Tihe Price Moje Duse

Ponekad se zivot cini jednostavan, ali u isto vrijeme nevjerojatno tezak i bolan. Bez obzira na to koliko covjek u teoriji zna da su neki procesi neizbjezni, da je prolaznost prirodan zakon i da boravak na ovoj zemlji ima svoj rok trajanja, u praksi je nemoguce izbjeci dubok tezak umor. Ljudski je osjetiti nemoc pred stvarima koje se ne mogu promijeniti, i u tome nema nikakve slabosti.

Gubici dragih ljudi, osobito onih s kojima se dijele prve uspomene i najraniji dijelovi zivota, ostavljaju duboke praznine. Cak kada i dugotrajna bolesti na neki nacin pripremaju okolinu na neizbjezan kraj, srce nikada nije u potpunosti spremno na konacan odlazak. Razum shvaca prolaznost, ali tuga ne mari za logiku. Ona trazi svoje vrijeme i prostor, podsjeca na to koliko boli kada se izgubi netko tko je ostavio neizbrisiv trag.

Kao da ti gubici sami po sebi nisu dovoljan teret, zivot nerijetko testira ljudske granice donoseci nove neizvjesnosti.

U modernom svijetu prepunom tehnologije, suocavanje s iznenadnom tisinom postalo je novi izvor tjeskobe. Kada bliski ljudi, oni koji su godinama bili dio svakodnevnice, odjednom nestanu iz digitalnog prostora i danima ne odgovaraju na poruke, javlja se opravdana zabrinutost. Prazni inboxi i izostatak odgovora, cak i nakon pokusaja da se preko obitalji sazna je li sve u redu, otvaraju prostor za stotinu teskih scenarija u ljudskoj glavi. Nemoc u takvim trenucima postaje opipljiva, jer se shvaca da je ucinjeno sve sto je u pojedinacnoj moci, a odgovora i dalje nema.

Ipak, upravo u takvim trenucima tame, otvaraju se oci za vece Istine. Kada se vanjski svijet ucini pretezak, okretanje vlastitoj nutrini i trazenje terapije u kreativnom izricaju- poput pisanja- postaje pojas za spasavanje. Poniranje u tihe kutke vlastitog bica i prenosenje neizrecenih misli na papir, ima nevjerojatnu iscjeljujucu moc. Kroz taj se proces moze doci do spoznaje da je, unatoc svim vanjskim olujama, gubitcima i tisinama, moguce pronaci duboki unutarnji mir. Mir koji nitko izvana ne moze narusiti.

Ovakve zivotne faze sluze kao bolan, ali vazan podsjetnik na onu temeljnu Istinu: nitko ne zna koliko zapravo vremena ima na ovome svijetu. Ljudski su pjescani satovi odbrojani, a dani previse dragocjeni. Zato bi ovo malo vremena sto je dano trebalo iskoristiti na najbolji moguci nacin- kroz ljubav, podrsku, stvaranje i prisutnost.

To dragocijeno vrijeme nikako se ne bi smjelo trositi na glupe svadje, ponos, zamjeranje i vrijedjanja. Istinska snaga lezi u tome da se , usprkos svemu,svakog dana svjesno trudi zivjeti upravo tako- birajuci mir umjesto nemira.

ne sjećam se više u kojem sam "modu" bila kad sam krenula sa "škrabanjem" po weblogu
al s protokom vremena, više i ne sjećam
"samo živi, samo budi
svi odgovori doći će sami "

Ovdje nema mira,uzalud ti trud.

"Ovaj odlomak o pisanju kao pojasu za spašavanje je nešto najljepše što sam u zadnje vrijeme pročitala na blogovima. Toliko proživljene istine i talenta u samo nekoliko rečenica. Prava umjetnost i kreativnost uvijek nađu put do onih koji ih znaju cijeniti. Samo naprijed, tvoj rad ima predivnu težinu i smisao!"