Šutiš. Šutim. Nemoj! Eh, da je tako lako.
Šutiš, probleme od mene skrivaš, ali ja više ne znam da li to šutnjom još uvijek štitiš mene ili samo sebe. Toliko puta si puta preuštio da si zaboravio govoriti.
Šutim. Znaš da volim tvoj smijeh, da mrzim tvoje suze.
Šutiš. Ali lice te odaje. Zbog te slutnje i ja šutim. Mada ne razumijem.
Šutim. Potiskujem. A pričao bih.
Šutiš. Pričaj me, ne ljubi me samo! Mrzim one crno-bijele filmove sa ženama koje plaču dok ih se ljubi.
Šutim. Ne plači. Moja snaga je u šutnji, tvoja u osmjehu. Iz tvoga osmjeha se napajam.
Šutiš. No dobro, stara je ovo igra. Moja mala glava na tvome snažnom ramenu, moje tople usne na tvome vratu. Osjećaš li osmjeh?
Šutim. Kutevi mojih usana podižu se. Osjećam.
Šutimo. Bit će bolje. Jer već je bolje. Samo smo nezahvalni. Sami prema sebi.
Mada, jednom, bit ću opet dovoljno snažan da ti mogu pričati. Baš sve.
21.03.2006. u 21:44 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
ah, kako zna biti naporno kad grč mišića na dragom lišcu donosi tešku presudu
Autor: Isolina | 21.03.2006. u 21:47 | opcije
ja sutim i meditiram o ovome sto je napisano...
Autor: miro7 | 21.03.2006. u 21:50 | opcije
sutimo..mi samo sutimo..kao da se ne volimo...a nije istina! :)
Autor: zenamackica | 21.03.2006. u 21:51 | opcije
šutnja je nekad izraz moći, nekad nemoći. Samo taj prelazi iz moći u nemoć i obratno, to je tajna.
Autor: Bartolomeus | 21.03.2006. u 22:06 | opcije
odlican blog...nisam znala da bart zna tak lijepo pisati blogice:))
Autor: VandaVampirica | 22.03.2006. u 1:21 | opcije