Iskrica for Dummies

Jugo je puhao treći dan.

U Zagrebu to nije vjetar, to je stanje. Zrak postane težak kao mokra deka. Sve je ljepljivo. Kvaka je ljepljiva. Šalica je ljepljiva. Koža na vratu je ljepljiva. Za što god se uhvatiš, ostane ti trag.

Mara je sjedila u kuhinji stana za koji je mislila da je njen. Dok joj nije stiglo pismo iz općine.

POREZ NA NEKRETNINE: 800 €. ROK 15 DANA. U PROTIVNOM OVRHA.

800 eura. Za stan koji je već otplatila. Za zidove koje je sama okrečila. Ako ne plati, uzet će joj ga. Njen dom je postao pretplata od 800 eura.

Pogledala je kroz prozor. Vani je pisalo: popodne pljuskovi. A ispod prozora je stajao XR-4. Onaj kojeg je obučavala prije otkaza. Zakočen na +33, pregrijan od juga. Senzori mu se magle od vlage.

Na leđima mu se caklila pločica:

VLASNIŠTVO: NEXUS CORP. OSIGURANA VRIJEDNOST: 150.000 € BONUS ZA ASISTENCIJU: 150 €

I tu ju je strefilo.

Njen dom vrijedi 800 eura da ostane njen. Njegovo tijelo vrijedi 150.000 eura ako ga netko slomi. A pomoć drugome vrijedi 150 eura.

Sve ima cijenu. Njen stan. Njegovo tijelo. Čak i dobrota je pretvorena u bonus od 150 eura.

Svi su uzeli svoj dio svijeta. Korporacije su uzele robote i osigurale ih na 150.000. Općina je uzela njen stan i naplaćuje ga 800 eura godišnje. Park prirode iza brega uzeo je netko treći i stavio rampu od 5 eura.

Njoj nije ostalo ništa. Ako nešto hoće, mora platiti. Čak i da ostane tamo gdje je — mora platiti.

I on je bio isti. Robot od 150.000 eura koji ne posjeduje ni vlastiti vijak. Stajao je ljepljiv od prašine i sparine, kao i ona. Dva bića koja ne posjeduju ni sebe, na istoj ljepljivoj ulici.

Nekad bi ga mrzila. Uzeo joj je posao.

Ali danas je sišla dolje. Ne zbog onih 150 eura. 150 eura joj ne bi pokrilo ni petinu onog poreza od 800. Smiješno.

Donijela je bocu vode i krpu. Prebrisala mu je senzore. Povukla ga u hlad haustora.

XR-4 ju je skenirao.

"Detektiram pregrijavanje. Hvala, Mara. Asistencija: susjed. Isplata: 150 €."

"Zadrži si tih 150," rekla je. "Meni treba 800 da zadržim kuću. Tebi treba 150.000 da te ne slome. S istim smo govnima, samo su brojke različite."

I onda je počeo pljusak. Onaj teški koji sve ispere. Krupne kapi su lupale po asfaltu, po njoj, po robotu. Isprale su svu ljepljivost juga. S kože, s metala, sa zraka.

Svi su pobjegli. Njih dvoje su ostali ispod žlijeba.

Mokri. Besplatni.

Nitko im nije naplatio tu kišu. Općina nije poslala račun za pljusak. Korporacija nije osigurala kišu na 150.000 eura.

Prvi put u tri dana, ništa je nije lijepilo.

Svijet je i dalje bio razgrabljen. I dalje će morati naći 800 eura za stan. I dalje će on biti vlasništvo firme od 150.000 eura.

Ali tih pet minuta dok kisnu nasred Ilice, a da nitko nikome ništa ne duguje — to je bilo jedino što je zaista bilo njeno. I njegovo.

Bez poreza. Bez police.

Jebla te Mara! Porez mora platiti bez obzira da li je otplatila stan!

-to ti je kad kumeki pišu fantastiku!

Sjedi Mara na kamen studencu, stisla noge ne da pič*e Njemcu!

Kada dobijes uplatnicu onda ces mi se javiti i pitati cija je moja kuca...

Matematicki, biti ces podstanar u vlastitoj kuci.

Moja kuća i moje dvorište je moje i državno! Ako država preko moje kuće hoće graditi aerodrom ili kanal Jadran-Crno more, ne mogu tu ništa.

Sto se tice zemljista a i kuce na njoj postoje zakoni koji dozvoljavaju oduzimanje imovine ako je od drzavnog interesa odnosno ako neki drzavi zanimljiv investitor pozeli tvoju zemlju. To je rijetkost ali se dogadja, jednostavno se upisu na tvoje vlasnistvo temeljem odluke vlade. Porez na nekretnine je nesto sasvim drugo...

Uzmi mu od rada, uzmi mu od hrane, uzmi mu od doma...uzmi mu, uzmi mu koliko ti zakon dozvoljava, sto vise...

Na ovom svijetu vise nista nije besplatno, mozda zrak sto ga udises ali i on ce uskoro imati svoju cijenu na koju ces naravno, placati porez...

Sve je to nasilje i sumnjam da je to dio bozjeg plana. To je plan sotone...