srp mog djeda antuna

isuse. opet taj osjecaj. prekida veze. ono kad, u momentu kad saznas za to,ono kad se okrenes unatrag. pa citav prostor-vrijeme od tog nekog momenta u daljoj prošlosti do momenta tvog okretanja u rikverc postane staklasto ledenkast. izgubi boje. osim onih prokletih nijansi proklete plave.
 
i onda nesto izvana s abnormalno velikim maljem udari po svemu tome.
 
I nakon toga taj filing...ko kad precijenis kapacitete vlastitih pluca pa zaronis preduboko. i onda onaj moment kad se napokon uspijes docepati povrsine i kisika.

Čuj ovo, zaroniš u to plavo, nađeš par rijetkih bisera i pohrliš ka površini , na zrak...a bisere spremiš i ne misliš na plavo...nikad

bisere pospremis.. u gace? ;))

Je, mene uvek #99CCFF i #3399FF sjebu... premda ja na to više gledam kao na harpolkgib nego gohkipokb... but seriously no win, ne valja dok na to gledaš tako - to je ono dok još ne vjeruješ u prolaznost - sve što prođe nije nikad ni bilo... kad pak najzad usvojiš harpolkgib, gubiš to vrijeme apsoluta, nemaš ga ni u kojem vremenu...