Skidaj

..

Na obali ....
Šum valova .....
I jedna klupa ispod starog bora ....

Tko ne razumi more , ni more se nece zavoliti, za voliti bilo koga treba se malo više potruditi, imati želje, volje ali i strasti. Ljubav mora biti uzajamna. Kućica na osami je dio prirode, ako je uz more , onda je i dio njega. Oni se vole, salju pozdrave i poljubce, stalno i bez namjere da ikada prestanu. Mozda bi mogli puno toga od njih nauciti. Kako voliti u tišini, kako ljubiti i uzvratiti sa šumom valova i šumom bora kao glasnogovornika kucice, pjesmom cvrcka koji je pomalo ljubomoran. On osjeca i razumije. Mi ljudi smo cesto slijepi porrd zdravih ociju, blesasti pired zdravog razuma.Kazu da nam je takva priroda, odnosno narav.Narav da, priroda ne. Nazalost kvarimo tu istu prirodu, zagadujemo je i iskoristavamo. Kazu da je to rsdi naseg napretka, civilizacijskog iskoraka u komfor, komoditet. Ali, nakon odredenog vrimena, ipak jedan dobar dio nas shvati da smo samo jedan mali kamencic od kucice, kap pjene od mora, vječno pocivaliste ispod bora. Cvrcak pjeva, a nas nema.Kucica i more se trajno vole i ljubav im je vjecna i nepatvorena. A gdje smo tu mi? Da li smo ista shvatili tijekom zivota u nadim meduljudskim odnosima, davanjima i primanjima, svih vrsta emocija, a pogotovo one najsavrsenije , zvane ljubav. Bezuvjetne.Netko nekada, netko nikada , a za mnoge ipak nije kasno.
PS- kucica na osami je moj nedosanjani san.. za sad… Pozd iz St od Akaricida…