parablog

... i ljute suparnice jedan kolaž povodom subote. Dana, da ne velim noći, za izlazak.



Za nas koji ostajemo kući poezija S. A. Ewina također u hvalu i slavu roda kao takvog.

ČOVJEK I ŽENA

(Prema indijskoj legendi)

Tad usta Bog i reče (a bješe sam u Raju),
Hajde da načinimo muškarca lijepa, jaka.
Ali od koje tvari? I odluči na kraju,
Da sačini ga samo - od TRAJNIH sastojaka.

I Čovjek sam bijaše. I hodao je tužan.
I pratila ga sjena. I ljubio je sjenu.
I vidje to Gospodin. I osjeti se dužan,
Da sačini muškarcu i družicu mu: ženu!

No smetnuo je s uma (zaboravio Stari),
Da čvrsti materijal potrošio je prije!
Kad htjede stvorit Ženu od iste trajne tvari,
Ničega više trajnog u Raju bilo nije.

A nije mogo gledat u muškarčeve suze.
I kako će? I što će? I bješe Bog na muci.
Ne imajući izbor, za građu Žene uze
Sve nestalno i slabo, što bješe mu pri ruci.

I Mjesečevu plimu. I savitljivost loze.
Odsjaj jutarnje rose. I neprozirnost mraka.
Perje gordog pauna. I tvrdoglavost koze.
Tvrdoću dijamanta. I kišu iz oblaka.

I uze malo vatre. I malo zore plave.
I lavičinu vjernost. I prevrtljivost guja.
Treperenje na vjetru i jasike i trave.
I papiginu dreku. I pjesmicu slavuja.

I uze mačju nježnost. I tigrovu ljutinu.
I uze malo zime. I uze malo ljeta.
I uze malo zlobe. I prikrivenu minu.
I isklesa joj tijelo od trstike i cvijeta.

Od svega sačini je. I reče: - Evo Žene!
I uze Čovjek Ženu. No ubrzo je vrati.
I požali se Bogu da ne može zbog njene
Prebogate strukture, kraj Žene izdržati.

I smilova se Gospod (jer On je tu da shvati).
I Čovjekovu Ženu u svoje smjesti Dvore.
No nije bilo dugo, Čovjek se opet vrati:
- Ma zlo je s njome, Bože. No bez nje…

Triput gore!

(Aštaš.)