Vila Sila

Bila je ljetna nedjelja i prošlo je podne, a juha sa domaćim rezancima već se napola ohladila u tanjurima,
kada je Nissanin otac napokon došao i sjeo za stol. Bio je neobično dobro raspoložen.
- Juha sa domaćim rezancima nije samo hrana, nego je lijek za tijelo i dušu. - Govorio je sretno jer bila je to njegova
omiljena hrana. - Ali, mora biti vruća, a ova je mlaka. - Primijeti on razočarano.
- Da nisi opet bio kod one svoje kurve i došao na vrijeme i bila bi vruća. - Uzvrati mu provokativno Nissanina majka.
- Neka ti ona skuha bolju!
- Ne treba mi tvoja prokleta juha! - Pa on dohvati svoj tanjur i baci ga u zid iznad njene glave. - Igorić, Nissanin brat
je zanijemio, a majka se onesvijestila i pala sa stolca na pod. Otac je brzo izašao iz kuhinje zalupivši vratima, i zatvorio
se u svoju sobu. Juha se cijedila u tankim potocima niz zid na pod, a rezanci su polako puzali u istom smjeru…Nissana
i Igorić klečali su kraj majke i pokušavali je prizvati k svijesti, ali ona nije reagirala.
- Koji je broj hitne pomoći? - Nissu je uhvatila panika, to je bilo ono što je uvijek zaboravljala u stresnim situacijama
- brojeve.
- Koji je broj? Gdje je telefonski imenik? Igorić, zaboga, pomozi mi naći broj! - Broj nisu pronašli, pa Nissana nije više
imala izbora; morat će se ipak obratiti „Njemu“. Stajala je par sekundi pred vratima očeve sobe. Bilo joj je strašno
teško sad tražit od njega da pomogne njezinoj majci, mrzio ju je. Ipak je pokucala, morala je.
Majku su zajedno odnijeli u auto, cijelo je vrijeme bila u nesvijesti. Na stražnjem sjedalu, Nissana ju je držala
u krilu i nekoliko puta učinilo joj se da ne diše. Možda je već umrla, nije znala. Vozio je prebrzo, pa se auto zanio i
zamalo sletio sa ceste.
- Nije vrijedna da svi poginemo zbog nje! Nije vrijedna! - Vikao je otac.
- Možda i nije vrijedna. - Pomislila je Nissa. - A je li on vrijedan da živi? Možda bi naša smrt okončala ovu obiteljsku
agoniju…
Nažalost, svi su preživjeli; i On , i Ona , i Nissa. Drama se nastavila na odjelu neurologije. Majka se osvijestila, no
zato je Nissa bila pred nesvijest, jer je sve teže podnosila napetost koja je sve više rasla. Otac je morao glumiti da
mu je stalo do njezine majke i slušati što mu doktor govori, a Nissa je samo htjela nekako nestati iz te noćne more.
- Kako ste je mogli dovest bez cipela? - Cjepidlačio je bolničar. - Donesite joj papuče da žena ne hoda okolo bosa.
Smjestili su je u sobu.
Neugodna tišina stajala je između Nissane i njezinog oca u liftu.
- Zbog tebe je takva. - Izgovori ona napokon, to ju je mučilo. Morala je to reći na glas, no tada još nije pomislila na
činjenicu da je i njezin otac bio „takav kakav jest“ zbog njezine majke. Bilo je to dvoje ljudi koji su izazivali jedno u
drugome samo ono najgore, i koji se nikada nisu smjeli ni sresti, a kamoli stvoriti obitelj.
- Hoćeš reći da sam ja za sve kriv? Dosta mi je tvoje majke, a i tebe! Imaš 18. godina, odrasla si, i želim da odeš čim
prije iz moje kuće. Neka te ona školuje, ionako ne cijeniš ništa što sam za tebe napravio.
Tišina teška poput olova ušla je u auto sa njima, na putu doma, a onda negdje na pola puta Nissi se iz prsiju
otmu tri očajna krika.
- Jesi li poludjela? - Otac se prestrašio i počeo je vrijeđati, ali Nissa riječi nije više čula, samo ih je osjećala, i one su
bile teške poput olovne kiše koja je nemilosrdno padala po njoj bez prestanka. Počela je krvariti iznutra, ali to se
nije vidjelo, i dok su se tako vozili beskonačno dugo, udisala je otrovan miris bespomoćnosti, očaja i besmisla od
kojeg se gušila.

Ušli su u kuću. Nissa je krenula potražiti majčinu spavačicu i papuče, trebalo ih je odnijeti u bolnicu. Zastala
je u kuhinji i tu se slomila do kraja i sjela na pod. Pogled joj se zaustavio na zidu gdje su potoci juhe ostavili trag, a
rezanci, neki su se zalijepili za zid, a neki su još uvijek sporo puzali prema dolje, puzali… puzali… i otpuzali daleko u
prošlost, i nastavili puzati prema dolje niz zid vrtića u koji je Nissa išla, a tamo vrijeme je ručka i tridesetero djece u
dobi od dvije do šest godina sjedi oko velikog stola. Nissana ima četiri i pol godine. Dječak do nje ima četiri godine
i vrišti iz petnih žila dok sjedi u krilu debele kuharice tete Ane koja ga čvrsto drži za ruke. Pred njim kleči odgajateljica
i gura mu u usta žlicu juhe sa rezancima, a on pljuje po njoj i podu, maše glavom i nogama. U jednom trenutku
dječak nogom udari u tanjur juhe u rukama svoje nemilosrdne hraniteljice, pa tanjur poleti visoko iznad njih i zalijepi
se za zid, a rezanci počnu polako puzati niz zid prema podu. Nissana guta svoju juhu sa rezancima, gleda ne trepćući
u dječaka…guta svoje rezance…ne osjeća ni okus, ni miris, ni ništa…osim odlučnosti da im neće dopustiti da je zadesi
ista sudbina. I ostala djeca šute i jedu neki gledajući u dječaka, a neki u rezance koji polako klize niz zid, dok nekima
bešumno klize suze niz nevine obraze…kaplju u tanjure, pa jedu juhu od suza. Nissana ne plače, samo gleda i upija
okrutnost života, gleda i uči kako preživjeti.
- Nissana što gledaš? Požuri pojesti do kraja. Nissana! - Vikala je debela kuharica Ana na nju i ostale koji još nisu
završili sa jelom, dok je kao veliki oblak kružila oko stola, a svako dijete nad koje bi se nadvila njena velika sjena,
premiralo bi od straha. Potom ona ponovno zgrabi onog nesretnog dječaka svog zalijepljenog sa rezancima i mokrog
od juhe i suza, i odnese ga pod hladan tuš gdje ga nastavlja mučiti.
- Ovako ćeš zauvijek naučiti da se jesti mora! - Ponavljala je zlurado i uživala u tome.
Djeca su nahrupila u kupaonicu i velikim očima gledala golog nesretnika, samo su se oni koji su kasnije odrasli u loše
ljude, smijuljili u pozadini.
- Kakvo poniženje. - Mislila je Nissa, a mučenje je osjećala tako jako da se okrenula na drugu stranu, i bila je jedina
koja nije ostala u kupaonici, nego je stajala na hodniku. Mučenje je trajalo i trajalo, Nissa nije to više mogla podnijeti,
zato se iskrala iz vrtića, i otrčala do kuharičinog automobila, kraj kojeg je ona svaki dan ostavljala posude s ostacima
hrane. Otvorila je vrata automobila sa vozačeve strane i iz jedne posude prosula hranu po sjedalu. Druga posuda je
bila puna i nije ju mogla podići, pa ju je samo prevrnula na pločnik kraj automobila.
Nešto kasnije, vozilo hitne pomoći odvezlo je kuharicu Anu, slomila je nogu. Okliznula se po prosutoj hrani.
Možda se više nikada nije do kraja ni oporavila, ipak je to bila starija žena, ali Nissani to nije bilo važno; važno je bilo
jedino to da se nikada više nije vratila.
- Nissana spavaj. Nissana , zažmiri i spavaj! - Prijetila je odgajateljica.
U tom dječjem logoru svakoga dana nakon ručka moralo se i prisilno spavati, a Nissana nikada nije mogla zaspati
jer je za nju to značilo dva sata vječnosti koje je morala provesti u mraku. Dva sata agonije u kojima je svaki dan
umirala od straha, razmišljajući kakvu će situaciju zateći kad se toga dana vrati kući; jesu li se možda već njezini
roditelji međusobno poubijali, neprestano su se svađali i tukli. Provoditi dane u vrtiću bilo je prestrašno, a kod kuće
još i gore, no treća opcija nije postojala. Bilo joj je teško odlučiti od dva pakla u kojima je živjela gdje jače gori.
- Nissa, požuri! Obuci se, tvoja majka je došla po tebe. - Odgajateljica je na svoje izmučeno lice zalijepila
lažan osmijeh, i nije znala da joj je još nekoliko rezanaca još uvijek bilo u gustoj plavoj kosi. Nissanina majka je to
primijetila, ali nije joj dala do znanja.
- Gospođo, imate li samo desetak minuta vremena da popričamo malo o Nissani? - Preljubazno zapita odgajateljica.
- Možemo li to odgoditi za neki drugi put? - Nervozno joj odvrati Gospođa Majka.
- Molim vas, ali to zbilja neće trajati duže od par minuta.
Držeći Nissu za ruku, Gospođa Majka je ipak pošla za odgajateljicom u manju prostoriju, gdje su sjele jedna nasuprot
drugoj, a Nissa se zavukla pod stol.
- O čemu je riječ, ima li kakvih problema? - Upita Gospođa Majka, skrivajući oči iza velikih zatamnjenih naočala koje
nije skidala sa lica otkako je u vrtić ušla, te je u kombinaciji sa svojom poludugom prgavo kovrčavom kosom izazivala
divljenje i strahopoštovanje, a i njen karakter je bio takav; prgav i kovrčav.
- Ima i nema problema… - Započela je neodlučno odgajateljica. - Ne znam kako da vam to najjednostavnije objasnim.
- Samo požurite, nemam puno vremena.
- Brine me Nissanino ponašanje.
- Zašto? Što je napravila?
- Nije ništa napravila, nego jednostavno radi se o tome da je njezino ponašanje krajnje čudno i takvo je od prvoga
dana otkako ste je doveli u naš vrtić.
- Možete li napokon prijeći na stvar? - Gospođa Majka je postala nervozna.
- Koliko god da se trudili da je uklopimo u grupu, ona uporno izbjegava igru i bilo kakvu interakciju s drugom djecom.
Stalno se distancira i vodi samotne igre. Primijetili smo da neprestano crta i ispisuje papire redovima nekakvih
nepoznatih simbola, i tako izbjegava komunikaciju. Većinu vremena je ozbiljna i zamišljena. Kada bismo znali koji je
uzrok ovakvog asocijalnog ponašanja, lakše bismo našli način kako da dopremo do nje, pa sam vas htjela pitati… :
„Imate li možda kakvih obiteljskih problema koji možda uzrokuju ovakvo neobično ponašanje?“
- Obiteljskih problema? - Ponovi za njom uvrijeđeno i vidno iznenađeno Gospođa Majka. - Naravno da ih imamo, ali
ništa drugačijih nego što ih i druge obitelji imaju. Ništa spomena vrijedno, a sada me ispričajte, moram ići, već ste
mi i previše vremena oduzeli ni za što. - Zgrabi Nissu za ruku i izvuče ispod stola, te brzo izađe iz vrtića, bojeći se da
joj se ne postavi još nezgodnih pitanja. To što je Gospođa Majka prešutjela istinu o nasilju u njihovoj obitelji, Nissa
joj nikada zapravo nije oprostila, a niti razumjela, tek kasnije kada je već odrasla shvatila je zašto je Gospođa Majka
lagala, a i to da nije bila jedina žena koja je to činila. Mnoge su skrivale istinu o svakodnevnom zlostavljanju od
svojega muža. Žrtve nasilja šute zbog straha, te osjećaja srama, i na kraju i zbog osjećaja krivnje jer mnoge čak i
počnu vjerovati u to da su zavrijedile da ih muž povremeno pretuče.
Na kraju svega Nissa je zaključila da su i njezin otac i njezina majka bili zlostavljači, samo svaki na svoj način.
- Ovaj razgovor nije baš najbolje prošao. - Reče glasno odgajateljica samoj sebi, pa slučajno napipala rezance u svojoj
kosi. - Kakva neugodnost, izgledala sam kao glupača. Ovo je jako težak i nezahvalan posao; kako objasnit roditeljima
na fin i uglađen način da im je dijete čudno. - I nastavila izvlačiti i preostale rezance iz svoje duge plave kose.

Godinu dana poslije…

Bilo je to na drugom katu dječjeg bolničkog odjela, u sobi broj 8., u kojoj je ležala Nissa nakon operacije
mandula, sa još petero djece slične dobi.
- Otvori usta ! Otvori ! - Koščata medicinska sestra bezuspješno je pokušavala ugurati žlicu juhe sa rezancima u usta
sedmogodišnje buntovne djevojčice čiji je krevet bio kraj Nissaninoga. Djevojčica je usta držala čvrsto zatvorena,
okretala glavu u stranu, a juha sa rezancima završavala je u njenoj dugoj plavoj kosi. Nissa se tek budila iz anestezije
i gledala žmirkajući kroz trepavice, no kada je spazila juhu na ormariću i kraj svog kreveta, pretvarala se da je još
uvijek u nesvijesti.
-Aaa ! Ovo boli ! Prokleto derište! - Vrisnula je Koščata medicinska sestra. Djevojčica ju je ugrizla za ruku, pa je
odustala od hranjenja i sjela na krevet iduće žrtve; petogodišnjeg dječaka koji je na operaciji mandula bio samo dan
prije. Svu juhu sa rezancima koju mu je silom ulijevala u usta, dječak je povratio u tanjur i tada Nissa primijeti da je juha postala ružičasta. Njegova rana još je bila svježa, krvarila je i boljelo ga, ali okrutna Koščata sestra nije odustajala i dalje je žlicom grabila krvavu juhu sa rezancima i gurala u usta tog bespomoćnog nesretnika. Nissana je i dalje glumila da spava. U bolnicu su je roditelji doveli dan prije odmah ujutro, a operacija je bila unaprijed
dogovorena. Gotovo cijeli dan Nissa je u paničnom strahu iščekivala trenutak kada će doktor doći po nju. Bila je
žedna i gladna, tek kasno poslijepodne otvorile su se vrata njene sobe, no to nije bio doktor, umjesto njega u sobu
ušle su dvije medicinske sestre; jedna jako koščata, a druga jako masna.
- Možeš li sama hodati ili da te nosim? - Pitala je Nissu Koščata sestra, a ona Masna nije ni čekala odgovor, nego ju
je grubo podigla kao vreću krumpira, iznijela iz sobe, i nosila beskonačno dugo kroz beskonačno dugi bijeli hodnik.
- Što ćete mi sada raditi ? - Htjela je znati Nissa.
- Bolje da ne znaš. - Kratko je odgovorila Masna sestra.
- Što ćete mi sada raditi ? - Nissa je bila uporna, no odgovora nije bilo. Koščata sestra je tada otvorila vrata jedne
beskonačno bijele prostorije, a Masna je spustila Nissu na pod i jednim pokretom skinula joj gornji dio pidžame, a
Koščata joj je skinula donji.
- Stoj mirno! - Zapovjedila joj je Masna sestra. - Spusti ruke uz tijelo i budi mirna. - Koščata sestra je odnekud uzela
bijelu plahtu koju je uz pomoć Masne omatala čvrsto oko Nissinog tijela tako dugo dok nije izgledala poput
bespomoćne gusjenice. Zatim ju je Masna sestra ponovno podigla kao vreću krumpira. Prebacila preko ramena i
ponovno nosila beskonačno dugim, bijelim hodnikom do operacione sale, dok ih je Koščata sestra pratila.
- Što ćete mi raditi ? Zovite mog tatu , on će doći po mene! On sigurno neće dati da mi to radite! Zovite ga! On će
doći! - Vikala je Nissa već iscrpljena od straha i očaja. - Zovite ga, doći će !
- Neće doći ni sada, ni ikada više ne budeš li dobra, a sada šuti. Doktor će se jako ljutiti, budeš li vikala. Šuti ! - Grubo
ju je ušutkavala Koščata.
Vrata operacione sale su se otvorile. Masna sestra je svoju veliku masnu stražnjicu stavila na sićušnu metalnu
stolicu, a gusjenicu Nissu smjestila je u svoje masno krilo, licem okrenutim prema sobi i čvrsto je držala. Prišao je
doktor bez lica, barem se Nissi tako učinilo jer mu je velika bijela krpa prekrivala gotovo cijelu glavu. Naočale su mu
skrivale oči, a bijele rukavice otkrivale su njegove namjere. Iza njega bljesnula je sa stropa beskonačno bijela
svjetlost.
- Broji do deset. - Rekao je Nissi.
- Jedan, dva, tri, četiri… - Osjećaj sličan gušenju onesvijestio je Nissu kada joj je doktor čvrsto stisnuo na lice ogromnu
masku sa anestetikom.
Probudila ju je strašna žareća bol u grlu i metalan okus krvi. Doslovno svaki udah i izdah žario ju je poput
žeravice. Kapci su joj još bili preteški, i nije ih mogla otvoriti, ali je ipak pokušavala podići trepavice, jer joj se u svijest
probijao glas Koščate sestre.
- Otvori usta, otvori! - Hranila je djevojčicu na susjednom krevetu.
Drugo jutro nakon operacije, Nissa je bila već potpuno svijesna i bistra.
- Nemoj plakati, ni pričati, a pogotovo nemoj vikati jer tako će ti grlo duže krvariti i duže će te boljeti. Jesi li razumjela
? - Govorio je Nissi doktor tijekom jutarnje vizite. Nissa je kimnula glavom i pomislila kako doktor ipak ima i lice kada
nije umotan u sve one krpe. Otišao je iz njene sobu u druge niz hodnik.
-Vrijeme je za ručak. - Juhu sa rezancima, Koščata sestra spustila je na Nissin ormarić kraj kreveta. - Hoćeš li jesti
sama ili da ti pomognem ?
- Sama ću. - Požuri se Nissa, a Koščata zadovoljno ode do ostalih kreveta gdje više nije bila zadovoljna, jer je uvijek
nekog nesretnika morala hraniti silom. Zapravo, nije morala, ali joj se to sviđalo, tako se bar Nissi činilo zato što bi
uvijek kada bi to radila u očima imala zadovoljni divlji sjaj.
- Možda je tako zlobna zato što je tako ružna. - Mislila je Nissa, a i bila je uistinu dojmljivo ružna žena, baš ništa na
njenom licu, ni tijelu nije bilo lijepo. Gledati u nju za Nissu je bilo mučenje, pa valjda tako i za druge.
- Nissa, ti si pojela ? - Pitala je Koščata.
- Jesam. - No, Nissa je kradom ulila svoju juhu u plastičnu čašu sa poklopcem, jer svaki gutljaj bio bi joj prebolan,
rana je bila još presvježa, i sestre su to dobro znale, ali nisu marile za dječje patnje.
Sedam je dana Nissa gledala mučenje djece u sobi broj 8., a i iz ostalih soba čuo se plač i vrištanje za vrijeme
obroka. Sedam je dana gledala u vrata i iščekivala hoće li netko doći da je odvede kući, ali nije dolazio nitko.
- Kada ću ići kući ? Kada će doći po mene ? - Pitala je svaki dan Koščatu sestru, a ona bi joj svaki dan hladno odgovorila
isto : „ Nitko neće doći po tebe. „
Bol u grlu danima je bila žareča i jaka, i koliko god očajna bila, znala je da plakanje nema smisla, a bol bi bila
još i veća. Svoju hranu spretno je stavljala u vrećicu i skrivala u jastuk ispod presvlake, a nakon što bi se navečer
svjetla u sobama ugasila, iskrala bi se u hodnik i čučnula iza ogromne drvene tegle u kojoj je rasla neka velika gladna
biljka i hranu zakopala u zemlju. Na povratku u sobu broj 8. trebala je posebno paziti, jer je morala proći pored
prostorije sa staklenim prozorčićem u kojoj su noć provodile dežurne sestre, a i vrata su stalno bila odškrinuta, no,
te večeri čulo se smijuljenje i osjećao miris nikotina zbog čega se Nissa nije usudila proći pored vrata,nego je dugo
osluškivala i čekala pravi trenutak. Odjednom, vrata su se širom otvorila i otkrila golo tijelo doktora. Stajao je
okrenut leđima, a nečije ruke i to četiri odjednom su ga milovale. Bile su to sestre Koščata i Masna i obje su bile
gole.
- Sex. - Zaključi Nissana, bilo je to nešto što su u njezinoj kući roditelji tretirali kao teško kriminalno djelo. Svaki put
kada bi se na TV-u ljudi počeli ljubiti i skidati, Nissu bi poslali da stoji na hodniku sve dok to ne završi. Nju je to uvijek
vrijeđalo što ju tretiraju kao dijete, a nisu znali da ona nikada ni nije bila dijete, pa tako ni pojam „ Sexa“ za nju
nikada nije ni bio nepoznanica.
Goli doktor nasumce je rukom pritvorio vrata. Nissa se zagledala u ključeve u ključanici. Odlučila je u trenu;
zalupila je vratima, okrenula ključ, izvukla iz brave, otrčala opet do velike biljke, gurnula ključ u zemlju a zatim se
popela na teglu i pritisnula na crveno dugme požarnog alarma. Prodoran zvuk sličan onome satu budilice odzvanjao
je hodnicima koji su se uskoro ispunili prestrašenom i zaplakanom djecom, medicinskim sestrama, bolničarima i
doktorima sa drugih odjela, a ubrzo su stigli vatrogasci i policija. Djecu su užurbano izvodili iz zgrade, samo se Nissa
sakrila iza tegle i gledala kako vatrogasci razvaljuju vrata dežurne „Sex sobe“ i spašavaju gole sestre i golog doktora
od lažnog požara.
„Skandal na dječjem odjelu“ bio je naslov na prvoj stranici jutarnjih novina. Lažan alarm razotkrio razvratnu
istinu. Glavni akteri su bili otpušteni i osuđeni. Medicinske sestre Koščata i Masna i goli doktor bez lica, postali su
poznata lica.

23. godine kasnije

- Dupe joj je stvarno golemo… - Mislila je Nissana dok je sjedila sama za okruglim stolom u stanu svog
tadašnjeg dečka i zurila u stražnjicu njegove Majke, koja je njoj bila okrenuta leđima i pripremala večeru u kuhinji.
Njegova Majka je bila visoka, glomazna žena, toliko glomazna da joj je tijelo zbog toga gubilo na ženstvenosti.
Zapravo, bila je toliko glomazna da bi se iz nje mogle napraviti dvije žene. I njezin sin imao je slično glomazno tijelo
i ogromno dupe, malo preženstveno za muškarca, i uglavnom sve što je Nissu na njemu podsjećalo na njegovu
Majku, strašno ju je odbijalo. Nijedna žena u svom muškarcu ne voli vidjeti dijelove njegove Majke, jer to stalno
podsjeća na to da više pripadaju svojim Majkama, nego svojim ženama.
Atmosfera u stanu zgusnula se u puding Nissanine napetosti i nelagode koju je u njoj uvijek izazivala
dominantna prisutnost njegove Majke.
- Mogu li vam pomoći ? - Pitala je oprezno Nissa, iako je dobro znala odgovor, jer ta žena nikad nije dopustila da se
Nissa približi njezinoj kuhinji. - Mogu li vam pomoći ? - Ponovila je Nissa, tješeći se da je ona možda nije čula, no
njegova Majka namjerno ju je ignorirala ; nije ni to bilo prvi puta. Na kartu šutnje i ignoriranja ona je često igrala, i
bila je to klasična pasivna agresija, vrsta zlostavljanja gdje povrjeđuješ nekoga bez ijedne riječi i bez ijednog dodira.
Pudingu nelagode i napetosti Nissa je još pridodala i osjećaj nervoze, poniženja i bespomoćnosti. Osjećala je kako
joj je srce ubrzalo ritam, a disanjem ga nije mogla pratiti. Pogledavala je sat na zidu jer on je trebao svakog trena
doći da je spasi od njegove Majke.
- Misliš li se ti udati u vreći ili u vjenčanici ? - Došlo je Nissani pitanje iz kuhinje, baš u trenutku kad se od nelagode
već počela gušiti.
- Nisam još razmišljala ni o udaju, ni o vjenčanici, a za vreću čisto sumnjam da će mi trebati. Zašto ste me sad to
pitali ?
- Zato što ne znam, osim dekoltea, što moj sin uopće vidi u tebi.
- Bilo bi najbolje da to pitate njega, a ne mene. - Odvratila je naizgled smireno i hladno Nissa i spretno sakrila količinu
truda koji je morala uložiti u samokontrolu, odavali su je jedino rumeni obrazi gdje joj je van izbio ponos.
- Kada misliš krenut sa dijetom ? - Nastavila je nemilosrdno njegova majka.
- Evo odmah poslije večere. - Uz lažni osmijeh odvratila je Nissa.
- Nije to nimalo smiješno, da sam ja u tvojim godinama izgledala ovako kao sada ti, bila bih se morala jako brinuti
za svoga muža. - Njegova majka postajala je sve otrovnija.
- Pošto vaš sin spava sa mnom, i uvijek se vraća po još, i još se nikad na ništa nije požalio, ni nemam razloga za brigu.
To što mu vi ipak želite pronaći savršenu ženu, onda bi bilo najbolje da spava sa vama jer bolja od vas ne postoji, i
problem riješen. - Još smirenije i još drskije joj je rekla Nissa, a njegova savršena Majka samo je zinula od
zaprepaštenja.
- Evo me, žurio sam koliko god sam mogao, nadam se da ne kasnim previše na večeru. - Otvorila su se vrata stana i
ušao je njezin mlađi sin, onaj s kojim je Nissa spavala, onaj koji je bio Nissanin, barem je onda tako mislila.
- Stigao si baš na vrijeme. - Rekla mu je Nissa, postavljajući tanjure na stol, a njegova Majka je iznijela zdjelu punu
vruće juhe sa rezancima i počasno je stavila na sredinu stola. - Taman smo ja i tvoja Majka završile jedan jako ugodan
razgovor, pa ni ne bi bilo dobro da si došao prerano. -Nastavila je izazivati Nissa gledajući ispod oka kako rastu
crvene mrlje na obrazima njegove Majke koja je bezuspješno pokušavala sakriti koliko je bijesna, te se opet branila
šutnjom.
Vrata stana su se otvorila još jednom i ušao je i ostatak njihove obitelji ; stariji sin i muž bez riječi, i sjeli su
za stol bez riječi, i počela je jedna od onih njihovih uobičajenih večera bez riječi.
Komunicirali su uglavnom očima ko neka Nijema sekta, i širili oko sebe energiju međusobne povezanosti u pravilnim
koncentričnim krugovima koja je jasno davala na znanje svakome van tog klana da nije dobrodošao. Strašan osjećaj nelagode Nissani je stisnuo grlo, a njezin dečko kako bi joj izmamio osmijeh na lice, uhvatio joj je ruku ispod stola i
stavio između svojih nogu, no ona je od bijesa stisnula njegov muški ponos tako jako da je tresnuo nogama o stol i
puni tanjur juhe sa rezancima prolio sebi u krilo.
- Ma što je tebi ! Uništio si sad svoje odijelo i moj bijeli tepih. - Skočila je njegova guzata Majka sa krpom na njega i
brisala rezance sa njegove košulje i jaja, a i ostatak Nijeme sekte uskoro je puzala po podu spašavajući bijeli tepih.
- Hvala vam na divnoj večeri, moram sad ići. - Dobacila je Nissa na odlasku, ostavljajući guzatu Nijemu sektu u rasulu.
Putem je par rezanaca izvadila i iz svog rukava, nasmijala se i nikad se više nije vratila, ionako će se sad njegova
Majka pobrinuti za njega i njegova jaja.

4. godine poslije…

- George, hajde van, ma ajde već jednom. Dobit ću sve tvoje buhe. - Nissana je pokušavala iz svoje duge žute kose
iščupati malo žuto mače koje joj se stopilo u istoj boji sa kosom i čvrsto se držalo kandžicama, samo su mu velike
zelene oči virile van. - Ah, no dobro, doći ćeš sam kad vidiš što imam. - Odustala je Nissa i hodala po kući sa tim
mačetom u kosi. Sjela je za stol pred tanjur mirisne tople juhe sa rezancima, tek tada se George polako spustio niz
njeno rame i ruku do tanjura i gurnuo njuškicu u juhu, a potom šapicama izvlačio rezance po stolu. Bilo je to malo
stvorenje, a veliko veselje. Nazvala ga George zbog ozbiljnog i mrkog pogleda, a svih pet godina uz njega život joj je
bio mekši.
George je izrastao u velikog ponosnog perzijskog mačka, no sada u petoj godini on je bio na zalazu svog
života, samo blijeda sjena velikog mačka mršavog, iscrpljenog tijela, koje se klati lijevo desno dok prilazi, a kad
sjedne, slina mu iz njuške bez ijednog zuba curi do poda, al' je ne briše više jer nema snage. Pogled mu je umirući,
uski, uz čudnu notu smirenosti. Nissa ga gledala takvog mjesecima i nije mogla pročitati iz njegovog pogleda da li joj
govori : „Spasi me ili Ubij me i skrati muke.“ , to ju je strašno mučilo i žalostilo.
Jedne proljetne, bezobrazno sunčane nedjelje odlučila je da će to biti njegov posljednji dan, ali savjest ju je
grubo provocirala : „Odakle ti pravo da odlučuješ o tuđem životu ? Odakle ti pravo ? Zamisli kako bi bilo da mačke
mogu odlučivati o ljudskim životima…“
Dok je vodila borbu sa svojom savješću i hranila ga komadićima salame, pa mu je onda u zdjelici dala i tople juhe sa
rezancima, koju je on na njezino iznenađenje pojeo do kraja, a onda se ugodno smjestio u njeno krilo i počeo presti
tako glasno i bezobrazno zadovoljno da se Nissi srce stislo u suhu šlljivu.
- Eh moj lijepi George, vrijeme je za tvoju posljednju želju. - Govorila mu je dok ga plaho gladila po glavi, a on je
počeo presti još glasnije i još sretnije, onako kao oni koji vole svoj život. Nissani je bilo sve teže i teže. - Želim da
znaš da tamo gdje ideš više neće biti boli, tamo Sunce više neće zalaziti, cijele dane ćeš moći u mekanim oblacima
spavati, miševi će imati krila i sami će ti dolaziti, a nas dvoje opet ćemo se sresti, obećavam ti. - Uz te riječi smjestila
je Georgea u auto i odvezla se, ostavivši na terasi svoju uplakanu majku.
- Molim vas, svi vi koji imate pse, da li biste mogli na trenutak izaći jer moram unijeti svog bolesnog mačka. Ne želim
da se uplaši, danas mu je…danas mu je posljednji dan života. - Zamolila je ljude u čekaonici veterinarske stanice. Svi
su izašli bez riječi.
- Stavite mačka na stol. Vi ste zvali zbog eutanazije ?
- Da. - Odgovorila je Nissa veterinarki.
- Zbog čega to želite?
- Mačak se već mjesecima muči, umire polako.
- Da, vidim, bolest je napravila svoje. - Veterinarka mu je gledala u njušku i oči.
- Molim vas i da napravite test na bjesnoću. - Nastavila je Nissa.
- Imate li određeni razlog za to?
- Imam,mačak me ogrebao do krvi nedavno, a neki njegovi simptomi slični su bjesnoći.
- Uredu. Uzorak se uzima iz moždanog tkiva. Nalaz će biti kroz tjedan dana. Na analizu se šalje samo glava životinje.
Nissi je od tih informacija pozlilo, lice joj je izgubilo boju i postalo papir.
- Bit će najbolje za vas da pričekate vani. - Veterinarka je govorila iz iskustva dok je pripremala četiri smrtonosne
injekcije, i stavljala na stol kraj njega, a on je preo neshvatljivo zadovoljno i glasno kao i uvijek dok bi ga prije vodili
veterinaru kada je znao da mu pomažemo, no sada nije znao da će ga Nissa izdati.
- Ostat ću ovdje. - Nissa je jedva protisnula riječi kroz stisnuto grlo. Duša joj se raspukla ko staklo i razrezalo ju cijelu
kad mu je veterinarka prvu otrovnu injekciju zabola u leđa blizu vrata, a onda i drugu, na što su se mačku zjenice
raširile, tijelo se naglo trznulo, a na stol je povratio juhu sa rezancima. Nissa nije izdržala, istrčala je van u čekaonicu,
i zatvorila se u kupaonicu gdje je klečeći povraćala juhu sa rezancima i krhotine svoje dušu, jer nakon toga osjećala
se potpuno prazno.
- Oprosti mi mačak George. - U maloj kapelici pomolila se za njegovu i svoju dušu.

2. godine poslije…

- Dobar dan Majko ! - Vedro je pozdravila Nissana, zatekavši svoju Majku kako moli u malenoj kapelici u sklopu
staračkog doma u koji su je uselili tek prije par dana.
- Nissa moja, meni ti je ovdje kao u Raju. - Iznenadila je sretnim dočekom Nissu koja zbog majčinog Alzheimera
nikad nije znala u kakvom će je raspoloženju zateći.
- Svaki dan mogu moliti u kapelici, a jučer nam je čak i svećenik došao i ispovjedio sve koji su to htjeli, tako da sad
mogu bez brige i umrijeti. - Oduševljeno je pričala Majka, hodajući i držeći se za Nissanu na putu prema sobi.
- Pokazat ću ti sad gdje sam spremila odjeću koju želim da mi obučete kad umrem.
- Majko, a kud si baš sad navalila sa tim umiranjem, znaš da nemam vremena za te gluposti.
- To nisu gluposti, već jako ozbiljna stvar. - Naljutila se Majka.
- Dobro, ako tako kažeš, ali budimo realni, kad umreš bit će ti svejedno što ćeš obući, ionako nećeš vidjeti. - Šalila
se Nissa već navikla na to da je njezina Majka cijeli život provela u iščekivanju smrti.
- Ali drugi će vidjeti, želim biti lijepa, pa se pobrini da me počešljaju, stave naušnice i malo šminke.
- Dobro Majko, onda ćemo ovako ; dan prije nego što planiraš umrijeti mi javi, pa ću ti dovesti frizerku i lijepo ćemo
te urediti i našminkati.
- Pazi što si sad rekla, držim te za riječ. - Ozbiljno će Majka, dok je Nissa otvarala vrata njene sobe broj 8.
- Ovo je gospođa Ana, moja cimerica. - Predstavila je Majka Nissi staricu koja je ležala u krevetu nasuprot njenom.
- Dobar dan gospođo Ana. - Pozdravila je Nissa primjereno glasno i zadržala se u njezinim ugaslim, uskim, sivim
očima, pjegama na kratkom, prćastom nosu i poznatim crtama lica.
- Nažalost, moja gospođa Ana se nije ispovjedila, boji se i svećenika i misli da će onda odmah umrijeti. - Objašnjavala je Majka, dok je Nissa i dalje bila udubljena u staričino lice, a sjećanja su joj se vraćala i udarala u
dušu brzinom munje : „Gospođa Ana…Ana…pa da to je teta Ana,debela kuharica iz vrtića“, samo što više nije bila
debela, život ju je ocijedio, a jasan trag zlobe trajno joj se zadržao na vrhu prćastog nosa ko u kakva glodavca.
- Vrijeme je za ručak. - Otvorila su se vrata sobe i u par sekundi nečije ruke ugurale su kolica sa hranom, a zatim su
ruke nestale i vrata su se zatvorila.
- Ja ću vas poslužiti. - Nissa je ustala i dohvatila tanjure. - Da vidimo što imamo finoga danas? Aaaa…neizbježna juha
od suza i rezanci, no to nije obična juha, ona nam čisti tijelo i dušu, i grize savjest .
Majka je sjela na rub kreveta i krenula sa svojim molitvenim ritualom prije jela, a gospođa Ana je drhtavim rukama
pokušavala staviti si žlicu u usta, ali većinu prolijala po sebi.
- Što je teta Ana, ne možete jesti? Ja ću vam pomoći. Baš ste zločesti što ste se uprljali, no nema veze, hladan tuš
sve će to riješiti. - Na te riječi, zjenice i nosnice gospođe Ane naglo su se raširile, i ona se počela daviti sa gutljajem
juhe.
- Brzo pozovi nekoga, gospođa Ana se davi. - Uspaničila se Majka, dok je Nissa mirno sjedila na rubu Majčinog
kreveta.
- Ne davi se ona Majko, ona se sada ispovijeda, dajmo joj vremena.
Kada je nastala tišina, a oči gospođe Ane postale staklene i nepomične, Nissa je pritisla zvono za pomoć.
- Je li sve u redu? - Ušla je u sobu presporim korakom medicinska sestra.
- Nije! Ljudi vam umiru zbog vašeg nemara dok vi pijete kavu. - Medicinska sestra je samo mirno spustila kapke
gospođe Ane.
- Nije u pitanju nemar, nego starost i bolest. Tko ste joj vi? - Šiljato lice i koščato tijelo medicinska sestra je okrenula
prema Nissi od čega je još jedna munja sjećanja udarila u Nissinu dušu.
- Ja…ja sam samo netko koga su ostavili u sobi broj 8., na drugom katu dječjeg odjela jer sam bila zločesta.- Polako
je izgovarala svaku riječ Nissa ne skidajući pogled sa sestrinog šiljatog lica. - A danas je izgleda moj sretan dan.
- Ne znam o čemu pričate…tko ste vi? - Koščata sestra uzmicala je natraške pred nemilosrdnim sjajem Nissaninog
pogleda, panično prebirući po kolekciji sjećanja uplakanih lica sa dječjeg odjela, a onda istrčala iz sobe, da bi se na
dnu hodnika spotakla o svoju savjest i ostala ležati slomljena.
Nissa je polako prošla kraj nje, izlazeći iz doma.
- Molim vas…jedva je izustila sestra - pozovite nekoga.
- Nitko neće doći.
Bili ste zločesti. Sjećate se?
Zločesti umiru sami.

Godinu dana kasnije…

Nissana je na trenutak ostala sjediti sama za stolom u kući muževih roditelja, kad je kroz odškrinuta vrata u
predsoblju vidjela svoga muža i njegovu Majku kako mu je brzo gurnula u ruku nekakvu kuvertu, a on je to još brže
strpao u džep. U toj kući uvijek se nešto tajilo pred njom.
Svi su sjeli za stol. Ah, ručak kod svekrve, uvijek ista nelagoda, uvijek ista napetost i gluma lažnih osmijeha
pri dodiru uvijek istih vrućih tema, i trebalo je to preživjeti svake druge nedjelje.
- Hoćete li popiti malo vina? - Pitao je svekar, nakon što je već krenuo
utočiti u Nissinu čašu.
- Ne, hvala, znate da ja baš i ne mogu piti. - Prekrila je svoju čašu rukom.
- Tko ne može piti mora da je bolestan. - Zaključio je.
- Zanimljiva teorija, onda su u mojoj kući valjda svi bolesni jer ne držimo alkohol.
- Hm, ne znam za vaš kraj, ali u našem kraju kuća bez vlastitog vina je sramota. - Izjavio je svekar pobjednički.
-Isto tako u vašem kraju kuća bez ijednog alkoholičara je također sramota, no vi se ne morate brinuti jer imate ih u
izobilju. - Vratila mu je Nissa, a svekrva je nanjušila rat, pa je brzo skrenula temu.
- Druge subote sastat ćemo se nas nekoliko žena i peći kolače za blagdane. Nissa, i ti si pozvana.- Namjerno je to
rekla jer je dobro znala da Nissa ne zna peći kolače.
- Oprostite, baš mi je neugodno, ali neću doći jer ionako neću biti od nikakve pomoći. Pečenje kolača mi nije jača
strana.
- Nemoj tako, sigurno ima nešto u čemu si dobra. - Svekrva se naslađivala.
- Pa, zapravo ima nešto. Mislim da sam dobra u čuvanju tajni i ispravljanju nepravde, to mi je zanimljivije od kolača.
- Što bi sad to trebalo značiti? - Namrštila se svekrva.
- Baš ništa za one kojima je savjest čista. - Odgovorila je Nissa, a svekrva je na te riječi brzo okrenula leđa i opet
skrenula temu.
- Ručak je gotov. - Te je stavila vruću zdjelu na stol, izbjegavajući Nissin pogled - Juha sa domaćim rezancima. Nadam
se da voliš to.
- Haha, ma obožavam.

Autor : Vila Sila
13.12. 2020.g.
Croatia
Sva autorska prava
su pridržana