Odbjegle frustracije

Nakon pet godina, sve izgleda drugačije.
Rečenice koje su me onomad tjerale na luđački osmijeh maksimalne sreće, sad izazivaju tek prezir i pitanje što to, kvragu, nije u redu sa mnom...
Dogodilo se iskustvo.
Zato sada ne gubim vrijeme na ljigavce, luzere, razne dijagnoze... tražim tek neku dijagnozu koja bi bila kompatibilna mojoj. Za ljudsku komunikaciju. Podijeliti boli i veselja. Biti nekome podrška. Drugo mišljenje. Izmišljeni prijatelj.
Da, znam da je čudno, ali ovo je mjesto čudno i čudu se nadam. :-)

Sviđa mi se ova realnost, izmisljeni prijatelj, virtualni prijatelj. Moze li takav netkonuistinu biti prijatelj. Ako nas moze razumjeti, poslusati, ili barem pokusati razumjeti, makar i glumio da nas razumije, vjerujem da je ostvario jedan mali dio od rijeci prijateljstvo. Neki nas poznaju cijeli zivot, mi njih također, zivoti nam se odvijaju, prijateljima se prozivasmo, ali da li zadovoljavamo prave kriterije prijateljstva? Mozda , ali stvar je i nadih ocekivanja, razine kriterija ili minimalnog dobivanja koje nas cini prividom da imamo pravo prijateljstvo. Mozda se tjesimo, zavaravamo ili nam je tako samo lakse. Lakse se pretvarsti da imamo prijatelja , nego uociti mane prijatelja i jasno mu dati do znanja- pa ti nisi prijatelj sa pokricem. Pravi i iskreni prijatelja je objektivno malo. Nekada je i jedan previse, a nekada i deset premalo. Trebamo se ponekad i cudu nadati. Mozda nam se i desi. Mozda nas i sreca pogodi. Mozda se i virtualni prijatelj dogodi. Ako ga pronademo, imamo sansu da tugu podjelimo i srecu udvostrucimo. Dijagnoza kojoj nije bila dobra prognoza, mozda odjednom postaje - prijateljstvo i trag u beskraju.