..jer riječi su djela..

Nekoć si bio tigar..
tigar kojem se smjelo činiti sve..
bio si tigar s ružom u jednoj,
a čevapima u drugoj ruci..
i bilo je tako dirljivo..
i tako ljubavnički toplo..
A onda si počeo vrištati..
silom tražio moju šutnju,
govorio mi da čekam..da čekam..
da šutim..
a ja sam počela bljediti na pastelu tvoje plahte..
počela sam suziti i ispirati tvoje jastuke..
počela sam šutjeti,
ništa ne tražiti,
počela sam svoje neizgovorene misli i želje
unaprijed zakapati..
i za nekim drugim tragati..
neke druge izazivati..
a onda sama zaspati..
jer te s nikim ne htjedoh zamijeniti..
Ali onda si se još i vukom prozvao..
vukom samotnjakom..
i odbacio sve što smo imali..
pa makar smo tako malo imali..
"velikodušno" mi ponudio da te samo tiho pratim..
da budem tvoja sjena..
u šutnju odjevena..
tvoja šutljiva gejša..
da ne porušim ni jednu tvoju naviku, rutinu..
da ne izustim krivu riječ u krivo vrijeme..
da znam kad te tijelo boli
i kad mi ništa ne kažeš
i kad mi ne šapneš u tišini noći
da znam da kao misliš na mene i da kao voliš me..
Voljela sam tigra..njegovom krznu sam se podala..
u to krzno sam se umotala..
ali nisam vuka birala
ne mogu s tobom biti ,
ako s tobom znači
 biti uvijek sama..
ljubavi moja
zar si bio lažan
svo to vrijeme što je sad za nama?
i
 
 

....znao sam da ćemo se sresti, ali nisam znao kad, ...... znao sam da postojiš, ali nisam znao gdje...., znao sam da ću nekog takvog zavoljeti ali na ovako neobičan način ne...........,..
... drago mi je da postojiš......

Ti znaš što je ljubav..i znaš koga volim..ti znaš puno o meni..i ja znam puno o tebi..za nas su riječi djela i zato se razumijemo..do kraja..

Tom tigru s vučjim osmjehom još uvijek se osjeća ustajali zadah ćevapa iz tamo neke treće razredne ćevabdžinice iz prikrajka placa na kraju ulice. Podrigivanje na ustajao luk i emocije kojih više nema, ali ostala su sjećanja na prošlo vrijeme. Sjećanja na krstarenje Kornatima, krstarenje tim lijepim morem najljepšim na svijetu. Bistro more i po koja riba na gradeli, možda i mekušac. I to bistro more poprimi sivu boju, valjda neba što je zakrito oblacima promijenilo boju kako neba tako i osjećaja da postojiš. A ti si tu. Tu znatiželjna kao i nekad. Tražiš, tragaš za izgubljenim biserima sreće, rasutim po ko zna kojim bespućima nezabilježenih putova. I tako život teče dalje ne osvrćući se na tvoje želje i stremljenja, znatiželje koje su prerasle u traganje. Njegovo prisustvo tu pored tebe postaje nesnošljivo i osjeća se da manjak prostora i da je tu netko suvišan.