srp mog djeda antuna

U SUTONU ZORE

Postoji li život poslije smrti? Postoji li uopće život prije smrti?Ta pitanja mučila su Edvina. Na ovo drugo znao je odgovor i bio je pozitivan, ali, razmišljao je, zašto ga nitko ne shvaća. I zašto mu je tako teško živjeti u ovom, sadašnjem životu. Ljudi ga nisu previše voljeli, smatrali su ga čudnim i psihički neuračunljivim, a psihijatri su mu čak dijagnosticirali da pati od autizma.Ali to nije bilo točno. Istina je da je mogao sate provoditi sjedeći, razmišljajući, ne obazirući se na nikoga, ali nije bio autist.
Edvin je odrastao u domu, onom gdje smještaju djecu bez roditelja.Nađen je na nekoj autocesti, ležao je u ogromnoj polegnutoj bačvi postavljenoj uz rub autoceste. Nitko nije mogao dokučiti zašto bi netko ostavio dvogodišnje dijete u bačvi, no, sve u svemu, Edvin je odveden u dom i tamo mu je pruženo sve što mu je potrebno za život. Uglavnom sve. Kada su ga doveli u dom komunicirao je sa ostalom djecom i svi su ga smatrali simpatičnim zbog njegova pristupa vršnjacima.
Uvijek je oko vrata nosio medaljon na kojem je bilo izrezbareno nešto za što se nije moglo točno odrediti što je. Izgledalo je kao zgaženo sunce. Edvin se nikada nije odvajao od njega. I nikome nije ništa odgovarao kada bi ga pitali od kuda mu. Jednog dana Edvin se probudio, a bilo mu je tada već šesnaest godina. I nije bilo medaljona oko njegova vrata. Sve je pretražio, ali ga nije našao.
Od tada se promjenio. Počeo je samo hladno pozdravljati poznanike i prijatelje i odbijao je uopće izlaziti izvan dvorišta koje je bilo u posjedu Doma. Sate i sate proveo je razmišljajući o mnogočemu, pa tako i o životu poslije smrti. Što je više razmišljao, to su mu se stvari sve više činile jasnim i shvatio je mnogo toga.
Ponovno je započeo komunikaciju s ljudima, uvjeravajući ih da život poslije smrti postoji i da ovaj život nije i jedini.Nisu ga ozbiljno shvaćali. Imao je zelene oči. Svaki put kad bi bio sretan ili uzbuđen, oči su mu postajale zelenije nego inače. Pomoću unutarnjih predjela glave mogao je pretpostaviti kada će tko umrijeti i u što će se reinkarnirati u slijedećem životu. . Iako je bio siguran u svoje pretpostavke, posprdni pogledi ljudi s kojima je živio su ga obeshrabrivali.
Iz Doma je premješten u kuću jedne bogate obitelji koja ga je uzela kao sina. Na blagi način su mu pokušali objasniti da takvo nešto ne postoji. Polako je padao u depresiju. Sve više i više. A onda, dogodilo se!!!Jedan stariji član te mnogobrojne obitelji je umro, baš tada kada je Edvin pretpostavio da će se to dogoditi. cijela obitelj bila je u dubokoj žalosti, a Edivn je brojao.....sate, minute, sekunde...a onda, došao je i taj dan.
Točno 62 sata, 13 minuta i 24 sekunde nakon smrti "strica", kako ga je Edvin morao zvati, Edvin se prošetao ulicom....da, to je bilo nešto nadivnije što je Edvin mogao ugledati. Na ulici, pola metra udaljen od otvora za kanalizaciju, a samo dvadeset centimetara od ulaza u prodavaonicu gumbi, ležao je jedan prazan tetrpak.....
Da, Edvin je bio sretan. Njegove pretpostavke su se pokazale točnima. Bio je to stric Gerald.
Edvin o tome nikome nije ništa rekao, bio je sretan i to mu je bilo dovoljno. Jednu večer je, ipak, za večerom, izjavio da se stric Gerald reinkarnirao u tetrpak. Odmah nakon toga slijedila je pljuska, a Edvin je bio prisiljen izaći iz kuće i noć provesti u podrumu. To mu je trebala biti kazna. Zavukao se u najtamniji kut i promrzao, polako utonuo u san...
Probudio se na poljani punoj žutih cvjetova, obasjanoj suncem. Protrljao je oči i ustao. Prema njemu išao je neki čovjek. Široko se smiješio i došavši do njega pružio mu meadljon. Onaj sa zgaženim suncem. Edvin ga je oduvijek htio upoznati. To nije bio običan čovjek. To je bio on. Napoleon,
Edvinove oči su bile zelenije nego što su ikada bile kada bi bio sretan. I auti su krenuli. Jer je bilo zeleno. Edvin je postao semafor. I bio je sretan. ..

kakav Alkemicar, ljudi citajte U sutonu zore :)))))

jako dobro!!! kad covjek pogleda tko se sve prijavio na natjecaj za najbolju kratku pricu, iskreno mu bude zao da nema vise ovakvih...

Zbilja neobična priča na Iskrici :-)
Odlično!

jos uvijek sam duboko uvjeren da je moja prica za nekoliko kopalja bolja, jer sam ja retardiran i kao takav imam pogled djeteta zarobljenog u tijelu preplanulog latino obljubnika dlakavijeg prsista :))

Vrlo dobro, samo peri dalje.