srp mog djeda antuna

 
razlog zašto sam jučer sjela s njim na kavu je bio taj što ga doživljavam kao člana kluba. i on je Lutač. dođe do centra grada i onda hoda po knjižarama i lista knjige. ili samo luta gradom s rukama u džepovima. uvijek sjedne na kavu negdje i lista novine. ili sjedne na zrinjevac il negdje i puši. i uvijek solo. ponekad sretne neke ljude pa ih pozove na kavu. oni pristanu. ili odbiju.
ja sam ga gotovo uvijek odbijala. i onda on naoko nehajno kaže:ništa onda, idem ja. al mu se promijeni boja glasa. i bude mi malo žao zbog te promjene boje, al nikad ne odem. jer sam i ja Lutač. i nek me pusti na miru.
i jučer sam čučala u knjižari i listala knjigu frenda si i razmišljala malo o...astajaznam..o meni, njemu i našoj generaciji..di smo mi sad i di je on sad. i onda je došao Lutač. bozze, nije mi se dalo. pusti me da budem 15 godina unatrag sama sa sjećanjima si. i pustio me. otišao na kavu i pustio me. da svratim. ak oću.
i tad negdje sam skontala da smo iz istog kluba. i mislim da sam zato otisla gore. klupska solidarnost, stadakazem..hihi. dosla sam do njega, pokunjeno sjela i rekla:evo me. on je odložio novine i nasmijao se. bilo je lijepo pričat s njim. on je malo čudan čovjek, al je svejedno bilo lijepo pričat s njim. ustvari, možda baš zato:)
rekla sam da je vrijeme da idem. on je rekao da ce ostat jos malo. ja sam rekla da dobro. okrenula sam se, a on je vec bio udubljen u novinski članak. izašla sam van, stavila ruke u džepove i krenula u smjeru gdje je bila najmanja koncentracija ljudi.
 

sjedi pet

kad hodaš stepenicama izvadi ruke iz džepova..

eh. mog lutaca i mene su izbacili iz knjiznice jer smo preglasno saptali... :) nekoc davno....