku foru i fazon, dobacimo grančicu na vatru. Mislim zapravo da si niti nemamo vremena nedostajati. Njima su u fokusu muževi i djeca. Meni isto. Budući muž i djeca. Šala mala, ali već i ptice na grani znaju da u svakoj šali ima istine.

Imam sestre, stariju i mlađu. Viđamo se svake prijestupne godine, čujemo se češće, no bez obzira što smo ponekada u konfliktu zbog aktualnih obiteljskih situacija koje se ne dotiču samo nas tri već šireg obiteljskog kruga, tu smo jedna za drugu i to je utješna činjenica. Nije utješna kada osjećaš da si sama na svijetu. A osjećaš to ponekada. No to prođe kao što prođe dan, kao što prođe karavana, kao što prođe sve.

U međuvremenu vrijeme kratim po ženskim grupama. Evo mi sestra nedavno proslijedila link na grupu gdje žene recenziraju sve i svašta, bapski ali korektno. Samo lijepe i korisne informacije. Ok, kada je podizanje očnih kapaka tema tu stvarno nemam potrebu sudjelovati, no informacija o omekšivaču koji se osjeti na vešu tri godine nakon pranja mi je korisna. Pretjerujem naravno, takav omekšivač ne postoji.

U jednoj lijepoj, otvorenoj, podržavajućoj ženskoj grupi koja se ovaj put ne bavi recenzijama proizvoda/usluga već recenzijama samih sebe, naišla sam jutros na ovaj tekst. Prenijeti ću kasnije dio.

Svi imamo iskustva koja glase kao negativna, ona su na kolektivnoj razini ista i mene ne zanima koji je točno broj nas koji smo ih doživjeli ovako ili onako, mene ne zanima podržavanje onoga što je do tog iskustva dovelo u smislu tepanja samima sebi i drugima kako u onome što smo doživjeli ili doživljavamo nema trunke naše krivice, mene ne zanima izbjegavanje odgovornosti, mene ne zanima podgrijavanje osjećaja koji su nastupili nakon doživljenog, mene ne zanima ponovno proživljavanje traume, mene zanima kako se izvući iz ponavljajućih ciklusa u poboljšanoj verziji i ako je moguće na način da što manje boli, iako je živa istina da oni rade u smjeru našeg najvišeg dobra. Tako je uređeno, jednostavno je tako, božanska intervencija je prisutna u prirodi gdje god bacimo pogled, pa tako i u našim životima.

Informacija nađe put do onoga koji je traži, a ova informacija možda kaže nekoj mladoj ženi ili mladom čovjeku ono što je jutros kazala i meni.

"Ponekad mislimo ako prešutimo ono što osjećamo da će proći samo od sebe.
No, naše tijelo i naše emocije ne lažu - čak štoviše, njihova glavna uloga i zadatak je da nas obavijeste kada nešto nije u redu.
Vaše tijelo i vaše emocije duboko su povezane sa vašom intuicijom. Ona zna. Ko mama koja jednostavno zna.
Kada naučimo slušati taj glas naš život počinje da se mijenja. I ako maknemo strah od gubitka onoga što često kasnije razumijemo da nismo ni imale/imali, počnu nam se otvarati vrata u svijet pregršt mogućnosti.
Nije lako. Boli ko najdublja rana.
Ali jednom kada zacijeli nema više boli.
Zapitajte se na koju to ranu stalno lijepite stari flaster."

Kazala mi je, budimo potpuno transparentni sa svojim partnerom - sa samima sobom. A vama?

Ja sam svoje rane moglo bi se reći lječila bez flastera. Moj moto je bio uvijek u životu ma što god da mi se desilo /iako je bilo groznih trenutaka/ "život ide dalje". Nekom će to čudno izgledati ali upravo tako je. To ti isto dođe kad ti se nešto razbije pa lijepiš a ono opet pukne a ti opet lijepiš. Ili još bolje da pojasnim. u vezama kao što u žena/muškarac, prijateljstvu, obitelji i sl. ako više puta pukne pa sve vraćaš na isto to je samo gubljenje vremena ako ne ide. Napraviš rez i ideš dalje. Jer ako se vraćaš na onaj gore tvoj "flaster" i stalno lijepiš istu ranu kad-tad ona opet se otvara.

komentar na komentar:
mislim da rane zarastaju iznutra prema van. flaster, ne flaster, svejedno.
ako ne znamo šta je iznutra, dakle od nas samih, doprinijelo rani, džaba nam odlazak dalje.
možemo dobacit samo do nove rane. ne može bit da su samo "oni drugi krivi" za ranu.

imam neku naviku stvari prvo uprostit. izbanalizirat ih.
evo na primjer, iskustva:
čemu nam služe? odakle nam ta sklonost ka pamćenju opasnosti/rana/zajeba/straha?
pa tom nam je vjerojanto uvaljeno čim nas je šefljom zahvatilo iz primordijalne juhe i služi nam za opstanak. tipa, ak zgaziš na zmiju, mogla bi te ugrist.
stvari su fukcionirale dok nam se život vrtio oko pećine i trajao nešto kraće nego što danas živimo pod roditeljskim krilom.
Okolnosti su se uveliko promijenile, a mi još uvijek imamo u sebi podosta od onog pećinara.

Flyng moža moj komentar nije bio jasan. Potpisujem iznutra prema van:-)

možda*

ono, moglo bi bit da si i sami poprilično kompliciramo život jer nismo naučili procesuirat sve što se oko nas (i u nama) događa

e, sad bi bilo dobro odgovorit na ono famozno pitanje:
"pa dobro, majkumu" kako treba?"

:))))

nemam pojma :)

Kad san se umorila biti super ženom, odjednom se sve počelo riješavat samo.

Davno, davno sam čula od jedne mudrice, moje prijateljice:
"Ne muči se, ne brini se, šta ne riješiš ti, riješit će se samo!"
Tada to nisam razumila, dapače, bilo mi je ka' malo neodgovorno, površno, nezrelo.
Sad mi se čini dobrim savjetom, doslovno bude baš tako.

Lipo je bit mlad, samo kad si star...
U mladosti se namučiš i misliš kako je divno šta si za sve sposobna, sve možeš, sve znaš... Tralala...
Da, da... I?
Naradiš se za neradnike, voliš svim srcem svakog više nego sebe samu...i pojma nemaš da je tako!
Bože sačuvaj!

Ovo e omocijama, potpisujem.
Neće ovo mladi razumit, nema šanse.

ifka, trebala si ti onog lika "od jučer" što mu je treba vremena da se posloži, za kojeg ti je svaki atom vrištao "to je taj" fino primit za ramena i reć:
"slušaj, ti i ja sad putujemo dalje skupa. ti se preslaguj po putu. ja ću ti pomoć"

ak neće baš entuzijastično poskočit na noge lagane, natovariš ga u kariolu i gonjaš.
ima žena koje nose cjepanice, pa kud ti ne bi mogla hanumena vozat u karioli..

Mazo, moraju naučit a dok dođu do te nauke prođe život jer kao što reče flyng sami si zakompliciramo a da i ne bi trebali.
Sad možemo samo mudrovati e da sam sad mlada ili mlad a s ovom pameti i bla bla bla:-)
Evo Ivančica je svojim tekstom došla do spoznaje a i to je dobar korak ka nečemu prema boljem i zrelijem.

Ja vas svih pozdravljam jer treba ići nešto skuhat. Ugodan vam dan:-)

Mislim da bi pukotinu trebalo ispuniti zlatom, kao što rade stari japanski majstori. Polomljeni predmet spojen zlatom predmetu dodaje vrijednost

pa ožiljci i jesu naše zlato

a mane su naši specijalni efekti

A i rez ostavlja pukotinu, takva mu priroda :)))

Funny, ja, sam ostarila rano :)))
I nebi se vraćala u mladost, za sve šolde ovog svita!

onaj pećinar (koji je u nama još dominantan) znao je možda 20 pojmova
(mamut, sabljasti tigar, pećina, kamen, koplje...)

znači, mogao je mislit samo sa tih 20 pojmova
osjećat je mogao više od toga, ali nije mogao samom sebi baš sve objasnit. falilo mu riječi

danas znamo milijarde pojmova
ne stignemo ni vlastite misli polovit
i sad na to dodaj osjećaje kojih je uvijek više nago misli koje možemo skrojit.

živa zbrka :))

Mazo draga vjeruj ne bi ni ja:-)

E upravo radi toga što mu je falilo riječi hodao je sa toljagom po selu :))))))))

wusa

nije hodao samo s toljagom.
nekad bi i svojima u pećini nosio neke šarene kamenčiće što je našao uz potok dok je trčao za veprom

:*
"Mladima" poželimo da šta prije "ostare" (nauče na, svojoj koži... drukčije ne vridi).
Tada će imat puno godina koje će živit svjesno :)))

a opet, ako mlade naučimo prerano ili zbog nedajbože okolnosti sami nauče prerano, nije li im mladost dokinuta?

Ne znam za vas, ali ja imam recitaciju, pa odoh na pauzu. Vidi dana, vidi sunca, vidi lipote!

Sjetih se dana kad sam bio pionir
Nosio maramu
I plavu kapu.
Šljakaju tvornice, parni strojevi
Al ti i ja, buraz,
Sjajimo u mraku.

A djeca se igraju poraza i pobjede
I bog će je nagraditi
Jer nema što raditi
Ovaj tjedan
A bog je uvijek vrijedan.

burazi iz Černobila

Idem i ja... Nema sunca, nema kiše, nema sniga...ma ni vitra.
Štogod će već bit.

Ajte bye!

(počni hodat s kariolom po gradu)

dok jš nema hanumena, napravi si muža od kartona.
uzmeš onu fotku što stoji na fejsu kad lik nema profilnu
:)

poslije se apgrejdaš
voziš bicikl sa onom košarom naprijed
na kartonu mu docrtaš smajlija

kad dobaciš do auta, staviš mu i šešir i lulu
i voziš se family trakom

Flaj, daj izađi van, vitamina D na lopate!

znam da vama nije smiješno, ali ja baš volim nakon uprošćavanja radi apgrejd po svom ćeifu.

ono, zašt bi žena s cjepanicom bila lajtmotiv Miši Kovaču "Ostala si uvijek ista"

Ti bi si mogao napraviti ženu od gume, to je danas moderno, to se danas nosi. Mislim da je i Ete govorio o tome

pa jbt, sad sam ušao u ured
kad sam se logirao

ne mogu već na pauzu kad za sat vremena idem doma :)

Kakvo je to radno vrijeme, ko te plaća?

uglavnom, :D vitamin ulazi hrpimice proz pendžer mi otvoren

Mislim da bi se ljudi svako toliko trebali reinventat. Stvarno sam otišla ugrijati tjeme, budite dobro

Ispravak netočnog navoda: budi dobro

https://i.postimg.cc/L4tDdTL8/20210204-115838.jpg

Ajd dobro, neka svi budu dobro, i tko je i tko nije tu. Šta ih košta?

vidi kako lijepo paše otvoren blog ispod prozora

ako nekoj dami sa iskre paše i ako joj radi mašta, nek slobodno zamisli da sam u outfitu ala "radim od kuće" sa ovog bloga niže

https://i.postimg.cc/zfZRkLBH/20210204-151021.jpg

nauživah se d vitamina. Predoziran sam.

"... mene ne zanima podržavanje onoga što je do tog iskustva dovelo u smislu tepanja samima sebi i drugima kako u onome što smo doživjeli ili doživljavamo nema trunke naše krivice..."

E kao da sam ja ovo napisala :)

Tepanje drugima iz egoističnih razloga u očekivanju solidarne povratne reakcije?

Dan :)