zmajić

Drugi svjetski rat na repeat, a Domovinski izbrisan⁉️
Danas sam, iako to nije bilo lako ni slušati ni gledati, pogledao prijenos uživo tzv. antifašističkog prosvjeda u Zagrebu.
Na Trgu se nizao cijeli niz govornika koji kao da su ispali iz kakvog vremeplova, iz šezdesetih ili sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Svi do jednoga ponavljali su iste parole: borba protiv ustaša, ustašluka, nacizma, fašizma; NOB, partizani, pjevala se Internacionala, Bella Ciao, govornici bi s govornice uzvikivali “smrt fašizmu”, a ekipa u publici bi urlajući uzvraćala “sloboda narodu“. Tu je bilo cijeli niz govornika koji su pokušavali ostvariti komunikaciju s publikom uzvikujući parole iz doba SFRJ.

Atmosfera je bila kao na retro-ideološkom festivalu puno parola, a sadržaja malo i ništa. Dodatno su ubacivane teme o globalnim neprijateljima (belosvetskim neprijateljima), govorilo se o jadnim susjedima na istoku za čiju situaciju nemamo dovoljno empatije, LGBT zajednici… sve prema standardnoj listi političkih točaka koje se vrte već desetljećima ali začinjeno borbom protiv domaćih izdajnika i NDH.

Ali jedna stvar bila je glasnija od svih govornika zajedno.
Spominjo se nebrojeno puta drugi svjetski rat, međutim ni spomena onog najvažnijeg za modernu Hrvatsku. Ni jedan govornik, a bilo ih je cijelo mnoštvo , nije spomenuo Domovinski rat. Ni usput, ni u jednoj rečenici.

Toliki fokus na Drugi svjetski rat, kao da je jučer završio, a potpuna šutnja o ratu starom tek 30 godina, na čijim temeljima ova država stoji. To nije propust. To je poruka.

Kad se sve to stavi uz ovakav transparent (u prilogu), postaje kristalno jasno:
naglašavanje ideoloških bitaka starih 80 godina uz istovremeno ignoriranje temeljnog rata moderne Hrvatske pokazuje pravu agendu organizatora.

Transparent je ovdje rekao više od govornika.

to je montaža fotke

Čuj ti, neki su nekad imali parolu, "nas i Rusa 300 000 000"

A ovi imaju parolu, "nas i geyeka pun kuac i osamsto" e :)

ŽIVJEJI KOMUNISTI... ONI SU ZNAJI ŽIVJETI..
NEMA STJUJE
NEMA BENZINA
JEDUKCIJA SVAKI DJUGI DAN
PAJ-NEPAJ
JEDOVI ZA ULJE PJAŠAK GOJIVO
AJI BESPJATNO SU DOBIJI STANOVE KUČE VIKENDICE..
A SAD IM TEŠKO JEŽIJE PJAČATI

Prva država svijeta koja je počela s uvođenjem i izgradnjom socijalizma odjednom je prestala biti uzorom i pretvorila se u najvećeg neprijatelja. Oni jugoslavenski komunistički kadrovi koji nisu shvatili nužnost radikalne promjene trenutka postali su od slavljenih heroja neprijatelji i izdajice.

Brozovo moskovsko preživljavanje staljinskih čistki 1936. godine bilo mu je te 1948. godine od velike koristi. Pridodaju li se tom iskustvu informacije obavještajnih službi koje je dobivao o onome što mu se sprema, za njega dileme nije bilo. Preživjeti tu situaciju značilo je učiniti radikalni zaokret u svakom pogledu, ponajprije u unutarnjopolitičkom, a potom u međunarodnopolitičkom. Jugoslavenski su komunisti, jednako tako gotovo svi odreda, imali pozamašno iskustvo robijanja u kazamatima Kraljevine Jugoslavije i upravo su zato krenuli u žestoku borbu s potencijalnim ibeovcima, pristašama Staljina odnosno Rezolucije IB-a, smatrajući kako je takav postupak opravdan zbog moguće prevencije širih pobuna. Na samom se početku sukoba Tito odredio za borbenu taktiku »po glavi, a ne za glavu« ili kako je to Milovan Đilas naveo, odnos prema ibeovcima bio je ambivalentan, imao je obilježja odnosa prema vlastitoj djeci, ali isto tako i obilježja odnosa prema izdajicama.

Golootočki je život bio građen na identičan način, kao što je to Hannah Arendt formulirala objašnjavajući fenomen totalitarizma, na »grijehu zbog veze«. Kada bi dojučerašnjeg suradnika/sudruga optužili njegovi dotada politički istomišljenici, potonji bi odmah postali njegovi najžešći protivnici isključivo kako bi spasili sebe. Svjedočili su koristeći se pritom, gotovo u pravilu, neistinitim iskazima i lažnim dokazima upozoravajući tako na vlastitu pouzdanost i odanost režimu.

O tome koliko su idejni začetnici bili uspješni u svojem naumu, otvaranjem logora u ljeto 1949., svjedoče nam mnogi zapisi preživjelih. Među prvim objavljenim sjećanjima iz logoraškog života je i ono Koste Perućice iz 1990. godine pod naslovom »Kako su nas prevaspitavali«. Tim je golootočkim autobiografskim zapisima učinio minucioznu opservaciju psihičkog stanja pojedinca ulazeći u mikropore svakodnevnih samopropitivanja uvjetovanih »otvorenim« mozgom, žarkim suncem, ali i nešto rjeđe nepodnošljivom burom sjevernog Jadrana koja vlagu i hladnoću uvlači u kosti. Doda li se k tomu ono suptilno nasilje koje su najmanje provodili čuvari, a najviše zatvorenici među sobom, temeljna misao bila je kako preživjeti, no ta je cijena bila visoka. »Osnovno je bilo ponašati se iz dana u dan suprotno onome što čovjek osjeća, govoriti što ne misli, zalagati se za ono što ne voli, radovati se onome što ne smatra za sreću, biti univerzalni licemjer. I tako silovati sebe u beskraj«. Kontekstualiziramo li Perućičin zapis uviđamo razdiruće moralne i egzistencijalne dvojbe logoraša i njihovu opetovanu samoanalizu i potragu za granicom do koje su spremni ići.

Logoraši su fizičkim nasiljem nad drugim logorašima dokazivali da su na putu povratka liniji Komunističke Partije Jugoslavije. Stalno međusobno logoraško razračunavanje bilo je mučno, ali nužda je prisiljavala logoraša dići ruku na drugog logoraša jer je samo tako mogao postati »aktivist«, navjestitelj povratka pravovjerju. Svu patnju toga isprovociranoga morbidnog čina opisao je kažnjenik Vlado Bobinac, kojemu se u sjećanje snažno urezao taj trenutak. Usprkos svim dvojbama i lomovima i on je, u jednom trenutku, uzviknuo: »Ja nisam heroj. Heroji su na bojišnici«. Potom je dignuo ruku i mahao šakom vičući: »Udri bandu!«. Ako se željelo preživjeti u jednom trenutku crta se morala prijeći. Odluka o tome, što mnogima u početku nije bilo jasno, nije bila njihova, nego ona organa Uprave državne sigurnosti.

Još jedno od svjedočanstava zatvorenika o uvjetima na Golom otoku, brutalnim postupcima prema njima i načinima kojima im je lomljen duh, nalazimo i kod logoraša Branka Vukelića u jednom od sačuvanih arhivskih spisa: »…mislim da bi i Engels revidirao svoj stav nakon što bi svakodnevno prelazio 35 km na tragaču«. Bila je to jedna od naprava za nošenje tereta u dvoje čiju bi prednju stranu, na kojoj se nalazio najveći dio tereta, nosio zatvorenik u kazni, golootočkim rječnikom rečeno u »bojkotu«, a stražnji dio onaj u milosti, tzv. »aktivist«. Bio je to temeljni aspekt golootočkog mučenja i ponižavanja, klasičan sizifovski posao pri kojemu su zatvorenici morali nositi kamenje iz kamenoloma do obilježenih mjesta na okolnim brežuljcima. Takve svakodnevno ponavljane radnje za cilj su imale slamanje duha kažnjenika koji su trebali na taj način proći svojevrsno duhovno pročišćenje kako bi postali pravovjerni sljednici Partije i velikog vođe. Parafraziramo li jedan od mnogih Barnsovih opisa totalitarne svakodnevice u Buci vremena, može se zaključiti kako bi na Golom otoku logoraši silom dobili novi karakter; i postali istinski jugoslavenski državljani, majušni suncokreti koji podižu svoje lice prema velikom suncu koje se naziva Tito

Dovođenje pojedinca do stanja prihvaćanja njima neprihvatljivoga dovodi nas do Orwellova filozofskog i lingvističkoga koncepta duplozofije ili dvomisli kojim je opisao sposobnost neke osobe da istodobno prihvaća dva međusobno isključiva stava, onaj je element koji je nužan totalitarnim režimima u procesu prihvaćanja namjerno plasiranih laži kao neupitnih istina. Svjedočili su tomu brojni golootočki logoraši.

Jedan od najpoznatijih golootočkih zatvorenika, Alfred Pal, u dva je navrata robijao od 1949. do 1950. te od 1951. do 1955., a u dokumentarnom filmu Darka Bavoljaka »Goli otok« potanko je opisivao odnos prema zatvorenicima. Bilo je to, navodi: »Uglavnom ponižavanje do krajnjih granica, a pitanje ljudskog dostojanstva bilo je osnovno pitanje«. Upravo se ono moralo najprije slomiti kako svaki pojedinac ne bi vodio računa o njemu niti bi imao želju održavati ga, nakon toga gotovo je svaki zatvorenik »pristajao na sve«.

Patnja tih ljudi nije prestajala odsluženjem kazne, ona se nastavljala i povratkom u (ne)normalni život. »Kada bi me netko od mojih redakcijskih kolega sreo na ulici, odmah bi požurio prijeći na drugu stranu ulice«, s gorčinom u glasu prisjećao se 2010. godine spomenuti Pal. Držati život pod kontrolom bio je imperativ svake totalitarne tvorevine pa tako i Titove poratne Jugoslavije. Jugoslavenski su se komunisti kao i njihovi sovjetski ideološki uzori i učitelji koristili strahom kao glavnim gradivnim elementom nove državne zajednice. Pokušaji preodgoja i izgradnje novog čovjeka, osobito u prvih pet poratnih godina, temeljeni su na prizemnoj boljševičkoj ideologiji, a upravo je taj pogled na život i svijet bio osnovno mjerilo društvene vrijednosti.

Titove vanjskopolitičke odluke o pozicioniranju Jugoslavije nakon završetka rata bile su u opreci s politikom koju je u to vrijeme zagovarao Staljin. Upravo stoga došlo je do sukoba između moskovske centrale i beogradske ekspoziture. Sukob dvaju dojučerašnjih bliskih suradnika imao je u jugoslavenskom slučaju za posljedicu rješavanje tog problema, ne samo povećanjem mjera vojne pripravnosti zbog očekivanoga vanjskopolitičkog napada nego i povećanjem nasilja zbog sređivanja unutrašnjopolitičke situacije. Otvaranje i rad Golog otoka u svrhu preodgoja bio je još jedan primjer u povijesti da ograničenost ljudskog uma i okrutnost nemaju granica.

Točan broj ljudi ubijenih na Križnom putu nije poznat, ali se procjenjuje da je na tisuće ubijeno na raznim stratištima diljem bivše Jugoslavije tijekom marševa smrti nakon predaje snaga Osovine u svibnju 1945. godine. Na stotine tisuća zarobljenika, uglavnom hrvatskih vojnika i civila, pretrpjelo je masovne egzekucije, premlaćivanja, iscrpljivanje i glad na tom putu.

Komunistička propaganda: Tijekom komunističkog perioda, tema Križnog puta i masovnih ubojstava se nije javno spominjala.

Masovna ubojstva: Ubojstva su se dogodila na raznim mjestima, uključujući Tezno, Kočevski rog i Maceljsku šumu.

Wasy, hvala sto si podijelio te tekstove ovdje.
Znam da bi te neki banirali sa iskrice, da mogu :)

Wasssy upravo tako...

https://m.youtube.com/watch?v=egku0sLuqDE&pp=ygUgR292b3Igc3RpcGUgbWVzacSHYS
B1IGF1c3RyYWxpamk

Fotomontaža. podržavam.

...Balkan Boy

A je je!?..

https://m.youtube.com/watch?v=s2jvZiw8GfY&pp=ygUgR292b3Igc3RpcGUgbWVzacSHYS
B1IGF1c3RyYWxpamk

Krivi link, ostalo ti u copy od maloprije.
Reci.

Fotomontaža ti je "fotografija", ako nisi razumio

A ništa ono...... Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska !..... Ne znam, drugovi i drugarice najaviše borbu protiv kapitalizma..... Samo ne rekoše što nude umjesto toga ? Samoupravljanje ? :)

A ništa ono, ovo nije fotomontaža. Odšetaj dalje, nije ovo za tebe