srp mog djeda antuna

 
dobila sam opomenu nakon 15 godina. iz knjižnice. zadnju sam dobila s 9-10 godina. jer nisam vratila "Grad i selo". il kako se zvala ona knjižica koja govori kako su grad i selo uzajamno potrebni. si. s onim ilustracijama i to.
i sad ovo. nije bio problem sta moram platit zakasninu neg šta nisam znala o kojoj knjizi pričaju. nakon šta sam stajanjem u dnevnom boravku i gledanjem u rub slike kroz sužene trepavice uspjela dozvatu u sjećanje kako knjiga izgleda i za šta mi je trebala, stovrio se, logično, novi problem.
a taj je da nisam znala di je.
mislim, da JESAM znala, vjetojatno NE BI kasnila s njom tri mjeseca.
prvo sma pogledala iza kreveta. onda u radijator. na kraju  u ormar di držim torbe koje vše ne nosim. tamo sam jednom našla skripte koje su mi trebale za ispit. šest mjeseci prekasno.
i rondam po ormaru i razmisljam kak nije vrag da sam opet istu glupost napravila i spremila torbu SA STVARIMA duboko u ormar. i tražila torbu koju zadnjih par godina koristim kad na faks idem.
ja mislim da ja imam neki satelit na nebu koji me navodi šta da radim. jer nije postojao neki tok misli koji bi vodio ka spoznaji koju ionako nisam sma tak mogla uzet kao valjanu..al sam se u jednom moment digla s poda, odšetala se mirno do stolice na kojoj mi visi velika, crvena, faksovska torba sa podebljim slojem prašine na gornjem dijelu, otvorila je, uzela knjigu, stavila je na opomenu i otišla ručat.
ma uglavnom. prije ormara sam kopala po policama s knjigama i našla knjigu koju sam mislila da sam zauvijek izgubila s obzurom da se sjećam  momenta kad sam je posuđivala profesorici hrvatskog još u osnovnoj, ali ne i onog da je ona meni vraća. niti sam tu knjigu ikad više srela u stanu. tam negdje od '95 još...
uglavnom, evo vam dio iz najdraže priče mi:
 
u jednom od tih stoljeća (a tada je stoljeće značilo jedan dan) neki M. Orž stajao je na santi leda nepokretan, uživajući u hladnoći, te bi žmirkao očima, ne imavši u glavi ni jednu misao osim riječice: pih.  u isto vrijeme nad glavom bi mu se oblikovala ledena slova i moglo se pročitati: pih. što je pak želio reći tim "pih# nije bilo moguće saznati.
kad, iznenada, izroni iz mora J. Egulja, dosjetljiva i vrckava te poviče M. Oržu:
- hej,  M. Oržu, poslušaj me malo
M. Orž progunđa:
-reci, J. Eguljo
- poslušaj što mi se dogodilo za vrijeme mog posljednjeg putovanja. zamisli da sma bila u zemlji koja se zove Tro Pi, gdje je vruće, još kako vruće! i zamisli, u Tro Pima se misli ne smrzavaju
- nemoj mi reći.
- upravo tako. na primjer, netko te gleda i misli: "kakvu stražnjicu ima taj M. Orž" a ti ne znaš što on misli, jer dolje u onoj užasnoj vrućini misli se ne smrzavaju, znači ne mogu se vidjeti.
- tko kaže da imam stražnjicu? - prigunđa M. Orž mrzovoljno
- ma rekla sma to primjera radi. čuj, zašto ne odemo odavde, gdje se ne može ni na što misliti, a da to drugi odmah ne saznaju. zašto ne odemo u zemlju koja se zove Tro Pi? kad bi ti znao koji je to užitak razmišljati bez straha, u punoj slobodi. u  Tro Pima sam se upravo nakljukala mislima.
- o čemu si razmišljala
- o mnogim, premnogim stvarima
- na primjer?
- ma, ne znam. na primjer: sunce je zeleno. ili: dva i dva su pet.
- ali, sunce nije zeleno. a dva i dva su četiri
- točno. razumije se. ali ovo je lijepo: možeš misliti o čemu god želiš, a nitko to neće saznati.
 
autor je alberto moravia. "Noso Rog - pripovijesti iz prapovijesti".
 
čitajte to djeci.
 
 

oš doć da ti čitam knjigu?

da ti očitam čitabu

očigledno nečeš da ti očima gledajuč čitam čitabu

hiiii hiiii:))) ovo je bilo slatko, pomsilila sam i zgrozila se nad činjenicom da sma uopće U STANJU pomsilit da je BILOŠTA "s.l.a.t.k.o". pa sma počela mahat sumanuto rukama nad glavom da padnu ta slova dole...(?) :D

puk-pik moje! Č

čaknut si

moraš pazit da ne misliš o teškim riječima jer može bit bolno kad padneju :) slatko može teško past na želudac. hm.

kolaaajaaaaah... a šta ti raaadiš?

čoravi čorak te čvaknuo

čokanjčičem ču te, čokanjčičem češ me - narodna

najčešče se češem raščupanom četkom

(ovo je jezivo) idem se leć par minuta da dodem sebi a onda OPET idem u grad ne bi li vratila tu knjigu. ermmm.da.

ščučurio sam se u čošak i čekam

čižma čuva čvrlju na čelu. (kolone (?))

kolajona

čaršav

čičak čiri iz šipražja. č

čokota ti ukočenog, moram ić

aj bok. nemam se ja vremena cijeli dan s tobom razgovarat.

:DDDD (austin.)

sad sam sretna što sam pročitala,a mogu ti reći,nije mi se dalo!:)