srp mog djeda antuna

to je bila nekako...lijepa nedjelja.stabla su bila velika, a asfalt siv. presla sam na drugu stranu ceste i gledala u sunčanu stranu ulice. nisam se mogla sjetit covera tog albuma. samo filigranskih pločnika. držala sam ih na uzdi. "nedamvamse, nedamvamse, nedamvamse". isukala sam boju iz njih i ostavila je samo u tragovima. onolko malo kolko se čokolade u buhtli dobije u cicijskim pekarnicama. to je emocionalni trik, pomislila sam dok sam sjedala nasuprot žene koja je češljala pekinezera. to je emocionaln trik, pomislila sam ponovno, a pas me gledao. to je emocionalni trik, pomislila sam, a žena i pas su me gledali. to je emocionalni trik, pomislila sam, a žena, pas i slucajna prolaznica su me gledali. to je emocionalni trik, svidja mi se sintagma i sad cu otic, pomislila sam i odnjela se s te klupe.
on je jeo tjesteninu i pričao o ljetovanju. ja sam sjedila sa stopalom na stolcu, srkala mineralnu i gledala kroz njega. i disala.

cijcijske pekarnice...hihi

silly thing :)) čime te hrane doma?:)

intravenozno likerima :)))

mmmmmmmmmmmmmmmmmm liker, čokoladni........... :)))

najbolje čuče kinezi, dok čekaju autobus, neki i puše čučećki, oni manji..:))

To ti je onaj cover s nogama. Nda, zasada su ti još najbolji ovakvi poluporemećeni blogovi.

kojo, kaj ne bi ti trebao radit?;)

privremeno oslobođen tegoba ovog nam ovozemaljskog života...hehe...

xexe, ovo liči na ono s piljcima, znaš ono kad hitiš sve kaj imaš u ruci, čopiš s poda još jedan kamenčić i onda ih sve opet uloviš pa iznova dok ti ne padne iz ruke...

pajk, nisam sigurna da sma shvatila ni piljke ni metaforu s piljcima