DIVA

Kada sam bila mladja, priznajem, znala sam biti bahata. Gledajuci druge ljude kako se muce s nekim zivotnim situacijama, a usporedjujuci to s paklom kroz koji sam sama prosla, znala bih pomisliti “ Pa kako to ne mogu rijesiti ? Ako sam mogla ja, zasto to ne mogu rijesiti oni ?” Trebalo mi je vremena i zrelosti da shvatim kolika je to bila pogreska.

Danas znam- mi ljudi smo satkani od potpuno razlicitog materijala. Ono sto je za nekog sitnica, za drugoga je nepremostiva planina. Neki ljudi pokleknu pred malim zivotnim preprekama, dok drugi uspijevaju prezivjeti najteze, razorne oluje. Mnogo toga igra ulogu u nasoj sposobnosti da pobijedimo teske situacije, i nitko nema pravo suditi tudjoj borbi.

Cesto sam se pitala sto je to u meni sto mi je pomoglo da prezivim, da ne odustanem kad je sve bilo protiv mene. Trazeci odgovore, shvatila sam da je moj najveci saveznik bio moj analiticki i logicki um. Kada bi se pojavio problem, moja unutrasnja snaga natjerala bi me da trazim rjesenje, jer sam cvrsto vjerovala da je sve rjesivo. Ono sto se nije moglo promijeniti, naucila sam prihvatiti.

Imam taj dar, da problem mogu razgraditi u milimetarske dijelove, analizirati ga, a zatim sve ponovo skupiti u cjelinu-tocno onako kako sam zamislila da je najbolje za mene. Ali, sama logika ne bi bila dovoljna bez hrabrosti da se usudim napraviti korak u nepoznato i bez moje djecije znatizelje koja me uvijek vukla naprijed, pitajuci se “Kako ce to izgledati kada uspijem?”

U toj borbi, veliku ulogu odigrala je ljubav prema sebi. Za mene to nikada nije bila sebicnost, vec spoznaja da moram ciniti ono sto je dobro za mene, za moje bliznje i za drzavu u kojoj sam stvorila svoj novi dom. Ipak, iznad svega toga, iznad svake logike i analize, najvecu snagu dobijala sam od dragog Boga. On je bio onaj temelj na kojem je stajao moj um.

Nazalost, mnogi ljudi prolaze kroz zivot a da nikada istinski ne upoznaju sebe. Zato olako padaju, gube tlo pod nogama i odustaju od svojih snova na prvoj prepreci. Upoznati sebe, svoje alate i svoje granice- to je kljuc opstanka. Tek kad shvatimo od cega smo sazdani, mozemo prezivjeti svaku oluju i pomoci drugima da pronadju svoj put kroz vlastiti mrak.

Nisi pobijedila! Reko bi Đorđe Balašević:"...ona čuči u svakom od nas, i čeka pravi čas!"

Moraš pobijediti umišljenost! Samo narcisoidne osobe pišu nekritički o sebi!

Ricambi,
Zao mi je sto moje preispitivanje vlastitog zivota i zahvalnosti na snazi koju sam dobila vidis kao “narcizam” ili “umisljenost”.
Moja namjera nije hvaliti se, vec podijeliti stvarnu, prozivljenu borbu na zivot i smrt s onima kojima to moze biti utjeha ili poticaj. Priznati svoje pogreske iz mladosti-sto sam u tekstu ucinila-daleko je od nekriticnosti.

Sto se tice Balasevica; potpuno si u pravu da proslost i njezine sjene uvijek negdje cuce u nama. Ali pobjeda o kojoj pisem nije nestanak tih sjena, vec spoznaja da one vise nemaju moc upravljati mojim zivotom. Moj mir je stvoren na oprost i vjeru, a to je prostor u kojem nema mjesta za uvrede. Svako dobro ti zelim na tvome putu !

I nisko je od tebe kad kažeš da izvrčem tvoje riječi, a ne kažeš zašto to mislim. To zahvali svojem iskustvu i obrazovanosti. Fakat imaš Jehovin kompleks.
cit, Nazalost, mnogi ljudi prolaze kroz zivot a da nikada istinski ne upoznaju sebe. Zato olako padaju, gube tlo pod nogama i odustaju od svojih snova na prvoj prepreci. Upoznati sebe, svoje alate i svoje granice- to je kljuc opstanka.

A što si ti postigla?