ovo nije o glas /povratak sebi/

Znao je zašto se vraća.

Zbog riječi.

Zbog onog rijetkog osjećaja koji je ostajao nakon njih.

Dolazio je gotovo svakodnevno i promatrao misli koje su slobodno izvirale.

Ne one lake, šablonske, napisane samo zato da ispune prostor.

Već one koje su imale nečiji trag.

Prepoznatljiv, opijajući miris nečega stvarnog.

Nešto što se nije moglo izmisliti.

Ne vidiš nikoga.

Ali znaš da netko postoji.

U tim mislima osjećao je čovjeka iza njih.

Podsjetnik na ono što je u sebi gotovo zaboravio.

Da još uvijek želi i može živjeti.

Na kraju dana namjerno bi zaboravljao.

Nije želio zadržati trenutak, već je dopuštao da ga ponovno pronađe.

Zato bi se ujutro vraćao.

Ponovno gledao i upijao.

Kao da mu netko, kroz nekoliko običnih rečenica, tiho govori:

Diši.