ovo nije o glas

Na stolu u knjižnici stoje netom vraćene knjige. Jedna od njih šaptom me doziva. Zastajem. Ruka mi se nehotice pruža prema njezinim koricama. Odbacujem planove za dan; svijet se stisnuo u ovaj trenutak, sve ostalo izblijedjelo je u pozadinu. Kod kuće, jedino što postoji su ove stranice.

Među njima klizi papir, rukom ispisan. Gotovo da čujem šaptom:
"Koračam, zabavljam se spoznajući. Život teče svojim tokom. Ugledam maglu…"

Čitam i dopuštam da me povuče. San se razlijeva, postaje izazov – magla ulazi u moj um, probija granice misli i osjećaja. Njegova prisutnost je tu, u mislima; on je taj koji bi mogao osjetiti svaki trzaj, svaku napetost mog tijela.

I tada misao probija svu maglu:
"Pitam se… bi li se ta magla mogla u mojim plućima transformirati da on osjeti moju vlažnu uzbuđenost na dlanu?"

U toj zamišljenoj bliskosti on se pojavljuje – zamišlja, osjeća vezu koja bi mogla nastati između nas, priželjkuje tu povezanost. Sve ostaje u vrtlogu misli, intenzivno, a ipak netaknuto fizički.

Pad knjige naglo prekida taj vrtlog, lomljava zvukom vraća me u stvarnost. Budna, pod vrtlogom misli iz sna, osjećam kako se unutarnja vrućina širi poput rijeke kroz tijelo, polako, neumoljivo.

Tijelo pamti san; reakcija je intimna, pomalo sramežljiva, a opet neumoljiva. Ruke pronalaze poznate puteve, svaki pokret produbljuje osjećaj, dok se vrtlog iz snova polako prelijeva u stvarnu senzaciju, u stvarno uzbuđenje koje se ne može ignorirati.

I dok puls raste, toplina postaje gotovo nepodnošljiva, misao probija svu maglu:
"Što ako sada samo udahnem sve to, cijelu maglu?"