Vila Sila

'' I te proklete krijesnice što me oblijeću i svijetle.
I taj prokleti Mjesec što kvari mi moj mrak.
U ovoj prokletoj noći bez nje.''

Čitao je neku svoju sjebanu poeziju na književnoj večeri, a ja sam bila samo tamo neko u mnoštvu, što upijali smo iz mraka njegov mrak. Volim ljude sa sjebanim mislima, kad uspiju istovremeno biti sjebani i slobodni, a ne iza rešetaka.
Sjedio je pod reflektorom na barskoj stolici, u drsko uskim trapericama, uskoj crnoj majici predugih rukava koji su mu skrivali dlanove i istine, i sa prevelikim šalom sitnih crveno-crnih kara, previše puta omotanim oko vrata nalik na udava.
Crna, ravna, debela kosa, duga do ispod uha, bila mu je prebačena unatrag kao slap zamrznutog crnila za nalivpera. Njegovo tijelo vibriralo je i pozivalo na dodire, a istovremeno širio je zatvoreni stav, zid sa jasnom porukom svima - Jebite se. Nedodirljiv sam. - I baš zato sam ga htjela imat i silovat.
Na kraju večeri, ljudi su ga tražili autograme. Nisam imala pojma tko je on. Nisam ni znala da je poznat. Prišla sam mu zadnja i dala papirić sa svojim brojem telefona, na kojem sam napisala : ''Gladna sam.''

Tri dana kasnije sjedimo na večeri u restoranu šašavog interijera. Svaki stol i stolac je drugačiji, sa smetišta su to pokupili valjda. Sa stropa visi svašta; gaće, majice, šišmiši, kišobrani, šalice, tanjuri i još svakakvi nedefinirani predmeti, ha, ha, vidim da ga to zbunjuje i uznemiruje. On uporno pogledom traži logiku u prostoru, a ne nalazi je, i izgleda da mu to stvara nelagodu.
Koristim priliku dok on promatra prostor, ja promatram njega, pa onda ja namjerno gledam u prostor, da mu dam priliku da on promatra mene. To je bila neka obzirna nijema igra. Kada bi nam se pogledi napokon sreli, ljutilo ga što sam ga gledala predugo.
Mučio me ustajali miris nikotina na pjesnikovoj odjeći. Pomoglo bi da je stavio bar malo parfema, ali nije, jer većina pušača ne mari za mirise, spaljene im njuške.
Onaj debeli, crni, atraktivni, zamrznuti slap kose kakvu je imao na književnoj večeri, nestao je, i sada mu je izgledala masno, tanko i neslavno k'o da ju je natopio laštilom za cipele, i nije se ni micala.
Nisu mu se micale ni dvije debele masne šiške koje je namjestio na čelo u pravilnom razmaku. Dobila sam poriv da mu nožem odrežem tu jednu šišku, samo da mu poremetim ravnotežu u glavi, ha, ha, ha, barem ga zbuniti nije teško.

Sada kada nije pod reflektorom, izgleda obično, smrtno, rekla bih ništa posebno, niti posebno zgodan, niti posebno ružan, onako ona neslavna sredina ničega. Čudno, ali ovog puta nisam osjetila nikakvu kemiju prema njemu. Veliko uzbuđenje osjetila sam dok je konobar stavio hranu na stol, dok me pjesnik nije uzbudio nikako. Zapravo, mislim da mene hrana uvijek uzbudi više nego muškarci, zato što je hrana uvijek jedno novo, lijepo uzbuđenje, a muškarci su svi sasvim predvidljivi i dosadni, i svi su uglavnom sličnog okusa sirovog mesa. Neki su kao piletina, neki kao govedina, a ima i onih luksuznih primjeraka kojima je istekao rok trajanja, pa imaju okus pljesnivih sireva.

Naručila sam više vrsta hrane da se imam čime igrati po stolu. Zavidno je gledao dok je konobar sve to posložio ispred mene.
- Ovo tvoje fino izgleda. Bezobrazna si što i meni nisi preporučila isto. - Pokušao me posramiti tim komentarom.
- Nisam ti ja kriva što si ti svoje jelo naručio bez razmišljanja, unatoč tako bogatog menija. Uvijek igraš na sigurno? Nisu ti drage nikakve promjene, jel' da? - Pogledala sam u njegov tanjur, i čim sam vidjela da je lazanje narezao u pravilnu kvadratnu mrežu, odmah sam znala da je težak slučaj, bit će sranja.
- Molim te, dodaj mi moj pribor za jelo i sol. - Rekla sam, a onda počela jesti sa prstima sporo i elegantno kao za reklamu, i baš sam bezobrazno uživala.
- Ti jako lijepo jedeš. Lijepo te gledat, ali nije mi jasno zašto si tražila pribor a jedeš prstima? - Čudio se, ali i osuđivao. Možda sam ga sramotila jer je pogledavao oko nas, tko nas gleda.
- Sa prstima je prirodnije jesti, i hrana je tako ukusnija, nego kad su vilica i nož posrednici.
- Hm, ima nešto u tvojoj teoriji. - Zamišljeno je gledao kvadratnu mrežu u svom tanjuru. Očito ima neki matematički problem oko tih lazanja, nešto ga muči. Možda mu treba ravnalo da promjeri kvadratiće, možda nisu na milimetar isti, pa ne može jesti. Gledala sam ga ispod oka nekoliko minuta.
- Zašto ne jedeš? Nešto te muči? - Guram si pažljivo kolutić krastavca sa dva prsta u usta, i čekam odgovor.
- Pa…, neobično mi je da su mi lazanje poslužili u okrugloj zdjeli, to još nigdje nisam vidio, i sad moja kvadratna mreža ne može bit pravilna kad je rub okrugli. Nisam nikad ovako jeo. - Bio je ozbiljan a meni smiješno.
- Ma, lako ćeš, imam rješenje ; ti lijepo pojedi samo kvadratiće, a okrugli rub ostavi. - Smijala sam se jer je on još uvijek bio u problemu i ozbiljan, a onda je ubrzo dobio zadovoljan izraz lica k'o dijete koje je riješilo slagalicu, i napokon je počeo jesti kvadratiće suprotno od smjera kazaljki na satu. Dok sam ga gledala kako jede, nije mi više nimalo ličio na pjesnika, nego na napušenog znanstvenika, no nisam se još mogla odlučiti da li je lik genije, ili je samo pacijent. Nastavila sam čupkati svoju hranu sretno i spontano, i osjećala sam da me gleda, ali sam ga ignorirala.
- Znaš, divim ti se sa kakvom lakoćom jedeš svu tu silnu hranu bez plana. Ja to tako nikad ne bih mogao.
- Ha ha ha, pa zato i jesi pomalo anoreksičan.
- Kako to misliš? - Bio je zaprepašten mojom izjavom.
- Oči su ti upale u glavu, a na prstima nemaš mesa.
- A je li? Ništa ti ne promiče. Zato ti imaš previše mesa. - Vratio mi je zadovoljno osvetnički.
- Ha, ha, ha, tu si u pravu, no, trebaš znat da svo meso na meni je sretno meso, zato jer sam uvijek bila jako sretna dok sam jela. - Smijala sam se, a krumpirić umočen u tartar mi je pao u dekolte. Brzo sam ga izvukla van, i prstom pokupila umak sa sise i ugurala u usta.
- Ma ti si baš prokleto slatka, i spontano senzualna, čak i dok si ovako opušteno otrovna. - Opet se pretvorio u pjesnika, i nenadano mi svoj šal prebacio oko vrata, i privukao me k sebi. Punjenu lignju brzo sam stavila ispred lica u znak obrane, da mu ne bi slučajno na pamet palo da me poljubi. Joj, to bi mi pokvarilo ovu divnu večeru. Usne su mu bile boje čmara, neobično smeđe.
- Priznaj, sviđam ti se. - Rekao je, a ja sam sa drugom rukom brzo stavila još jednu lignju pred lice.
Joj…, treba mi cijelo jato liganja da me spasi od ovog čudaka.
- Napunit ću te k'o što su ove lignje napunili. - Postao je degutantan. Sva sam se nakostriješila od odbojnosti prema njemu.
- Uh, strašno, al' ja ti se ne punim samo tako bez plana i bez provjere terena.
- Zanimljivo. Možeš li mi to malo objasniti?
- Mogu. Najprije ću ti na kiti nacrtati kvadratnu mrežu i promjeriti.
- Dobro, već mi se sviđa. I što ćeš onda?
- I onda ću ti izbrojati kvadratiće, pa ako će ti ih nedostajati previše, od punjenja neće biti ništa. Lijep ti je ovaj šal, odakle ti? - Brzo sam skrenula temu, i skinula si ga sa vrata.
- Da, lijep je. Sviđa ti se? Kupio sam 2 ista šala. Uvijek kupim dvije iste stvari kad mi se nešto sviđa.
- Baš uvijek? - Postala sam lažno zainteresirana, jer sve je bolje nego da me pokuša poljubiti sa tim svojim usnicama čmarnicama.
- Da, duplo kupujem i majice, a pogotovo traperice kada nađem dobre, uzmem uvijek dvoje iste.
- To, upecao se na temu. - Odmaknuo se od mene. - Ovo je bilo blizu. - Odahnula sam. Maknula lignje sa lica. - Zar ti ne dosadi nosit isto? - Smijala sam se.
- Ne. Jednim trapericama treba 6 do 7 godina da se pohabaju i raspadnu, a ja onda lijepo uzmem te druge nove iz rezerve, i opet nosim 7 godina. - Ja se smijem i kažem - Pa ti tako pola života nosiš iste traperice.
- Ne znam, zašto ti je to toliko smiješno. - Bio je ozbiljan.
- Ništa. - Smijem se i dalje, sve dok nam pažnju nije privukao konobar koji je za šank vezao helij balon u obliku srca. - Valentinovo je blizu. - Rekla sam, a on se brzo nadovezao na tu temu.
- Ja imam već 2 godine, 3 ruže zaleđene u zamrzivaču. Dan prije Valentinova odledit ću i poklonit ti jednu. - Počnem se glasno smijat k'o budala, mislim vic, al' on mrtav ozbiljan.
- Ledene ruže, pa zašto ih zamrzavaš?
- Zato jer ne dam da me u cvjećarni pljačkaju za Valentinovo. Užasno dignu cijene. Ne dam ja 25 eura za ruže. Svake godine ja lijepo njih zajebem, i kupim dva tjedna prije Valentinova 5 ruža, zaledim ih, i dan prije Valentinova odledim, i poklonim djevojci kad je imam. - U očima mu se zacaklio pobjednički sjaj, a ja sam stisnula usta i bezuspješno pokušavala obuzdati smijeh, i nisam više mogla izdržat, pucala sam po šavovima od suzdržavanja. Zamalo da se nisam počela smijat i kroz nos i uha.
- Aha, znači svojoj djevojci daš 1 ružu, a ostale podijeliš drugima? - Pitam ja, sad već iskreno znatiželjna.
- Ne, svojoj poklonim svih 5. - Odgovori on važno.
- A kako to da su ti onda ostale 3 ledene ruže već 2 godine?
- Zadnja bivša nije bila baš previše vrijedna, pa sam joj poklonio samo dvije. - Kaže on mrtav ozbiljan. Izgubila sam kontrolu i opet se počela glasno smijat, iako su nas gledali sa susjednih stolova, moralo je to iz mene van, jer takav luđak se ne sreće svaki dan. Kako sam se više smijala, on je bio sve ljući, i sve je više dizao glas. Počela sam se ogledavat oko sebe. Sranje. Samo da me netko poznat sa ovim čudakom ne vidi. Počela sam i da razmišljam imam li dovoljno u novčaniku da platim ovu večeru, taj će sigurno platit samo sebi.
- Znači li to da ako ćeš meni pokloniti samo jednu ružu, da sam ja najmanje vrijedna? Ha, ha, ha…
- Što mi se toliko čudiš? Ako se može zamrzavat meso, peršin, ljudski organi, što se onda ruže ne bi
mogle? - Postalo mi je neugodno, jer i drugi stolovi su se počeli smijat.
- Smiješ se bezveze. Da su drugi pametni, zaledili bi ruže isto kao i ja. - Baš sam ga razljutila, ali svejedno se nisam mogla prestati smijati, i još ga pitam. - Kako si samo uspio pune 2 godine te 3 zaleđene ruže održat neoštećene? Mislim, ono, desilo ti se valjda da na njih koji puta baciš zamrznutog piceka, ili šnicle, ili zamrznute traperice, ha, ha…, sigurno i njih zalediš da duže traju. U tvom zamrzivaču sigurno svačega ima. - Hihotala sam i hihotala.
- Ima mjesta i za tebe, ne prestaneš li se smijat. - Bio je smrtno ozbiljan.
- Uh, ovo već ide u ozbiljnu prijetnju. Pazi, ima svjedoka. Nego, mislim da smo došli sada i do najbitnijeg pitanja; ako imaš zamrznute ruže 2 godine, znači li to da 2 godine nisi ni jebo? - Pitam ga sa još uvijek glupim osmjehom na faci, ne mogu si pomoći.
- Znaš što, pa što ako i nisam. - Bio je uvrijeđen, a pokušao izgledat flegma.
- Ako se mene pita, nećeš jebat ni ove godine. - Smijala sam se opet k'o budala, i tad je napokon izgubio strpljenje sa mnom. Digao se od stola.
- Znaš, ti si mnogo komplicirana. Kad bolje razmislim, tebi neću dati niti jednu ružu. - Ostala sam sama za stolom.

Uh, ovo boli. Propustila sam jedinu priliku u životu da dobijem Ledenu Ružu.

Konobar je donio knjižicu sa računom. Divota. Više mi nije bilo smiješno. Pogledam račun,i…što je ovo? Preko cijelog računa je bila nacrtana ruža i preko nje kvadratna mreža, sa 23 kvadratića okomito, i na dnu broj telefona. - Pogledam mrko konobara.
- Ovu večeru vam je platio, onaj gospodin za barom, i želi vas počastiti i desertom jer bolju komediju uživo odavno nije vidio.
- Ovo je noćna mora. Još jedan čudak. - Duboko sam udahnula prije nego sam se okrenula prema njemu. Nisam znala što očekivat, no ovo definitivno nisam. Lik je bio jako markantan i umirao od smijeha. Zubi mu biseri, sjaje. Oči nebo. Kosa meka svila. Tijelo piramida.
- Wow…Caricu mi je pogodio grom. Brzo sam se okrenula na drugu stranu. -Što da radim sad? -Mogla bih odglumit da idem na wc napudrat ponos, pa pobjeć, ali Carica me ugrizla za nogu - Nećeš ti nikud pička ti materina sebična. Ti si se nažderala svega, a ja ostala gladna. - Stiskala sam noge da umirim Zvijer i njenu glad i uvjeravala je da moramo ipak zadržat dostojanstvo, ali badava sve, bunila se i dalje. - Lako je tebi sad glumit dostojanstvo kad si sita kujo bezobrazna, tužit ću te zbog zanemarivanja i izgladnjivanja, imamo i mi pičke valjda neka svoja prava, dignut ću cijeli Sindikat za pičke protiv tebe.

I dok sam ja tako raspravljala sa svojom Caricom, osjetila sam da mi prilazi s leđa. U trenutku dok je sjeo za stol, golema količina adrenalina došla je sa njim. Zasjajio je osmijehom. Razoružao je i mene i moju Caricu u sekundi. Slinile smo obje bespomoćno.
- Poklonit ću ti 1000 ruža ako pođeš sa mnom.
- Dobar pokušaj, ali za večeras mi je dosta ruža. - Trudila sam se ne izgledat glupo impresionirano.
- Koliko sam uspio vidjeti, zbog nedoličnog ponašanja, gospodin vam je uskratio i tu jedinu Ledenu ružu koju je imao za vas. Nije u redu da ijedna žena ostane bez ruže, pa čak ni one najzločestije.
- Sad mi samo reci da si ih ti zaledio 1000, pa ih kao misionar dijeliš okolo. - Bila sam sarkastična.
- Zapravo, istina je da nemam kome poklonit ružu, a imam ih 1000.
- Ooo, ovo je sve bolje i bolje, a koja je tvoja dijagnoza? - Postala sam oprezna.
- Ostavila me. - Spustio je pogled na par sekundi. Zašutjeli smo oboje. Pogledao me u oči i nasmiješio se nekako tragično i namrštio. - Zbunio me i nestala je moja potreba za mučit ga.
- Vani snijeg pada. Gdje bi ipak mogao sada imat 1000 ruža, osim ako ih i ti ne držiš u zamrzivaču ?
- Pitala sam, a on je ustao od stola. Stao je kraj mene. Pružio mi ruku. - Dođi. - Nisam prihvatila ruku.
- Vozit ću za tobom. - Uključila sam lokaciju, što je sigurno je sigurno.

Slijedila sam ga dugo van grada kroz polja prekrivena snijegom, a onda sam usred ničega ugledala veliki duguljasti kao vlak stakleni objekt osvijetljen sa reflektorima i sa stotinu žarulja. - Što bi ovo moglo biti, možda neka tvornica. - Parkirali smo ispred. Otvorio je vrata na mom autu. Pružio mi ruku. Prihvatila sam. Nisam se stigla braniti od debelih pahulja koje su nam se zalijetale u lice.
- Pristaje ti snijeg na crvenoj kosi. - Maknuo mi je cijeli slap kose sa lica. Vodio me za ruku prema ulazu u stakleni vlak, tek dok smo ušli i kad nas je zapljusnula neobična toplina…shvatila sam da je to staklenik. Prolazili smo kroz osvijetljeni stakleni tunel, a onda sam ugledala na tisuće ruža u raznim bojama.
-Wow…ovo je nestvarno lijepo. Ovo je Raj, ti stvarno imaš 1000 ruža. Zadivljeno sam ušla među ruže.
- Imam ih oko 11000 tisuća. Ako želiš, sve mogu bit tvoje.
- Luđak, a što da radim sa njima? - Pružio mi je čašu crvenog vina. - Ne, sad ozbiljno, što radiš sa tim ružama ?
- A što bi ti radila sa njima? Pitao je, a da nije odgovorio. Prišao mi je blizu. U ruci je držao ružu. Otpio je gutljaj iz čaše. Gledao me prodorno. Više nije izgledao kao ostavljeni patnik. Opet sam dobila želju mučiti ga. Možda mi je i lagao da ga je ostavila, samo da pođem s njim. Tko zna.
- Što bi ja sa ružama…hm… - Zamislila sam se. Podigao je ružu i sporo mi klizio njome preko obraza, pa preko usana, i niz vrat, naježila sam se od hladnog svilenog dodira njenih latica, a intenzivan miris hipnotizirao me…taj miris je bio magija koji bi slijedila i na kraj svijeta. Zažmirila sam na tren. Obgrlio me naglo sleđa. Na guzi sam osjetila njegovu kamenu ružu. Rascvjetala sam se odmah. Bila spremna. Kvragu i dostojanstvo. Kvragu ponos. Carica je pobijedila. Želim ga.
- Stani. Ne mogu dok me gledaju tisuće ruža.
- Iz džepa je izvukao daljinski, prigušio svijetla, i pustio laganu muziku, a onda me odveo za ruku po stazi između ruža gdje je na podu već bila debela bijela čupava deka. Očito je već prije za nekog pripremio teren. Opet me uhvatio sleđa i šarao dlanovima po mom tijelu u ritmu kretali smo se skladno. Trljao je svoju kamenu ružu o moju guzu…uh…ekspodirat ću od želje, dok se on prokleto dobro držao pod kontrolom, iako mu je bilo do boli napeto. Nastavimo li ovako, još malo pa ću ga moliti da me jebe. Kreten. Ne, neću, izdržat ću. Jača sam od njega. Ogulili smo odjeću, kleknuli smo na deku jedno pred drugo.
- Miruj. - Preuzela sam kontrolu nad situacijom. - Pružila sam mu ružu i sebi uzela jednu. Počela sam ga maziti ružom po licu, uzvratio mi je svojom ružom po mom licu, a onda mi se niz vrat počeo spuštat na grudi po kojima je kružio k'o jastreb koji se sprema na napad, i napokon se sporo spustio na moju Caricu. Slijedila sam svojom ružom isti put na njegovo tijelu i doklizila ružom na Cara. Iznenadila sam ga dok sam mu ružom udarila Cara po kruni. Vratio mi je u sekundi, i udario me ružom po Carici. Čini se da počinje igra moći.
- Hoćeš li mi sad reći istinu? Oženjen si? - Mazila sam ga ružom po Caru, a onda ga opet naglo udarila.
Vratio mi je i opet me udario po Carici.
- Ostavila me. Hoćeš li me i ti ostaviti? - Caricu mi je počeo udarati i trljati sve grublje da su sve latice otpale. Zgrabila sam ga za ruku grubo. Oči su mu zaiskrile. - Zažmiri. - Naredila sam. - Gledao me par sekundi neodlučno, prije nego je zaklopio oči. Približila sam usne sasvim blizu njegovima da mi osjeća dah, ubrzao je disanje u isčekivanju. Ružom sam mu kliznula niz čelo, nos, i preko usana ,i niz vrat, a zatim lagano obliznula njegove mesnate usne. Neću ga poljubit. Hoću da pati. Tako prokleto dobro miriše. Klečao je i dalje, okrenula sam mu leđa i klečeći se naslonila guzom na njegovog kamenog Cara i dražila ga. Iznenadila me bol dok mi je nenadano zagrizao rame ko mačak i naglo mi se zabio u Caricu, i bio miran u njoj par sekundi, a onda počeo izlaziti i ulaziti bezobrazno sporo. Kretali smo se skladno u laganom ritmu muzike, dok mi je jednom rukom stiskao grudi a drugom Caricu…pred orgazmom sam bila cijelu vječnost…a kad sam počela svršavati…orgazam se razvukao ko naftna mrlja...trajao je, i trajao, i trajao je duže nego što je normalno za izdržati, zamaglila mi se svijest, mislila sam da će me ubiti. Svršili smo glasno i divlje ko dva tigra, ali me i dalje čvrsto rukom držao oko struka, a Cara je držao u meni. - Sada si moja. Tebe je lako voljeti. Puna si trnja ,na trenutke hladna i divlja, a tako mirisna. Prava Ledena ruža. - Postala sam oprezna, jer čim muškarac počne pričat u stihovima, to su ti duboki romantični tipovi koji te na kraju uvijek žele ubiti.

Još smo ja i Lik sa 1000 ruža bili spojeni, kad je najednom netko počeo pljeskati.
- Divno. Bravo. Ne mičite se. - Zapovjedio je. Ostali smo u istoj pozi na koljenima. Bio je to pjesnik. U ruci je držao pištolj. Očito nas je slijedio.
- Vidim da nisi skromna, Kraljica si ti, kujo nezasitna. Tebi nije dosta jedna ruža, 1000 ti ih treba, jel' da? - Došao nam je sasvim blizu, i kružio oko nas, držeći na nišanu malo mene, malo njega. Osjećala sam kako se ubrzava puls Cara u mojoj Carici, a i Car je osjećao moj, da, uzbudljivo je bit skupa u nevolji.
- Rekla si mi da neću ni ove godine jebat. - Cerekao se, stao ispred mene i počeo si otkopčavat remen na hlačama. - Jesi li još uvijek tako sigurna u to? - Prislonio mi je pištolj na lijevi obraz, i mazio me, a onda ga sporo spustio na moje grudi i gledao kako mi se bradavice bune i oštre. Naježila sam se i uzbudila od hladnoće metala.
- Želim se jebat s tobom od prvog trena otkako sam te ugledala. - Gledala sam ga u oči, i nastojala izgledat uvjerljivo.
- Zanimljivo, al' si se naglo predomislila jer nisam imao dovoljno ruža. Zanima me što tvoj jebač sa 1000 ruža misli o tome. - Pjesnik je izvadio kurac, i to baš lijep primjerak, velik i svinut ko mladi mjesec.
- Neka dama odluči. Njena želja je meni zapovijed - Odgovorio je Lik sa 1000 ruža, i još se više uzbudio jer sam počela osjećati kako mu Car pulsira i raste u meni.
- Želim isti tretman kao i tvoj jebač. - Rekao je pjesnik i pružio mi ružu u ruku. Počela sam ga ružom milovat po vrhu mjeseca, a on je mene počeo maziti pištoljem po Carici, i naišao na Cara u njoj od Lika sa 1000 ruža, pa je pištoljem mazio i njega…na što se ovaj još više uzbudio i počeo se lagano kretati u meni. Tada je pjesnik gurnuo pištolj u moju Caricu uz Cara lika sa 1000 ruža i počeo me jebat njime u istom ritmu kao i on. Kontrast vrele kite i hladnog pištolja izludio me, rasjekao um. Ako me sad i ubije, jebe mi se, jer bila bi to najbolja moguća smrt. Eksplodirala sam. Valovi mog orkanskog orgazma uzburkali su nepregledno polje ruža, vidjela sam kako se talasaju i šire u koncentričnim krugovima oko mene, i udaraju u staklene zidove , i opet padaju u polje ruža…gdje se miljuni latica otkidaju i kovitlaju dok udaraju u staklene stijene. Prije nego sam se pribrala, pjesnik me grubo odgurnuo, i uvalio je kurac u usta Liku sa 1000 ruža , a pištolj mu stavio na glavu. Grubo je zgrabio moju ruku u kojoj sam još uvijek držala ružu. - Mazi me. - Naredio je. Dok se Lik sa 1000 ruža davio sa Pjesnikovom kitom, ja sam Pjesnika dodirivala sa ružom po jajima…i u trenutku svršavanja dok je izgubio kontrolu, udarila sam ga sa trnovitim dijelom ruže po kiti, a Lik sa 1000 ruža mu je izbio pištolj iz ruke.
Predivan prizor moći je bio kako se dva gola muška tijela hrvaju u ružama, a tisuće latica otkida se pod njima.
Pucanj.
Sve se smirilo.
Pjesnik je ostao ležat na ružama krvav, a Lik sa 1000 ruža je ustao.

Sve što se dešavalo u idućim trenucima, bilo je nestvarno. Tijelo Pjesnika smo ubacili u silos i samljeli da bude hrana za ruže. Lik sa 1000 ruža privukao me k sebi. - Gledaj me. - Uhvatio me rukom za bradu. - Moja si. Smatraj ovo zarukama. Ovo će nas vezati zauvijek. - Poljubio me sočno.
- Nisi ga trebao ubiti. Nije trebalo završiti baš ovako.
- Učinio sam to za tebe. Nezahvalna si. Idemo odavde. - Povukao me za ruku.
- Čekaj. Moramo provjeriti da nije ostao kakav trag, komadić odjeće ili nešto. - Lik sa 1000 ruža popeo se i nagnuo u silos da pogleda. - Nema ničeg. Ne brini. Bez tijela nema zločina.
- U pravu si.
Gurnula sam ga.
Sada može sa Pjesnikom podijelit svojih 1000 ruža.
Ja sam uzela samo jednu ružu, i držim je u zamrzivaču već 20 godina.
Jedna Ledena mi je dovoljna.

Vila Sila
22. 02. 2025.g. , Croatia
Sva autorska prava su pridržana