ovo nije o glas

KARTA

Bijeg nije uspio. I koliko god je pokušavao odmaknuti se od svega što je osjećao, nešto ga je privlačilo natrag, poput kukca koji ne može odoljeti svjetlu. Hladan vjetar šiba mu lice dok se vraća s dalekog Sjevera, prizivajući jutra provedena u tišini i samoći, dok bijeli kristali snijega polako talože tlo. Ono neproživljeno sada lebdi među ledenim zracima, poput sjena prošlih trenutaka.

Muk.

U džepu mu je papirić — karta za ulazak s datumom i vremenom. Jedini vodič do susreta s njom. Svaki detalj označavao je trenutak koji je čekao da otkrije, poput tihog signala: mjesto gdje hladnoća kontinentalnog zraka i prostor stvaraju vlastiti, neponovljivi svijet, sada u okruženju klizališta.

Stajao je na rubu leda, promatrajući mnoštvo ljudi. Mali štand s toplim napicima privukao mu je pažnju. Čajnik je tiho krčkao, mirisi začina i vruće vode dopirali su mu do nosa. Ruke su mu još drhtale dok je promatrao paru koja se lagano dizala u zrak. Tu je postojalo malo utočište, trenutak stabilnosti prije nego se ponovno posveti njoj.

I tada ju je ugledao. Klizala je vješto, graciozno, svaki pokret precizan. On se prisjetio vlastitih klizanja iz rane mladosti, ali sada je nesiguran — nije dugo klizao, a svaki njegov pokret svjestio mu je koliko se oslanja na ravnotežu. Svijet oko njih polako nestaje; ostaju samo led, njezina lakoća i njegova nesigurnost. Tiha napetost između njih je opipljiva; najmanji dodir mogao bi promijeniti ravnotežu njihovih svjetova.

Osjetio je pomak u zraku, laganu vibraciju pokreta iza sebe. Ona je bila tu, gotovo neuhvatljiva, poput sjene koja klizi tik pred njim. Srce mu je poskočilo; tijelo mu je zadrhtalo. Samo nekoliko metara dijelilo ih je, a opet dovoljno da svaki pogrešan korak može učiniti razliku.

Bjelina se razlila. Nestali su ljudi, klizalište; ostao je samo led i oni — kao u filmu, sve je iščezlo dok je fokus ostao na bitnom. Svaki pokret, svaki lagani trzaj tijela, sada je ogoljen i nevjerojatno prisutan.

Oslonjeni leđima jedno o drugo, ona je gledala prema istoku, on prema zapadu. Prsti su im se neodlučno doticali, svjesni da i najmanji dodir može stvoriti tektonske poremećaje u njima.




EPILOG (REFLEKSIJA)

Sjedi u punom ljetnom kafiću na obali mora. Djeca se igraju, njihovi glasovi miješaju se s bukom zvučnika, valovi šušte u pozadini, sunce miluje kožu. Mobitel mu je u ruci. Lista jučerašnje poruke polako, s tihom pažnjom, tražeći trag prošlih dana u digitalnom nizu.

I odjednom, među njima, pojavila se ona stara, često iščitavana:

„Gdje si? – Volim tvoje vješto slovo :)“

Sve ostalo nestaje. Žamor kafića mu smeta, a opet mu je lijepo. Njegova svijest, ambivalentna i nježna, vraća ga u sjećanje – čajnik u kući, veselo ljuljuškajući se; tiha terasa, njihove tišine i svega neizrečenog.

Hladovina, polusjena, vrijeme koje jedva da teče. Smetnja i ljepota koegzistiraju. Ambivalentna želja lebdi u zraku – i samo on i ona znaju sve što nije rečeno.

I tada, u tišini koja je nevidljiva, ali opipljiva, prisustvo Ono postaje jasno: stopljeni superego oboje, koji je prepoznao njihovu kompatibilnost i privlačnost još prije nego što su njihova tijela to potvrdila. Svaka poruka, svaki trag prošlih dana, svaki pogled i dodir u sjećanju odjekuje u toj zajedničkoj unutarnjoj svjesnosti – tiho, nevidljivo, ali nepogrešivo prisutno.

U eteru, njezin šapat ostaje, nevidljiv, ali osjetan.

„Volim tvoje vješto slovo“ – odjekuje stalno, u nedogled, kao da vrijeme i prostor ne mogu ništa oduzeti toj povezanosti.

I dok sunce nastavlja milovati kožu, valovi šušte u ritmu njihovih unutarnjih srca, a Ono lebdi iznad, svjesno, nježno i prisutno – trajno svjedočeći ljubavi koja je postojala u njima još prije svega što su tijela izrazila.

Zakaj tu niko nema ništ za reć ?
Gle, nemam ni ja ništ kaj već nisam .
Eventualno, sve si bolji.