parablog

Novac nije problem, novca nema. Ja živim na kredit. Ne uživam naslijeđeno bogatstvo, niti imam na koga se u ovom životu po tom pitanju osloniti. Roditelj koji mi je živ zahtjeva pažnju i brigu poput malog djeteta. Kredit otplaćujem ustajanjem prije svitanja i aktivnim sudjelovanjem u rješavanju radnih zadataka. Volim raditi. Volim i odmarati uz minimalne napore također. Plaća u struci je smiješna, no dozvoljava mi da si priuštim masažu, cvijet ili košulju. Kreditom sam uredila i uređujem i uređivati ću jer prostora za napredak uvijek ima, svoj mali kutak na zemlji koji iz dana u dan sve više podsjeća na raj. Uložila sam puno vremena, novaca, a trebalo je i zasukati rukave da bi od onog što sam zatekla dobila ovo što sada imam. A imam mnogo i na tome sam beskrajno zahvalna. Trebalo je odrezati nokte na jako kratko i trebalo je i skratiti kosu jer je samo smetala. Trebalo je doslovce primiti lopatu i odraditi ono što bi možda odradio netko koga bi život u tom momentu zatekao pored mene. Tko se usuđuje osuđivati sve ono što danas jesam, takva kratkokosa i oprezna, a jesam sva ona iskustva kroz koja me život vodio i od kojih pobjeći ne mogu i u krajnjoj liniji ne želim - to su iskustva vrijednija od zlata, neka ne gleda svoga zdravlja radi kamo idem i što radim. Možda ću sutra biti nečija nježna žena, no taj netko morao bi biti muškarac koji shvaća moj put.