za one od nikuda na putu za nigdje

Link


To drhti mrak


Klik.

Ekran se ugasio, a s njim je utihnuo i njezin bijes.

Ostala je samo tišina sobe i teški, spori taktovi pjesme

grupe Galija koji su dopirali s gramofona. „Ne tugujem ja...“

– pjevao je glas iz zvučnika, mirno, duboko, bez potrebe da se ikome pravda.

Njezine riječi o tome kako će „ljubav sve da pobijedi“ stigle su prekasno,

ogoljene kao laž podignuta iz pepela prošlosti.

Zaboravila je da se biseri od pijeska lako rasipaju kroz prste kad prođe petnaest godina.

Ljuti se jer je naišla na zid, na oklop od tinte i na šezdeset i pet godina života

koje više ne trošim na tuđe zablude.

Nema u meni tuge, nema gorčine. To što je broj blokiran nije znak slabosti, nego moje pravo na tišinu.

To ne tugujem ja, moja mila – to samo tvoj mrak drhti jer je shvatio da je ovaj kolodvor davno zatvoren,

a vlakovi otišli u noć koja se više ničemu ne opire.

Spuštam glavu, a krug vremena na mom ramenu ostaje

taman i nepomičan.

Račun je čist.

Pjesma je završila.


Link