ovo nije o glas

Rastanak

Njegov pogled zadrži se na ekranu mobitela koji mu je upravo dala. Poruka na njemu je kratka, jasna, gotovo hladna:

„Sve je okej, no zakasnit ću na posao.“

Nema tu ničega što bi otvaralo prostor za daljnje razgovore, za onu igru koju je, na neki način, tražio. Osjetio je hladnoću te poruke, kao da je svaka riječ korak dalje, kao da se razmiču ne samo riječi nego i tijela, prostor, sve što je činilo ovaj trenutak.

Bez riječi, okrenuo je leđa i krenuo prema vratima. Nije ih zatvorio ljutito; bio je samo umoran, razočaran. Mobitel je držao u ruci – jedan od onih trenutaka kada se sve čini besmisleno. Ipak, znao je da ostaviti nešto za sobom daje barem tračak nade, razlog za povratak. Možda je to bila navika – ostaviti trag – ili tek nagon koji nalaže: djeluj, ne prepuštaj se.

Krenuo je prema autu, ali ona je izašla za njim, tiho, brzim korakom.

– Čekaj – rekla je.

Njegovo srce stalo je na trenutak. Ta jedna riječ, ta tanka nit nade, zatekla ga je. Stao je kraj auta, okrenuo se prema njoj, ali nije znao što reći. Tišina je bila gusta, snažna, i dok je gledao u njezine oči, nadao se da nije sve završeno – iako nije znao što slijedi.

Prišla je i pružila mu njegov mobitel. Sada ga nije mogao vidjeti samo kao predmet. Činilo mu se da mu nudi nešto više: možda povratak, možda nastavak, možda samo još jednu zagonetku. Potop. Preplavio ga je jad.

Gledao je u ekran, ali nije reagirao odmah. Stajao je nepomično dok se u njemu počela lomiti slika koju je pokušavao održati. Nije znao što točno osjeća, ali pomislio je da ipak nije kraj.

Iznenada je okrenuo njezinu ruku prema sebi i nježno poljubio njezino zapešće. Trenutak u kojem je gotovo povjerovao da bi mogao zauvijek ostati u toj tišini.

– Vidimo se jednom – rekao je tiho. Ne kao pitanje, nego kao tvrdnju. Obećanje, ili možda samo želju – bez plana, bez datuma, ali s potrebom za nečim što nije znao imenovati.

Automobil je nestao iz vidika. U njezinoj ruci ostao je njegov mobitel – predmet bez svrhe.

Četvrti dio
NJEGOVO

Zima je stigla na sjeverno more bez najave. Ne kao rez, nego kao odluka. Valovi su potamnili, izgubili prozirnost i postali teški, gotovo metalni. Udaraju u mol u pravilnim razmacima, kao da mjere vrijeme koje se njemu više ne pokorava.

Pomisao na nju i na pitomije podneblje iz kojeg je otišao javlja se bez reda, bez logike – samo da ne izludi. Kapi ledene vode koje mu nemilosrdno tuku u lice udaraju ga još jače iznutra.

Pokušao je s drugima. Ne iz potrebe, nego iz umora. Iz želje da provjeri je li čekanje tek navika. Bilo je dodira, riječi, tijela koja su se nudila, željela i dražila bez rizika. Sve je bilo lakše, jednostavnije nego s njom – i upravo zato teže. Bljutavo.

Svaki pokušaj ostavio je više praznine nego prije. Nije je potisnuo; samo ju je učinio jasnijom. U tuđim rukama shvatio je koliko su njegove ostale otvorene, prazne. Koliko zapravo ne traže zamjenu, nego kraj neizvjesnosti. Prestao je pokušavati. Ne kao odluku, nego kao posljedicu.

Njegove misli se rasipaju. Ipak, povremeno je osjeti u tragovima – sitnim znakovima koje prepoznaje instinktivno. Ne dolazi kao misao, nego kao lom. Miris bez izvora. Kratki trzaj tijela bez povoda. Kao da se nešto u njemu pomakne, a da se zapravo ništa ne dogodi.

Ne zna je li ga zaboravila ili ga samo iskušava. Ta dvojba ne napada naglo; radi sporo, uporno, poput soli. Svaki val koji se razbije o mol nešto u njemu izjede, ali u pjeni ostane sjaj. Kratak, tvrdoglav. Dovoljan da ga zadrži.

Čajnik iz kuće pojavi se u njemu bez najave. Slika bez objašnjenja. Bez poruke. Samo dokaz da su neke stvari postojale – i da ne nestaju, nego mijenjaju oblik. Ljuljačka se tek nazire.

Iznad njega sivo, olovno nebo. Teško i nemilosrdno. Svaki udar vala donosi istu dvojbu: postojati ili nestati? Svaka kap hladne vode udara u lice, a srce se ljulja između olakšanja i straha. Kao da su cijela zima i more nad njegovom glavom, a on tek točka koja ih ne može izdržati.

Vrijeme se rasteže do pucanja. Sekunde traju dulje nego što bi smjele. Ambivalentna želja lebdi bez smjera, bez rješenja. Bol i olakšanje stanu u isti dah. U istu kap mora.

Prostor u kojem je on potpuno obuhvaćen, a ona odsutna na način koji je čini nepomičnom. I upravo zato – nemogućom za zamjenu.

NJEZINO

Osjetila je kako ga nema. U tragovima. U mirisu smilja, u sjeni misli, u malom trzaju njezine ruke.

Nije joj trebao. Nije ga željela odmah. Sve dok je mogao čekati – čekao je. A ona se poigravala tim čekanjem.

Bilo joj je ponekad, možda, i zabavno.

Tragovi su dovoljni.

wow koji dobar tekst! pročitala sam ga naizust! i dok sam čitala kao da sam proživljavala tu tvoju...hm...ne znam jel agonija ili nirvana...očekivanje ili proživljeno? kakogod, tako je dobro biti nekome nešto, čak i kad su rastanci dio bivanja. teško je, jer svaki je rastanak mala smrt, ali bez ljubavi...ništa nema smisla! tnx

A opet, njene su oči drugačije sve to vidjele...

Hvala ti Sara
Možda je baš to – biti nekome nešto, makar i na kratko, kao put prema tome da na kraju budeš i sebi nešto.
I da, svaki rastanak nosi malo smrti… ali bez tog rizika, ništa živo ne bi imalo težinu.

@Jarac… vjerojatno i jesu vidjele drugačije.
Neke se stvari ne vide isto s obje strane – i možda baš zato ostaju nemirne, ali žive.
I dok mislim o tome, osjećam da taj nemir nosi svoj vlastiti dah – miriše na ono što se tek mora dogoditi, na neizrečeno, na ono što skriva svoje obećanje samo za one koji znaju čekati.

Laku nam noć želim. Neka snovi, ukoliko nam se i pojave, budu nježni, ali dovoljno nemirni da nas podsjete da smo živi