za one od nikuda na putu za nigdje

Link


Baranjski asfalt 2013.


Pogledaj me.

To sam ja na toj cesti, te daleke 2013. godine, pod užarenim baranjskim nebom.

U ušima su mi svirali neki drugi ritmovi, bandana je skupljala znoj,

a sunčane naočale skrivale su oči koje su u tom predvečerju tražile mir.

Na ramenima su već tada stajali ovi čvrsti, tamni krugovi vremena –

drevni kalendari urezani u kožu da me podsjete da se sve u životu okreće i da sve na kraju prođe.

Pedalirao sam preko Osijeka,Švajcarnice, kroz Bolman i Baranjsko Petrovo Selo,

ostavljajući iza svakog okreta pedale po jedan komadić tuge i po jedno sjećanje na ženu

koju sam pustio da ode.

Bježao sam od njezine sreće da bih sagradio ovaj oklop koji danas nosim.

Ta cesta me naučila disciplini; naučila me da se ne osvrćem i da glavu držim ravno,

fokusiranu samo na kilometre ispred sebe.

I zato, kada je stigao onaj zakašnjeli poziv i njezino gorko "pogriješila sam",

ja sam samo pogledao ove fotografije i svoje ruke.

Ovaj čovjek s baranjskog asfalta ne prima natrag stare dugove.

On je svoje odpedalirao, svoje bitke odradio i svoj mir preskupo platio da bi ga

danas trošio na tuđi naknadni ponos i ljutnju
.
Broj je blokiran, veza je prekinuta, a cesta iz 2013. godine odavno je prerasla u

ravan i miran tok. Imam dovoljno godina, računi su čisti, a na mom ramenu krug vremena

i dalje stoji nepomičan i čvrst.

Putujem dalje, u svoju tišinu.