zmajić

Zemlja je živo biće.
Rođeno tek prije nekih petnaestak milijardi godina.
A čovjek se pojavio nedavno.
Mala, dlakava dvonožna životinja
koja je od prvog trenutka svog postojanja
nastojala razviti pogrešan organ:
mozak, umjesto srca.
Posađen na Zemlji
sjemenjem donijetim sa tko zna kojih zvijezda,
mali je majmun postao gospodarom ovog rajskog planeta

Link

Zamisli Zemlju. Planet. Modra je, okrugla nepravilno. Zaobljena u bokovima. Onako ženski. Diše. Ravnomjerno.

Zamisli Zemlju. Planet. Modra je, okrugla nepravilno. Zaobljena u bokovima. Onako ženski. Diše. Ravnomjerno.

Smanji je na veličinu dlanova. Diše dalje. U veliku posudu stavi čistu vodu. Spusti Zemlju u vodu, drži je u njoj nekoliko trenutaka, a onda izvadi i onako mokru čvrsto obgrli dlanovima. Zemlja i dalje diše.

Pomiluj je pogledom. Pošalji misao: volim te. Dotakni domalim prstom, onim na kojem ljudi obavezani drugim ljudima nose prsten. Što Zemlja radi za to vrijeme? Diše. Zemlja uvijek diše. Kao ti. Kao ja. je na veličinu dlanova. Diše dalje. U veliku posudu stavi čistu vodu. Spusti Zemlju u vodu, drži je u njoj nekoliko trenutaka, a onda izvadi i onako mokru čvrsto obgrli dlanovima. Zemlja i dalje diše.

Pomiluj je pogledom. Pošalji misao: volim te. Dotakni domalim prstom, onim na kojem ljudi obavezani drugim ljudima nose prsten. Što Zemlja radi za to vrijeme? Diše. Zemlja uvijek diše. Kao ti. Kao ja.

https://m.youtube.com/watch?v=AU3XbBLQaJg

Svemir je star oko 15 milijardi godina, a Zemlja oko 5 milijardi.

Daješ krive podatke! Subjektiviziraš fiziku. Pravi političar!

I tebi sine, dobra večer:)

Jesi li čitao možda Peter Rusella?
Global Brain: The Awakening Earth

Wasy..tko god da je ovo rekao..dobro je rekao:-))

Znači, sad su počeli slikare slati raketama na Mjesec, a sve da bi naslikali nešto što obitava na Zemlji.

Dobro je što "solarna oluja" nije bila prejaka, pa je samo koje perce otpalo, a krila ostala cijela :-)

Samopoštovanje je intimno iskustvo,
smješteno je u samoj srži našeg bića.
To je ono što mislimo o sebi,
a ne ono što netko drugi misli
ili osjeća prema nama. Dakle,
priznanje i pljesak drugih
ne stvaraju naše samopoštovanje.

Wasi, djelomično je točno ovo što kažeš o samopoštovanju. Međutoa, ono itekako ovisi o "mišljenju drugih" u fazi odrastanja. Ako si bio/bila izvrgnut /a ponižavanju od strane odgajatelja svojih (bilo da su to roditelji, bilo da su to ključne figure koje su imale ingerenciju nad tvojim životom u periodu djetinje nemoćnosti)
Kakvo samopoštovnje imaju djeca koja su izvrgnuta svakodnevnom ponižavanju, psihičkom i fizičkom nasilju, recimo. Neki nose ožiljke z čitav život. Samopoštovanje nije nešto sa čim smo se rodili, već kvalitetu te osobine stječemo u procesu socijalizacije. Tko ima sreće ima, tko nema, nema.
Oprosti za uzurpiranje bloga:)