Iskrica for Dummies

Budućnost nije došla uz eksploziju. Došla je tiho, kao račun koji nitko ne može platiti.

Jednog jutra smo se probudili i shvatili da nam je izlazak postao luksuz. Ne onaj Instagram luksuz putovanja na Maldive, nego osnovni luksuz - sjesti u kafanu. Kava je 4 eura. Pivo 5. Dva pića i već si potrošio satnicu. Pa kažeš, popit ću kavu doma. I ostaneš doma.

I tako malo po malo, grad se ugasio.

Veliko povlačenje
Prvo su nestale kafane. Ne sve odjednom. Prvo one s dušom, s drvenim stolicama i konobarom koji zna kako piješ kavu. Njih su zamijenili lanci, pa su i lanci shvatili da nema prometa. Izlog je čist, stolice su složene, na vratima cedulja "Zbog manjeg obujma posla radimo skraćeno". Pa onda zauvijek.

Onda restorani. Kuhanje doma je uvijek bilo jeftinije, ali sada je postalo jedino logično. Za cijenu jednog ručka za dvoje vani, imaš namirnice za četiri dana doma. Ljudi su počeli računati. Kad jednom počneš računati svaki izlazak, prestaneš izlaziti.

Kina? Posljednji put kad sam bio, u dvorani od 200 mjesta nas je bilo sedam. Ulaznica 12 eura, kokice 9. Za te novce imaš tri mjeseca streaming servisa. I ostaneš doma. Na kauču je toplije i nitko ti ne šuška iza leđa.

Putovanja su postala riječ iz starog rječnika. Nekad se govorilo "idem na more", sada se kaže "idem na Savu". Ili na Sljeme. Ili u Maksimir. Lokalni izlet je jedino putovanje koje si još možemo priuštiti. Avion je za direktore, vlak je skuplji od auta, a auto troši kao da pije šampanjac. Pa spakiraš sendvič u ruksak i praviš se da je izlet avantura. A zapravo je samo krug oko vlastite kuće.

Život na dvije točke: posao - kuća
Život se sveo na dvije koordinate. Posao i kuća. Između njih više nema ničega. Nema onog "idem negdje usput". Nema spontanosti.

Radiš da bi platio kuću u kojoj stalno sjediš. Sjediš u kući da bi se odmorio za posao na koji moraš ići da bi platio kuću. Krug je savršen i jezivo prazan.

Ljudi su postali umorni na novi način. Ne fizički umorni, nego socijalno ispražnjeni. Zaboravili smo kako se priča uživo. Kako se smije naglas u društvu. Tipkanje je zamijenilo razgovor, a emoji je zamijenio izraz lica. Svi smo dostupni online, a nitko nije dostupan uživo.

Domina efekt
I onda dolazi najgori dio.

Kad mi ne idemo van, netko ostaje bez posla. Konobarica koja je radila 10 godina u kvartovskom bircu. Kuhar. Recepcionar u hostelu. Student koji je prodavao karte u kinu. Turistički vodič koji je znao svaku ulicu Zadra napamet. Svi oni odjednom ne trebaju nikome.

Pa oni počnu štedjeti. I oni prestanu ići van. I zatvori se još jedan lokal. I još jedan krug ljudi ostane bez posla.

To nije kriza. To je tiho odumiranje grada. Grad fizički postoji, zgrade su tu, ali nema prometa ljudi. Nema žamora. Nema života između zgrada. Samo fasade i dostavljači na biciklima koji voze hranu ljudima koji se boje izaći jer je vani preskupo.

Postali smo društvo koje si ne može priuštiti samo sebe.

I najtužnije od svega je što se nitko nije pobunio. Nismo izašli na ulice. Samo smo ostali doma. Jer i izlazak na prosvjed košta. Trebaš platiti tramvaj.

Budućnost o kojoj govorim nije distopija iz filmova. Nema robota koji nas kontroliraju. Sami smo se zaključali. Ključ je bio račun.

AI

Nego sta! :))