za one od nikuda na putu za nigdje

Link
Link

Petnaest godina 4/6


Telefon je zazvonio obično, bez ikakve najave da se u tom zvuku lomi jedno cijelo desetljeće i pol.

Ekran je zasvijetlio, a s njega me pogledalo ime koje sam davno prestao glasno izgovarati,

ime koje sam zaključao tamo iza trećeg zavoja, u onom proljeću kada sam te pustio da odeš.

Jer te njezina nesreća sa mnom boljela više nego vlastita samoća.

Petnaest godina. Točno toliko su moji prsti učili držati prazninu.

Točno toliko je kaput bio mokar od njezina odlaska, a kaseta zavlačila onu istu traku.

Sagradio sam mir na tim ritskim putevima, navikao sam na maglu, naučio sam hodati kroz noć koja se ne opire.

A onda, tvoj glas.

Tiši nego ikada, ogoljen od vremena i ponosa, kao ona intimna verzija pjesme koja se čuje s dalekog perona.

Samo jedna rečenica: "Pogriješila sam."

I odjednom, sav taj mukotrpno građeni mir raspao se u tisuću komadića,

poput stakla pod naletom teškog vlaka.

Ta jedna riječ prošla je kroz petnaest godina mog života kao kroz maglu, tražeći natrag ono mjesto

koje je nekada imalo tvoj oblik.

Ali zaboravila si, mila moja, da kolodvori ne čekaju vječno.

Vlakovi odlaze, a tračnice s vremenom zahrđaju ako po njima nitko ne hoda.

Sjedim u tišini sobe, dok u pozadini, u mojoj glavi, još uvijek odjekuju Čolićeve dirke iz onog svadbarskog sokaka.

Čujem tvoje "pogriješila sam", ali u prstima osjećam samo težinu vremena koje se ne može vratiti unatrag. Jer natrag se,

znali smo to i tada, više jednostavno ne može



Račun je čist 5/6


U ovim godinama, čovjek više nema vremena za čuđenje.

Kad je telefon zazvonio i donio te tvoje riječi, zemlja se nije pomaknula,

niti su se ritski putevi preko noći izbrisali.

Čuo sam te.

"Pogriješila sam", kažeš.

Možda jesi, ali to je sada tvoj dug vremenu, ne moj.

Prije petnaest godina i četiri mjeseca stvar je bila jednostavna:

nisi bila sretna i pustio sam te jer je to bio jedini častan potez čovjeka koji te volio.

To nije bila karta za čekanje na peronu, nego konačni rez.

Moji su prsti u međuvremenu naučili držati prazninu tako čvrsto da ona više uopće ne boli.

Postala je dio mene, kao ovaj stari kaput, kao navika da se u jesen rano smrkava.

Tvoje javljanje ne donosi nikakva pitanja.

Sve je odgovoreno onda kada si zakoračila iza trećeg zavoja.

Danas imam šezdeset i pet godina i previše sam cesta prešao da bih povjerovao kako se traka na kaseti

može premotati unazad.

Čujem pjesmu iz daljine, cijenim tvoje priznanje, ali vlak je davno otišao.

I kao što smo znali još onog prvog dana: natrag se više ne može.

I ne treba.


Mir na rubu ceste (Pjesma zrelih godina) 6/6


Magla je danas samo obična magla,

ni teška, ni sjetna, ni puna sjena,

samo sivi veo preko ritskog puta

gdje tiho i sporo prolazi vrijeme.



U ovim godinama kaput više ne moči,

niti se praznina u prstima grči,

nauči čovjek primiti večer

bez želje da išta od sudbine prosi.


Nema tu tuge, ni gorkog jada,

sve su se trake odavno odvrtile,

sa šezdeset i pet računi su čisti,

sve su se vatre u pepeo smirile.


Neka šlageri utihnu na starom peronu,

putujem dalje, bez žurbe i jurnjave,

natrag se ne može, a naprijed je mirno

tamo gdje ceste u tišinu tonu.

z