ovo nije o glas /povratak sebi/

Pustih je danas pred sebe, jednostavnim pokretom ruke.
Samo je pustih, uz blagi smiješak.
Žena sa slušalicama u ušima pogleda me i odvoji jednu od njih od uha. Nnasmiješi se široko i kaže: „Hvala“, u nevjerici.

I doista je pustih, jer ona još uvijek nije vjerovala da će biti puštena.

Ode veselo skakučući van dohvata pogleda, a meni osmijesi ostanu.
I njezino zvonko koračanje, što ga je pokušala usmjeriti dalje
kako bi izbjegla

svatko od nas ima barem dva stvora u sebi koji se dobrano cereču zabavljjuči se praveći nam spačke

sa svojih metar i pol i drugi dio trudnoće trbuh je bio veći od mene
ne znam koji je bio razlog da idem jednu tramvajsku stanicu prema trgu, ali znam da se često sjetim tih nekoliko minuta.

Taman sam iskoračina u tramvaj kad se ustao muškarac srednjih godina da se sjednem. Nebih, hvala- odgovaram- idem samo jednu stanicu do Trga.
Onda ću biti tu da slučajno ne zakoči (tramvaj).. kaže.

Stajao je pola metra od mene, dok sam stajala pored vrata, kad je tramvaj stao brzo se spustio stepenicama i pazio da ja sigurno siđem i isto se tako vratio natrag.

Nije bio ni zgodan ni poseban, ni nametljiv ni ništa posebno- ali je stvorio sjećanje kod mene za cijeli život. Možda samo zato što je bio običan čovjek.
I ja sam se osmjehnula od uha do uha..