i tak

Vrata tramvaja su se otvorila uz karakterističan zvuk i buka sa Trga je ušla slobodno u tramvaj zajedno sa prohladnim zrakom, dok su putnici istovremeno izlazili van. Koraknuo je van, udahnuo zrak lutajući pogledom po razdraganim licima prepunog Trga. Muzika je bila glasna, nije razabirao tko je na bini, niti mu je pjesma bila poznata. Sa štandova je dolazio miris fritula i kuhanoga vina sa cimetom i klinčićima. Ljudi su kolali okolo ili samo stajali grijući ruke na plastičnim čašama kuhanog vina iako nije bilo jako hladno. Najtopliji Badnjak odkad pamti...a pamti on tog podosta. Cijeli je trg bio
okićen. Fasade su bile prepune diodica koje su treptale. Stupovi rasvjete pojačani sa ornamentima od dioda i sve je nekako iskričavo blještilo.

Uputio se prema istoku, prema Manduševcu. Ekipa se sastaje kod zadnje lampe. Ne poznaje ekipu uživo. Ljudi su to koje poznaje virtualno. Nikoga još do sada nije vidio uživo. Ne smeta mu. Barem ne više od osjećaja usamljenosti. Od dvije neugode izabrao je manju.

Desetak ljudi se vrzmalo oko zadnje lampe. Neki su sjedili na hladnom mramoru, neki su pričali. Neki su hodali unaokolo, pa se vračali nazad u bazu. Prišao je zamjećen.

"Koji je sad ovaj?" - čuo se neki ženski glas.

"Nemam pojma" - dodao je drugi ženski glas.

Stao je među njih, ozbiljan. Gledao ih je u upitne oči...one koje je mogao dohvatiti pogledom i rekao: "Ja sam Pimpi".

"Ne znam ja toga" - rekao je onaj prvi ženski glas.

"Ni ja" - potvrdio je drugi i njihov razgovor od prije se nastavio.

Stajao je tako jedno vrijeme pod upitnim pogledima, a onda se s leđa čuo ženski glas i pojavila se žena krhke gradje u svojim 50im godinama: "Ja te znam Pimpi, ne sekiraj se, svi su pomalo zbunjeni, jer nitko nikoga ne zna." - uvalila mu plastičnu čašu u ruku i natočila kuhanog vina iz termosice. "Živio ti meni, ja sam Klara sa Hvara" uz široki osmjeh naboranog lica, koje se okrenulo i otišlo nekuda među ljude.

"Ha!, Klara. Hvala ti." - prinjeo je čašu k nosu i omirisao vino. Miris cimeta i klinčića je prikrio kiseliš i on je gucnuo.

Približio se stupu i našao mjesto na hladnom mramoru i sjeo na rub guzice i mramora.

"Znam te i ja" - grubi, birtijaški, muški glas s desne strane. "Kljuka" - i pružena ruka sa prstima umrljanim od nikotina.

"Hej Kljuka, ti si živ. Nisam te dugo čitao." - uzvratio je sa smješkom i čvrstim stiskom ponuđene mu ruke.

"Jesam stari, živ sam još." - Blago tugaljivo je uzvratio i ponudio svoju čašu na kucanje.

"Gdje si, šta si? Promijenio nick?" - pitao je gledajući preko ruba šalice prinešene ustima.

"Ma daa, banali me par puta, pa sam morao" - kroz kašalj je šištao Kljuka.

"Pimpiii!!" - ovacije - "Ipak si došao" - u naručje mu se sručila Koza. Prijateljica sa chata. Krenula su brza pitanja i brzi odgovori, te usputno dobacivanje od strane Kljuke. Ubrzo se pridružilo još ljudi i druženje je poteklo.

Muzičari su se smjenjivali na bini iako društvo nije pratilo njihov repertoar. Čaše su se punile iz termosica, a termosice iz nepoznatog izvora kuhanog vina. Ljudi su kolali oko ekipe virtualaca i cijeli je trg postao nekako topliji. Prisniji. Domaći.

Uhvatio se u nekoliko navarata da pogledava put Praške, kao da nekog očekuje. Nije mu padalo na pamet koga bi to mogao očekivati i to baš iz onog smjera. Svejedno, u jednom je trenutku ispao iz razgovora, pa je iskoristio priliku malo prošetati da pogleda niz Prašku. Uz malo naguravanja, malo čekanja da neko prođe ispred njega, probio se do tramvajske pruge i stao na rub ispod kojeg je bila prostrta pruga.

Pogledao je okićenu Prašku ulicu i Zrinjevac. Iako nije vidio, znao je da je dolje, Glavni kolodvor. Smijuljeći se tek tako, sam sebi, osjetio je kako ga je malo vino prodrmalo.

Pogledao je u tračnice i vidio presijavanje treperenja lampica na njima i bacio još jedan pogled niz Prašku u naumu da se vrati društvu. Treptaj jedne od reklama ga je potsjetio na nešto i trenutak kasnije je prizvao u sjećanje...30tak godina prije..istu tu Prašku i ekipu..danas već na pola pokojnu, koja je žurila put Glavnog kolodvora. Mile, Srki, Kost i njegova malenkost. Snimali su po ukrasima, zaletavali se u tete i cure koje su se cerekale skupa s njima. Obavezno zastali kraj izloga Posrednika na uglu Praške i promotrili šta si sve neće kupiti. Glupirali se preko Zrinjevca i nešto kao pjevali operu u Paviljonu. Razuzdano, ali oprezno, jer milicija baš ne voli neku pretjeranu veselost puka na ovaj dan.

Došli su na Glavni oko 15 do deset. Vlak je treba stići u deset do deset, ali je kasnio par minuta. Vlak?....hmm. Da !

Sjećanje se premjestilo na dva dana ranije kada su Marina i on stajali u hladnoći predbožićnog prosinca, kraj popisa vlakova. 23.12.1986. Marina je bila omotana oko njegove lijeve ruke u jakni od debelog štofa sa "leptir" rukavima i sa prstima u rukavici prebirala po rubu njegovog šala. Ispod kape navučene preko čela, crvenio joj se nos i obrazi dok je pratila njegov prst desne ruke kako prolazi kroz njoj napamet znane, redove Voznog reda vlakova.
Par sati prije toga su u školi, sjedili jedan nasuprot drugome u trećoj klupi do zida, spojeni gornjim dijelom čela i sa rukama u među njenim koljenima, koja su, opet, bila među njegovim koljenima i kovali plan kako će zajedno provesti Božić na Trgu.

"Evo, ovaj stiže u devet i pedeset. Može taj?" - pogledao ju je upitno.

Ona je samo potvrdno šmrcnula izbjegavajući ga pogledati. Pogled joj se gubio na zidovima parne pekare preko puta, a obačići vodene pare su kolutali oko nje.

"Mali, jel stvarno može?" - unio joj se u lice. - "Kaj ti je?"

"Niš, zima mi je i vlak mi uskoro ide." - i dalje je izbjegavala pogled uvalivši se čelom u njegov pregib između ramena i vrata.

Prošetali su još tih par metara do perona sa kojeg kreće njezin vlak i taman kad je trebala pasti pusa za rastanak, uletila susjeda, frendica, tako da su se poljubili samo dodirom prstima u rukavicama. Da ne bi pala bruka da se ljubaka sa dečkima po kolodvoru.

Povratak sjećanja na Badnjak, par dana kasnije. Ekipa se ludira po Glavnom kolodvoru. Miriši kuhano vino iz restorana. Polupijani putnici teturaju u zagrljaju kolegica i kolega. Smijeh i veselje prije povratka kući. Veseli odlaze sa domjenka u firmama, naravno, spontano organiziranih u čast nekog borca koji je radio u firmi. Konobarica u restoranu odbija od sise nekog uzavrelog gosta. Milicajci strogim pogledom skeniraju pred sobom uz povremeno javljanje walkie-talkia.
Mile se penje po odbojnom zidu perona, Kost još uvijek mrmlja o vozaču tramvaja koji im je oteo rakiju kad su mu čestitali Božić. Srki stoji kraj njega i crpi podatke o komadu kojeg čekamo da je prvi prepozna kad siđe sa vlaka.

Devet i pedeset šest, vlak staje na peronu i putnici silaze i penju se gore. Skače očima sa face na facu, ne prepoznaje je u nikome. Srki pogledava prema njemu, a Mile odozgo maše svakom komadu. Kost je nestao u gomili. Deset minuta kasnije, Mile skače sa odbojnog zida i prilazi sa cerekom koji je označavao što ga slijedi ostatak noći.

"Jesam ti rekao, papak, da neće ona doći. Nisi močio i nema zašto doći." - tapšao je Srkija koji ga je prijekorno gledao.

Spustio je ramena, izvukao cigarete i zapalio jednu. Kost se pojavio s komadom. "Dečki, ja neidem doma" i nestao na stepeništu prema pothodniku.
Srki je popustio pred Miletovim zavitlavanjem i kanonada ponižavanja i zafrkancije na tu temu nije prestala do Dubrave, a onda se još više zakuhala kad su se pridružili ostatku ekipa koja ih je čekala u kvartu. Tek su eksplozije petardi u ponoć utišale provokacije i premjestile cijelu priču u čestitke, ljubakanje, šlatarenje i ine, božićnoblagdanske blagodati čestitarenja.

BUUUM, jedan prasak mu je otjerao misli iz prošlosti i vratio ga u sadašnjost. Krenuo je prema ekipi sa praznom plastičnom čašom u ruci i mislima u kojima mu se u magli pojavila slika prvog dana škole poslije Nove Godine u kojoj on ulazi u razred i prolazi kraj nje, koja mu ozarena smješkom prilazi, kao da je nema.

"Dajte mi još ovog otrova, očito djeluje" - kimnuo im je sa smješkom.

"Tooo Pimipiii, pij, pa pišaj" - Kozica je u elementu skočila do njega. Pao je kratki ples, pa smjeh. Pa čavrljanje uz dosjetke i smjeh uz muziku i napjeve koji su se širili iz zvučnika i preljevali preko veselih ljudi topeći se u nihovim ušima i izranjajući ponovno iz njihovih ustiju.

Rijeka ljudi sa trga se kretala prema katedrali, Ostao je, nevjernik, sam kraj zadnje lampe sa plastičnom čašom, i vinom u njoj, u ruci. Na klecavim je nogama podigao pogled prema nebu. Zvono je zvonilo od nekuda, a on je šaptao nekuda, nekome, nekada...

"Budi mi dobra, mali. Čuvaj si muža i malog gazdu. Imali smo sve, nismo imali ništa. Imaš sad sve i čuvaj to. Sretan ti Božić, mali."

Tramvaj se pojavio niodkuda ili je njegovo pijanstvo bilo jače nego što je uopće pojmio. Slijedeća je scena, prisebna, bila da sjedi sam u praznom tramvaju, razvaljen preko stolice u svoj svojoj dužini, pod mrkim pogledom vozača. Ustao je i pogledao van. Sve mu se mutilo i razaznao je okretište u Dubravi. Obećavajući mir. Kao i nekada. Čestitao je mrkom vozaču Božić i izašao van iako je tramvaj vozio dalje, do njegove ulice. Stara su ga vremena držala i odlučio je pješačiti doma. Da sastavi i rastavi sve one zamjerke prošlih Božića i napravi mir u sebi.

Prešao je ulicu i zastao kraj temelja nekadašnje burekdžinice u koju su obavezno svraćali na povratku iz gradskog provoda. Udahnuo je zrak i krenuo prema doma u tihu noć, svetu noć....

Jer..sutra je novi dan, a čuda se događaju svaki dan.......

aaa u kurac....

kaj pa ve?

bilo gorih...bilo boljih...al vidim da ti ovaj baš nije legao

aaa stricek djuro...pa to je samo prica :P

batjka o hribaru i hribici :P

svaka priča ima svog pričaoca
svaka se priča priča iz nekog razloga

tuđa priča...samo tak ti pala na pamet...
sve ok...
naj se ljutit

hehehe..provokatoru...

nek ti bude :)

nice :)

kako ti se da samo pisati tako dugacak blog :)

slovo po slovo, a kak ti? :)

ja pisem kratke, takve i volim =)