DIVA

Cesto me u mislima vrati jedan stih, ona pjesma koja kaze: “Tamo gdje su moji korijeni, sto ljepota zivi u meni”. I doista, kad sklopim oci, u meni ozive slike djetinstva, skolskih dana, lica mojih dragih roditelja kojih vise nema, rodbine i prijatelja s kojima sam dijelila prve korake. Svi ti ljudi i trenuci utkani su u ono sto sam ja danas. Zrele godine donijele su mi dar da te uspomene cuvam kao najvece blago.

Ipak, zivot nije samo ravna linija ispisana lijepim trenucima. Moje odrastanje i moji korijeni nose i onu drugu, tezu stranu. Prosle su vise od 33 godine otkako sam morala ostaviti sve sto sam poznavala. Sjecam se tog trenutka kao da je bio jucer: odlazila sam mlada, s malom bebom u narucju i s cvrstim obecanjem samoj sebi- i tom djetetu-da se tamo vise nikada necu vratiti.

Bog dragi je cuo moje tihe molitve i moje zelje. Pomogao nam je da pronadjemo put, da odemo i potrazimo sigurnost.

Bilo je potrebno mnogo godina, mnogo snage i suza da u sebi pobjedim ono lose sto je ostalo iza nas. Oprost nije lak, niti dolazi preko noci. Trazi vrijeme, zrelost i duboko suocavanje sa samim sobom. Ali danas s ponosom mogu reci da sam pobijedila. Sve ono lose uzelo mi je dio godina, ali me nije slomilo. Ono dobro sto sam ponijela sa sobom dalo mi je snagu da izgradim zivot od nule.

Danas sam zahvalna na svemu- i na teskim lekcijama i na predivnim uspomenama. Nisam se pokajala sto sam otisla. Moj dom je ovdje gdje sada zivim, u miru kojeg sam stvorila za sebe i svoju obitelj. A tamo gdje su moji korijeni ? Njih ne moram posjecivati da bi bili stvarni. Ja ih svakog dana ponosno nosim u svome srcu.

Nitko od nas nije mogao birati gdje ce se roditi i odrasti, pa tako nisam mogla ni ja. Zivot nas ne pita za planove; ponekad se sudbina s nama opasno poigra i jednostavno dodje vrijeme kad moras ostaviti sve sto si ikada znao i otici. Za neke je taj odlazak mozda izgledao kao slabost, ali za mene- za mene je to bila borba na zivot i smrt.

Kad sam prije vise od 33 godine odlazila mlada, s malom bebom u narucju, osjecala sam se kao jedan mali, njezni cvjetic koji je divljacki iscupan iz svoga korijena i bacen pored puta, prepusten sudbini. Ali u tom mraku, znala sam da nemam pravo odustati. Morala sam uciniti sve da zivot moje bebe i moj zivot pobijede.

Prolazeci kroz sve opasnosti i neizvjesnosti, stigli smo na malo sigurnije mjesto. I tek tada je pocela prava borba- borba za opstanak i gradnjenje svega od same nule.

Snagu koju sam tada pronasla u sebi ne mogu pripisati ljudskim silama. Nju mogu samo zahvaliti dragom Bogu. On je u tom najtezem poslao takvu cudesnu svjetlost koja je pobijedila sav mrak oko nas. Ispunio me neslomljivom voljom za zivot i nadom u bolje sutra. Ta svjetlost i danas gori u meni, kao vjecni podsjetnik da je zivot, uz vjeru, pobijedio sve ono sto me pokusalo slomiti.

Diva ..čovjek je stvoren za to da živi i preživi sve do dana kada iz razno raznih razloga dođe kraj i to se zove život.Oni koji ne mogu izdržati sve što nam život nanese..odu nekom svojom voljom no...takvih je puno manje nego nas koji pobjeđujemo u toj borbi jer....htjeli ne htjeli..život je svakodnevna borba sa nekim ili nečim:-)))

Arapo,
Hvala ti od srca na ovome dubokom i iskrenom komentaru. Potpuno se slazem s tobom- covjek u sebi nosi nevjerojatnu, cesto nesvjesnu snagu za prezivljavanje. Zivot nas ne stedi i doista jest svakodnevna borba, ali upravo u toj odluci da ne odustanemo i da pobijedimo mrak lezi nasa najveca pobjeda. Svaki prezivljeni dan i unutrasnji mir koji danas osjecam moj je trijumf u toj borbi. Hvala ti sto si podijelila svoje misli i obogatila moju pricu :-)