DIVA

Dok sam setala u predivnoj prirodi nedaleko od moga doma, ugledala sam prizor koji me duboko dirnuo. Ispred mene se prostirao divni zeleni pasnjak, u pozadini se srcalo mirno plavo jezero obrubljeno drvecem, a u sredistu svega mirno su pasle dvije ovce-jedna crna i jedna bijela. Dijele isto polje, isti prostor, istu travu. Ne obaziru se na razlicitosti, ne natjecu se i ne stvaraju nemir. One jednostavno jesu, u savrsenom suzivotu.

Promatrajuci taj prizor, duboko sam se zamislila nad nasim ljudskim svijetom. Koliko cesto mi ljudi, koji bismo trebali biti mudriji, odbijamo dijeliti prostor s onima koji su drugaciji od nas? Koliko se buke, nerazumijevanja i gorcine stvara samo zato sto netko misli, pise ili zivi drugacije? Priroda nam kroz ove dvije ovce salje tihu, ali mocnu lekciju: zemlja je dovoljno prostrana za sve nas ako u srcu nosimo mir.

Gledajuci tu crnu i bijelu ovcu, misli su mi odmah odlutale do jedne od najljepsih prica iz Biblije-prispodobe o Dobrom Pastiru. Ona nas uci da Bogu nijedna ovca nije nevazna, bez obzira na njezinu boju ili njezine slabosti. Stovise, Pastir ce ostaviti devedeset i devet sigurnih na pasnjaku i otici traziti onu jednu koja je zalutala, koja se izgubila u mraku ili upala u trnje. I kad je nadje, nece je kazniti, nego ce je s ljubavlju staviti na svoja ramena i proslaviti njezin povratak.

U zivotu svi ponekad zalutamo. Ponekad nas tudje uvrede, vlastiti umor ili zivotne oluje udalje od naseg unutrasnjeg mira. Ali, najveca je utjeha znati da postoji Netko tko nas nikada ne ispusta iz vida. Za njega nema “manje vrijednih” ovaca. Svako je bice vazno, svaka dusa ima svoje mjesto pod ovim nebom.

Zato, dok se prisjecam plavetnila tog jezera i mira na pasnjaku, ponovo biram zahvalnost. Hvala mom Pastiru sto me cuva u mom miru i hvala mu na spoznaji da smo na ovom velikom zivotnom polju svi jednako voljeni, pozvani da zivimo u skladu i cuvamo svjetlo u sebi.