svemirska ljuljačka

prije otprilike 3 sata, gospoda vučić i dačić su se, s krokodilskim suzama u očima, javno, također oprostili od gđe vedrane rudan
vedrana rudan je bez daljnjega bila istaknuta pojava i osoba na ovim prostorima

ali
zatvarati oči na notorne činjenice koje bacaju (da to kažem neutralno) vrlo nepovoljno svijetlo na osobu koja nam je draga, neće te činjenice niti promijeniti, niti umanjiti njihov značaj niti izbrisati iz povijesti i sjećanja dužih od života protagonista.

o čemu ja to govorim?

možda se neki ne sjećaju, možda neki ni ne znaju, kako se bora čorba odredio prema hrvatskom narodu, hrvatskoj državi i domovinskom ratu, ali ai pamti, ai zna, pa ću se tim znanjem ovdje i poslužiti:

"Bora Čorba: Radikalni nacionalizam i titula vojvode
Tijekom rata: Frontmen Riblje čorbe je 1990-ih godina otvoreno stao na stranu srpskih paravojnih snaga, javno recitirao i pisao nacionalističke te ratnohuškačke pjesme u kojima je vrijeđao hrvatski narod i simbole.

Titula: Na Romaniji je 2012. godine službeno proglašen četničkim vojvodom (od strane četničkog vojvode Momčila Đujića, odnosno njegovih organizacija ranijih devedesetih), čime se i sam javno hvalio.

Nakon rata: Do kraja života zadržao je slične stavove, rijetko se ispričavajući, iako je povremeno umanjivao značenje svojih ratnih pjesama izjavama da je "samo pisao satiričnu poeziju". Gostujući u hrvatskim medijima, često je izazivao kontroverze jer nije htio odstupiti od svojih političkih uvjerenja."

kad je bora 2024. g. umro. također je bilo krokodilskih suza. negdje.
nekako u to vrijeme i vedrana je objavila da je obolila od karcinoma. a evo kako je vedrana pisala o bori čorbi - i to joj je između ostaloga još jače učvfrstilo poziciju na srpskom tržištu i u srcima vojvodinih istomišljenika: naravno, i poziciju kod onog drugog dijela hrvatskih građana i domoljuba:

"“Otišao je Bora Čorba. ‘Ne možeš pisati o Bori‘, rekao mi je muž, ‘nisi ga poznavala.‘
Nisam ušla u diskusiju. Bora je dio moje duše onako kako to nikad neće biti ljudi koje poznajem otkako sam se rodila.

Treba li nekoga ‘poznavati‘ da bi ti bio blizak onako kako je Bora bio meni i stotinama tisuća drugih koji ga također nisu ‘poznavali‘?

Ne razumijem se u muziku, ne slušam je često, ali Borine pjesme su za mene uvijek bile više od muzike. Utjeha, pomoć da pogledam istini u oči. Kad bismo autom išli na put slušala sam samo njega, pa njega i opet njega.
Kad potpuno izgubljena sjedim u kući i tupo buljim u zid obuzeta svojim demonima slušam Boru, Boru pa opet Boru.

Toplina, očaj, glas gubitnika koji hrapavim glasom meni gubitnici i očajnici priča moju priču je ono što mi nitko, najmanje njegova smrt, ne može oteti. Bora je moj brat, moj heroj, moj Pjesnik nad pjesnicima, moj štap dok bauljam kroz život u potrazi za čvrstim tlom.

‘Pogledaj dom svoj anđele‘ može danas biti himna baš svake zemlje na Kugli. Bora je bez ikakve konkurencije najveći rok pjesnik na ovim nekad našim prostorima koji su nažalost postali njihovi. Bora je bio “četnik”, pišu ovih dana.

Četnik? Je*e mi se ako je bio “četnik”, ja i ne znam tko je “četnik”. Meni je četnik, primjerice, Plenković koji je svakoj hrvatskoj majci ili oteo dijete ili ga ubija glađu. On je Hrvatsku pretvorio u prah i pepeo, ni jedan mu četnik u tom zločinu nije, ne može i neće biti ravan. I Hrvatska je dom koji bi trebao pogledati Borin anđeo, ali mu to ne pada na pamet.

Tješi me da će strahovlada našeg četnika jednom crknuti, Borin glas zvonit će dovijeka.

Jasno mi je, totalno je neprimjereno u istom tekstu spominjati Boru “četnika” i Plenkovića razbojnika, ali znam da se moj dragi “četnik” zbog ovog bogohuljenja ne bi uznemirio. Je*alo se njemu što oni oko njega misle.

Vrtio je svoj film koji je bio i moj i koji jest moj i koji će biti moj dok budem disala. Dragi Bora, davne 1989. bila sam na tvom koncertu u Rijeci u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca. Pjevao si, “u slučaju građanskog rata, letite avionima JAT-a”. Čitavo se kazalište smijalo onako kako su se u to vrijeme smijali svi kojima bi netko spomenuo građanski rat u Jugoslaviji. Građanski rat u zemlji bratstva i jedinstva? Ha, ha, ha…

Jednom sam te srela na Radio Rijeci. Zapanjilo me tvoje čisto, gotovo djevojačko lice. Izgledalo mi je poput maske koja skriva lice muškarčine gruba glasa i još grubljeg jezika. Ni glas ti nije bio grub. Bila sam zbunjena. Je li taj tihi, pristojni mladić Bora Čorba?
Svi mi imamo tisuću lica, svi smo mi dobri ili loši glumci, ništa naša lica ni naše riječi o nama ne mogu reći. Zato si, Bora, za neke četnik, blago onima koji sve znaju, a za mene ćeš uvijek biti samo lijek za dušu moju”

u tom kontekstu, u nastavku mog zapisa, moram spomenuti i batu živojinovića i borisa dvornika.
i evo opet ai asistencije:

"Bata Živojinović: Socijalist, nacionalni simbol i odnos s HrvatskomTijekom rata: Legendarni jugoslavenski glumac bio je blizak prijatelj Slobodana Miloševića i saborski zastupnik Socijalističke partije Srbije (SPS) u vrijeme agresije na Hrvatsku.

Optužbe i demantiji: U javnosti su mu se pripisivale radikalne izjave i huškanje, no on je kasnije tvrdio da su njegove riječi u medijima bile lažirane ili krivo tumačene te je najoštrije odbacivao navode da je izjavljivao kako "Hrvate treba poubijati".

Simbolika raspada (Slučaj Boris Dvornik): Njegov odnos s hrvatskim glumcem Borisom Dvornikom postao je metafora raspada Jugoslavije. Tijekom rata su razmijenili oštre riječi i politički se udaljili, ali su početkom 2000-ih preko medija pokušali inicirati pomirenje i javno si pružiti ruku oprostivši jedan drugome te ratne godine."

boris dvornik je umro 2008. godine, bata (umro 2016.) borisu nije došao na sprovod, jer nije mogao, jer su "hrvati bušili gume srpskim vozilima".

za kraj, citiram legendarno otvoreno pismo velikog i veličanstvenog borisa dvornika njegovom beogradskom drugu, objavljeno u slobodnoj dalmaciji 1991. godine:

“Sićaš li se onoga mosta visokog 158 metara sa kojega sam se spušta konopom kojega si ti drža u ruci? Ima sam povjerenja u tebe Bato i zna sam da ga nećeš ispustiti.

‘Pljuješ sam sebi u lice’

Snimali smo i poubijali Nijemaca više nego Druga dalmatinska. Tukli smo se na svim terenima u ovoj našoj zemlji. Ljudi su nas volili, poštovali, bili smo tandem za uzor starima i mladima. Siti se Brijuna Bato i pokojnoga Tita. Više od svih nas glumaca bio si njegov gost. Čak si s njime bio na ti, ja mislim.

Nitko od nas nije ga tako dobro poznavao kao ti, a čini mi se da nikoga od nas glumaca nije tako volio kao tebe. Sad si ga najednom okrivio za stradanje Srba. Rekao si javno da si tražio da se njegova slika skine sa zida iz Srpske skupštine. Bato, to su mogli drugi, ali ti ne. Možda svi drugi, ali ti ne.

Takvim postupcima pljuješ sam sebi u lice. U toj istoj skupštini ti vičeš da treba pobiti sve Hrvate. Zar Bato ne razumiješ da ovo više nije snimanje filma? Ovo nisu ćorci Bato, ovdje se puca bojevom municijom. Naša mladost gine zbog nekolicine budalaša među kojima, nažalost, spadaš i ti.

Sve je ispalo drugačije

Ja se sjećam jednoga jutra, s kojim sam veseljem pročitao jedan tvoj tekst u Slobodnoj Dalmaciji s velikim natpisom ‘Ne dam Borisa i Radka Polića‘. Pomislia sam prijatelji i pravi ljudi nikad se ne mogu promijeniti ni u dobru ni u zlu. Međutim Bato, sve je ispalo drukčije što me je ponukalo da ti se javim s ovim otvorenim pismom.

Nema više ‘Ne dam Borisa i Polića’ već ako treba Srbija će i na treći rat. “Ugledajmo se na Ameriku. Ona nikad ne ratuje na svom terenu i mi ćemo ratovati u Hrvatskoj i Sloveniji”. Bato, a šta ti to znači? Da tvoj Miljko puca na moga Dina ili obrnuto?

Valjda zato i govoriš u skupštini i tješiš one nesretne i očajne majke mladih vojnika time što ćeš u zadnjemu za njihovu djecu, ako bude potrebno, uzeti kao taoce slovensku i hrvatsku? Kakve li utjehe za te majke? Misliš da je njima to važno? Svaka majka hoće svoga sina pa bila ona hrvatske, slovenske, srpske ili bilo koje druge narodnosti”.

vedrana ponavlja kako boru nije poznavala ali ga i dalje obožava.
boris je batu jako dobro poznavao, prijateljevali su od 60tih. dok više boris to nije mogao.
kako su i što su o drugim okolnostima oboje pisali... a zaključimo sami.

Ta mi je samo i jedino beskrajno išla na živce. Dokazivala se najvulgarnijim prostačenjem, i obilnim pljuvanjem po svemu u Hrvatskoj. Nisam protiv kritika, ali pljuj uz argumente, a ne poprijeko i paušalno. A i estradizirala je bolest što mi posebno ide na kurac.

Krelec ima pravo! Bila je vulgarna i previše je estradizirala svoju bolest. To u ovoj vukojebini i je način za postati nešto, ali zašto!?

iako će neke to iznenaditi, od novaca ipak svi živimo

ona je imala Jahve kompleks.

U tim godinama, s tom dijagnozom čovjek traži svoj mir, a ne soli pamet drugima.

indivudualan je put i odabir svih nas
a onda,
nije li i naša đusika rekla - što ako nas zaborave odmah?