srp mog djeda antuna

 
bah. na neki uvrnuti način se osjecam hendikepirano kad mi se dogadaju dobre stvari. ak je stvar dobra u totalu, onda nema mjesta cinizmu, ak nema cinizma, nema ni loga. stajznam. i cijelo moje ponasanje se u takvim situacijama i onima kad trebam nekom pricat i dat kriticki osvrt na iste, svede na blesavo smjeskanje i nefokusiran pogled u daljinu uz klimanje glavom.
kakogod, ne mogu danas bit solo. milsim da cu pokuput kokoši po kvartu o odvozat nas do jaruna. da se maknemo od grada. gdje cemo sjest u jednako zadimljen birc kao da smo u centru, al cemo bar imat pogled na jezero:D
...jedna od stvari koja me dosta frustrira...
rampe. ja sma u stanju cijeli grad proc bez nekog veceg stresa, al se rampi bojim ko vraga.strah nije neutemeljen. nije se jednom dogodilo da sam predaleko stala od prozorcica pa sam se pentrala po sicu i izvukla cijelu gornju polovicu tijela si ne bi li dosegnula tu ruku kojoj moram dat 2,3,5 kuna. i samo prva dva puta je bilo smijesno. poslije mi je pocelo ic malo nakuac. neki dan sam opet imala susret s rampom, sto nisma dugo vec. zadivljujem samu sebi koliko se mogu prisilit izgledat dostojanstveno dok izlazim iz auta, radim dva i pol koraka i pruzam mu lovu. sve onako, lalala, to se tak i radi. ispratio me pogledom. briznim. i zabrinutim. kao i svaki rampičar do tad:D
 

xexe. ma razmišlja čovjek kaj bi mu se moglo desit ak jedan dan odlučiš da ebašnećeš izlazit iz auta neg buš došla skroz blizu pa kog puklo da puklo... :D

pazi s tim kokošima da se ne miješaju sa onim labudima jarunskim. i ne daj si uživat. sve je to zakuac.