za one od nikuda na putu za nigdje

Link
Link


priča za mene


Te mi je godine ljeto klizilo kroz prste.

Na jednoj su se strani dogodile tolike velike stvari koje sam godinama čekala,

dok se na drugoj zapravo nije micalo ništa.

Potpuni status quo.

Nas dvoje smo svakog dana bježali u naš mali, začarani svijet.

Što dalje od zlobnih ljudi, što dalje od života koji nismo željeli ni voljeli.

Sjedili bismo tako na obali rijeke, dok je mutna voda nosila teške odsjaje kasnog sunca,

usred polja gdje je mirisala suha, pokošena trava.

Bilo gdje — tamo gdje bi nam se tog trena svidjelo. Jednostavno bismo stali i sjeli.

Pričali smo, šutjeli, smijali se, pa opet šutjeli.

Promatrali smo tu čudesnu prirodu oko sebe i bilo nam je lijepo.

Polje puno roda, ribe koje su narušavale površinu vode brzim, nijemim skokovima,

cvrkut ptica i šuštanje skrivenih životinja.

Traktori koji ni od kuda dolaze i nikamo ne odlaze.

Ljudi koji se bezbrižno kupaju, obrisi nečijih vikendica u daljini dok se

teški miris riječne vlage uvlačio među nas.

Sjedili smo jedno uz drugo.

Nisi me zagrlio.

Nisi me poljubio.

I bilo nam je sasvim dobro.

Što bi bilo da si me zagrlio?

Možda ne bih ništa rekla.

Možda bi samo vjetar prekinuo tišinu
.
— O čemu razmišljaš? — tiho bi me pitao, ne skidajući pogled s rijeke.

— Ni o čemu — odgovorila bih, lažući tebe i sebe.

Što bi bilo da si me zagrlio i poljubio?

Vjerojatno zbog tog poljupca ne bih ni mogla disati,

a kamoli govoriti.

Samo bih se nasmiješila.

I tako je ljeto prolazilo.

Ostalo ga je još sasvim malo.

Tužna sam zbog toga.

Čarolija će nestati, sunce više neće tako grijati.

Kada dođe zima, gdje ćemo nalaziti taj začarani svijet bez buke, ljutnje i ljudske zlobe?

Rode će otići, ribe će naći svoj mir pod ledom, ptice će utihnuti, a traktori se sakriti u garaže.

A mi?

Mi ćemo jedini ostati isti.

Sa svojim mislima, tugom i maštanjima.

Zidovi naših soba postat će granice tog začaranog svijeta,

a hladni prozori čuvat će sjećanje na ljeto.

Život će mirno teći dalje,

kao da ga za sve to nije ni najmanje briga.






hvala ti Ericca na divnoj uspomeni