Dugi je put......

Stigla je moja doba godine, stigla jesen sa čarobnim bojama u sebi.Prelijepa jesen, sunčana, šarena.Lijepo  je gledat lišče u zraku gdje pleše sa vjetrom, kako umorno od plesa pada na zemlju, i prekrije je tapiserijom raznih boja, mekom i toplom.Lišče zna da neće moći dugo plesat sa vjetrom , jer snaga u vjetru je neumorna, postaje jača i jača, ples može trajati dulje ili kraće, ovisi o veličini i jačini svakog pojedinog lista.Snaga protiv snage, priroda protiv prirode življenja.Dani idu, ali nešto i ostane......tragovi......Svako godišnje doba za sobom izbriše tragove kišom, vjetrom, snijegom…Tragove boli, tuge u nama, ne opere ni jedna kiša, ne prekrije ni puno snježnih pahuljica;prekrijemo je novom tapiserijom, a ispod nje ostaju tragovi.
 
IPAK ima nešto u lišću kad u plesu pođe prema zemlji, a ti protrčiš kroz njega i digneš ga ponovo u zrak.A onda ti se nada i osmjesi ponovo pojave kao leptiri

Predivno,tragovi iskustva,koje nas nečemu uči,a mudar čovjek nikada neće ponoviti ono
što je obilježio kao pogrešku,ali isto tako neće odustati od puta prema naprijed strepeći od bilo kakvih novih iskustava!

Da, upravo to,ne okreči se , idi dalje.....

jesen,
posve polako u maglenom plaštu
jutros je ušla u selo kroz baštu
prošla je pored ocvalih lijeha
nađoh je ispod smrznutih strijeha
list je za listom drhčić od straha
počeo padat od njezina daha
nađoh je skritu u dimnjaka dimu
i čuh je kako doziva zimu

PS.
Tvoji tekstovi me podsječaju na ovu preljepu pjesmu.

zašto tugovati ujesen ? treba se radovati svakom danu.. živjeti sada..