Svuda pođi,kući dođi.

U 10. stoljeću, bizantski car Konstantin VII Porfirogenet (912-959) spominje u svojoj knjizi "De Ceremoniis", postojala su dva velika plemena po imenu 'Krevatades' (Krevatas) i 'Sarban' (Sarbani), koje su istraživači identificirali kao kasnije slavenske Hrvata i Srba.
Ta su se plemena nalazila na sjevernom Kavkazu u blizini rijeka Terek i Kuban, između Alanije (Osetija) i Tsanarije (sjeverna Gruzija).
Pleme Sarban na Kavkazu u 10. stoljeću zabilježili su i arapski geografi.
Iransko podrijetlo etnonima 'Srbin' i 'Hrvat' pretpostavlja da su drevni "Serbi/Serboi" i "Khravadati/Krevati" sa sjevernog Kavkaza (tada poznatog kao Azijska Sarmatija) bili sarmatsko (koje je govorilo iranskim) pleme.
Naknadno se pretpostavlja da su Alane koji su govorili iranski jezik (Serbi i Khravadati) pokorili Huni u 4. stoljeću poslije Krista i da su oni, kao dio velike hunske horde, migrirali na zapadni rub Hunskog carstva (na području Središnja Europa u blizini rijeke Labe, kasnije označena kao Bijela Srbija u današnjim regijama Lužica, Saska i Tiringija (istočna Njemačka), koju je Vibius Sequester zabilježio kao 'Cervetiis' i 'Servetiis'.
Nakon što je hunski vođa Atila umro (453.), Alani koji su govorili iranski (Serboi i Khravadati) su se vjerojatno osamostalili i zavladali istočno od rijeke Saale (u današnjoj Njemačkoj) nad lokalnim slavenskim stanovništvom.
Tijekom vremena, tvrdi se, da su Srbi i Khravadati koji govore iranski, pomiješani s lokalnim slavenskim (Venetima) i drugim slaviziranim stanovnicima regije, usvojili slavenski jezik, vjeru i prenijeli svoje ime ('Srbi' i 'Hrvati') tamošnjim vladanim Slavenima i drugim slaveniziranim stanovništvima.
Kasnije su na sličan način u Istočnoj Europi Vikinzi/Vajazi koji govore germanski uspostavili državu i vladali nad (istočnim) Slavenima pod nazivom "Gardariki Rus" {'Rus' je finski i baltički egzonim za Skandinavce}, također poznatu kao: Kijevska Rus' pod Rurikova dinastija koja se asimilirala u Slavene, ženila se s domaćim stanovništvom, preko Bizanta usvojila (istočno)slavenski jezik, grčko-pravoslavno kršćanstvo i prenijela svoj etnonim/ime ('Rusi') na vladane Slavene i druga slavizirana domaća stanovništa.
Također na Balkanu slično, Bugari koji govore turkim jezikom uspostavili su svoj kaganat u delti rijeke Dunav, asimilirali se u (mezijske i tračke) Slavene, prihvatili (južno)slavenski jezik, grčko-pravoslavno kršćanstvo preko Bizanta i prenijeli svoje ime/etnonim ('Bugari' ) vladanim Slavenima i drugim slaviziranim domaćim stanovništvima.
Prema poljsko-američkom arheologu i povjesničaru Tadeuszu Sulimirskom, sličan bi se događaj mogao dogoditi u balkanskoj Srbiji i Hrvatskoj, naseljenim Slavenima koji su došli sa sjevera (preko Karpata i dunavsko-savskog bazena) i kojima su vladali već slavenizirani Alani (Serboi i Khravadati).
Na području koje je označeno kao "Bijela Srbija" otkriveni su i arheološki nalazi deformiranih ljudskih lubanja koji se tipično vezuju za Alane.
Prema indoeuropskom i donekle altajskom tumačenju, različite strane svijeta označene su različitim bojama, tako da je 'bijela' boja oznaka za Zapad,
'Crna' boja za sjever,
'Plava' ili 'zelena' boja za istok i 'crvena' boja za jug.
Prema tom gledištu, 'Bijela Srbija' i 'Bijela Hrvatska' označene su kao 'zapadna Srbija' i 'zapadna Hrvatska', a nalazile su se na zapadu od nekih zemalja koje su imale isto ime i koje su navodno postojale na istoku.
Balkanski Srbi i Hrvati vuku svoju povijest od balkanske seobe ranih Slavena u 6. i 7. stoljeću.
Ti su migranti apsorbirali ostatke dalmatinskih Gota (Guduscani), 'Romejaca' ili Bizantinaca, uglavnom potomaka različitih paleobalkanskih kultura i jezika uključujući helenski (grčki) i iliro-keltski (albanski), ali i drugih bivših rimskih građana, Romana -govornici unutrašnjosti (Vlasi) i jadranske obale (Dalmati), a kasnije su tijekom srednjeg vijeka uspostavili razne feudalne države sa zastrašujućim lakim i teškim konjaničkim postrojbama što ukazuje da je njihova izvorna jahačka elita zasigurno bila ili iranofona ili turkijska- govoreći podrijetla, jer Slaveni povijesno nisu bili poznati po jahačkom načinu života niti po vještini gađanja konja lukom u ratovanju.
Čak je i srednjovjekovno poljsko i litavsko plemstvo lakih i poznatih teških konjaničkih postrojbi (Husari) otvoreno tvrdilo svoje izravno potomstvo i porijeklo od Sarmata.
Više o ovom izvornom tekstu
Google translator,sa engleskog,nije mi se dalo prepravljat