O svijetu. Moru. Gelatu.

Hipergamija nije sociološki fenomen. Nije pisana definicija, ni premisa, ni hastag s reddita.

To je mudrost mog tijela točno onakva kakvu je Prince opjevao a Sinéad otpjevala.
Da, mogla bi staviti ruke oko vrata svakog dječaka kojeg sretnem.
Ali oni me samo podjećaju na ono što si ti.
Muškarac.

Muškarac koji me je vidio jasnije nego itko prije. I poslije.
Iako “u stvarnosti” nikad nisi.

Ne mareći za “stvarnost”, okusio si sol mojih suza radosnica na svom jeziku.
I vidio si crvenu vrelinu u mojim obrazima pobuđenu nostalgijom.
I osjetio drhtaj mog srca u mikrosekundi u kojoj je preskočilo otkucaj. I zaustavilo mi dah. Jer su mi, zahvaljujući tebi, pred očima bistrile fotografije na ekranu, jedna za drugom, kao što su nekad crno bijele izranjale iz fiksira.

Imamo istu ranu, ti i ja.
Istu potrebu da nas netko stvarno vidi.

I zato sam ti htjela pripadati.
Biti tvoja.
A iz toga, kao feniks iz pepela, izronila je svijest da sam oduvijek i zauvijek, samo i jedino... SVOJA

Namaste
:)*

02.02.2024. u 15:01   |   Prijavi nepoćudni blog   |   Dodaj komentar

Trenutno nema niti jednog komentara

Dodaj komentar