Čovječe, kakav blog!

Ja ti ne mogu dovoljno objasniti što meni u ovom trenutku znači, na miru sjesti, nešto pročitati.
Stariji je krenuo u srednju, mlađi je napunio 3 - i dalje je oko obojice puno obaveza ali naprosto vrijeme radi za nas: izašli smo iz bebećih faza, sad to više nisu nanašanja i kenjaže nego momak i ja hodamo, sjedi lijepo kulturno sa mnom u kafiću ili restaču, putujemo busom di god želimo, ja sam tip mame koji uživa kad klinci napreduju, osjećam se toliko laganije nego s malom baš bebom.
Stariji ide u gym, ima 88 kg s nepunih 15, ali ono baš mišić, predivan je.
Mali je teška maza, toliko ugodan i jednostavan lik, stariji je po temperamentu uvijek bio zahtjevniji iako i on prekrasan ali težak, ovaj je dijete koje se valjda rodi da svakom uljepša dan.
Evo tu po selu juri za babama da im kaže EJ BOK BAKA pa se tope svi.
Takav je, radost za svakog, evo nekidan je smrdljivom martinu sa stola dao kiki bombon i rekao mu IDZVOLI.

Mozak mi se odmrzava iz survival moda.
Doslovno se osjećam preporođeno jer opet imam mogućnost biti u odraslim temama jedan dio vremena, nisam više 24/7 u istom.
Prošlog mjeseca sam nakon pune 4 godine otišla frizerki da me ošiša- mazila me i masirala mi glavu, sat i pol vremena je potrošila na mene kao da je znala da mi treba, nemam ja puno kose nego je tako sve polako... i bilo mi je nevjerojatno da netko preko 1.5h o meni tako brine.

Sve to zvuči možda malo, ali meni je stvarno fenomenalno.
Puno sam puta pisala i o jednom fenomenu- da u teškoćama jačaš.
Danas mi je naprosto smiješno da sam još prije dvije godine pitanje pravila iz cjepanja drva, danas to odgušta za gimnastiku.
Ili da sam nepomično u užasu gledala u krpe sa zidova, pa ogletaš, mrežica, pokrečiš, nema problema apsolutno.
Vjerujem da ću s vremenom još toga što mi se danas čini nemoguće, vrlo lako.

Sve u svemu, meni je danas to sve skupa dobro i sve bolje.
Prvi put u životu baš iskreno nemam želju "unaprijediti se" nekom vezom.
Uživam u tako jednostavnim stvarima koje su mi, slijedom okolnosti, kako lijepih tako i teških, bile nedostupne.

Teško da mogu objasniti koliko iskreno veseli- popiti kavu, s bebom do Zadra, s mojim mušićavim ali beskrajno bistrim filozofom sjesti na kavu (ne, nemreš Guiness jebem ti zeca bahatog), na miru namazati ruke, i tako već to.
Za Itu mi je žao ali naučila sam s tim živjeti.
Ita nikad neće biti "boli me briga za to" ali ta je priča prihvaćena kao tužna, ireparabilna i prošla.

Izronila sam na drugu stranu obale i kosa mi je polumokra, a i polusuha time.
Došlo je novo.