zmajić

Kako su Martolozi čuvali Savu

(narodna predaja iz Posavine)

Pričali su stari ljudi, a ja sam to zapisao kako sam čuo, da je nekada davno, dok još nije bilo nasipa ni stalnih mostova, Sava bila granica kakvu čovjek ne može preći bez straha. Govorili su da tada nije bilo mira ni na jednoj obali, jer su se carevi prepirali, a narod plaćao.

U to su vrijeme živjeli ljudi koje su zvali Martolozi.

Nisu imali svoje kuće, niti su imali zemlje koju bi obrađivali kao ostali svijet. Stanovali su po šumama, uz rijeku, i ondje gdje se može brzo doći i brzo nestati. Nitko nije znao komu služe, ali se znalo da bez njih ne bi bilo ni sela ni stoke ni mira, makar ni za jednu noć.

Kazivali su da su nosili tamnu odjeću, jer su se kretali noću. Na sebi su imali dolame od grube vune, a na nogama visoke čizme. Svaki je uza se nosio nož i pušku, a neki i sablju. Oružje im nije bilo novo, ali im je bilo pouzdano.
U selima su se pojavljivali tiho. Djeca bi ih gledala iza plotova, žene bi spuštale pogled, a muškarci bi im donosili rakiju bez pitanja. Nitko nije pitao odakle dolaze. Nitko nije pitao kamo idu.
Lica su im bila opora, izjedena vjetrom i kišom. Neki su imali ožiljke, koje nisu skrivali, jer su govorili da je to znak da je čovjek bio ondje gdje nije trebao biti, ali se ipak vratio.

Naoružanje im nije bilo ujednačeno:
– kratke sablje, turske po izradi
– stare arkebuze, kupljene ili otete
– koplja s vrhovima različitih oblika
– i noževi koje su nosili kao što drugi nose križ

Svaki je Martoloz nosio oružje kakvo je mogao nabaviti — ali svi su znali njime ubiti.
Kad bi prolazili kroz selo, narod bi šutio. Ne zato što ih nisu poznavali, nego zato što su ih poznavali predobro.

Među Martolozima je bio jedan kojega su zvali Vuk iz Broda. Neki su govorili da mu je to pravo ime, a drugi da je nadimak, jer je bio samotnjak i jer je znao izići iz tame kad ga se najmanje očekivalo.
Vuk je bio čovjek srednjih godina, jak, ali ne krupan, s bradom tamnom i prošaranom sijedom. Na licu je imao dug ožiljak, o kojem nije govorio. Kad bi on rekao riječ, ostali su slušali, jer je malo govorio, ali je uvijek znao što govori.

Jedne jeseni, kad je Sava nadošla i zamutila se, došla je vijest da će preko rijeke prijeći turski vojnici. Narod se uplašio, jer nije bilo ni vojske ni pomoći, a rijeka je bila visoka i opasna.

Martolozi su tada izišli na obalu i čekali.

Pričalo se da su stajali u vodi do koljena i da se nisu micali satima. Kad su čamci dotaknuli obalu, Vuk je dao znak rukom, i tada je nastala borba, ali ne velika ni glasna, nego kratka i strašna. Napali su iz magle. Bez povika. Bez trube. Samo zvuk metala i prigušeni krikovi. U vodi su se miješali krv i blato. Kad je sunce izišlo, rijeka je opet bila tiha.

Kad je svanulo, nije se znalo gdje su vojnici nestali. Samo je rijeka nosila granje i blato, kao i obično.
Nakon toga Martolozi su otišli, kao što su i došli. Nitko ih nije zvao, niti su oni tražili zahvalu. Govorilo se da su opet nestali u šumi, uz rijeku, ondje gdje ih nitko ne traži.
Kad bi turske čete prešle Savu noću, Martolozi su već znali. Kad bi carski časnik posumnjao u pobunu, oni su već bili u šumi. Znali su svaki rukavac, svaku mrtvaju, svako mjesto gdje se može pregaziti rijeka ili nestati u trstici.

Stari ljudi su govorili da je Sava poslije toga dana dugo bila tiša, i da se voda sporije kretala. I da rijeka pamti ono što čovjek zaboravi.
I danas, kad se u jesen digne magla nad Savom, stariji ljudi znaju reći da to Martolozi prolaze. Ne da bi ikome naudili, nego da vide stoji li granica još ondje gdje treba stajati.

Jer, kako su govorili stari:
„Dok je Save i magle, bit će i onih koji je čuvaju.“

Povijesna osnova ove priče:
Martolozi su stvarna pojava u osmansko-habsburškom graničnom prostoru. Bili su neregularne postrojbe, često lokalnog stanovništva, koji su služili kao izviđači, saboteri i granični ratnici.
Rijeka nije samo prostor — ona je granica, svjedok i grob. U priči je gotovo živo biće, što je tipično za slavonski usmeni folklor.

Tekst i foto ilustracija, Antun Lukšić..

https://m.youtube.com/watch?v=VAprb1NUBpI

https://m.youtube.com/watch?v=uBAznSbDDNo

E moj Antuntune
Tekst i foto ilustracija u potpunoj suprotnosti?
Turci nisu imali šanse kad su Martolozi čuvali Savu šmajserima, a za povjerovati je da su imali i dronove skrivene u šipražju.
Mislim da bi Slova i Roman10 imali tu što komentirati.

Čuj ti to tebe..

Arkebuza, jedno od prvih vrsta streljačkog vatrenog oružja
koje čini prijelaz od samostrela i ručnog topa prema pušci.
Pojavila se krajem 14. stoljeća u Njemačkoj.

Ne vidiš da imaju i letećeg čizme..

Nekom trebaju naočale. Šmajsera nema !

Wasy krajcali su nam se komentari. Izvanredan povijesni blog...

A ilustracija je napravljena
prema pričama..

Dobro da nisi reko da si i oni ustaše..

I da..austrougarski graničari
su njima morali dojaviti ako su se turci
grupirati s one strane save..

Ona pjesma graničari stari-su bježali
čim se jedan turčin pojavio..

Da nije bilo Martoloza vjerojatno bi
i ovdje bilo oni žena koje glede kroz prozorčiću
svoje haljine..

I da ..
Ljudi čitajte knjige..

Ee..ko napreduje ne nazaduje..

Moje osobno mišljenje-kad bi neki
ođekar pročitali alan forda mislim
da bi im bar malo viugice bljesnule
pozitivno..

https://youtu.be/BUi4ofQB2dY?si=I12q3UE_c5N3J6b_

Ovo san razumija :)))

Cuj kaki šmajseri? Ono su Uziji :)))

Jaro stavke očale..
Hekleri..