Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Ispustila sam iz ruku dugih 6 godina života, proklizile su niz prste kao biseri rasuti po snijegu i nisu se u toj bjelini vidjeli. Umorne oči nisu zapažale te bisere u snijegu, jer su zvijezde poprimile bijelu boju turobnog pejzaža moje osamljenosti, koja mi je bila najbolja pratilja. Iz nekog trenutka vječnosti istrgnulo me vruće sunce prošlog ljeta i naplavilo na oštre hridi nepoznate obale. Našla sam mekan kutak i tu se sklonila. Nakon nekog vremena to je postala najljepša plaža ovog globusa, najzelenija dolina mog vilinskog vrta i najljepši maslinik na obali mora. Smokve tog života su slatke i preslatke, skupe su ... ali život je tako i tako jedan, a ispod masline se još uvijek okupljaju mlade lastavice i nose mi izgubljene bisere na dar. Svaki novi dan je novi biser.

ova pjesma je u mojoj knjizi: JADRANKA VARGA - "SJENA DUŠE"; http://www.digitalne-knjige.com/varga.php, ISBN 978-953-7673-60-4 kod NSK, http://shadowofsoul.blog.hr

:)

:)

Vidim...odnosno čitam dag...drago mi to!
Do slijedećeg pisanja...lijep pozdrav svima...laku noć!

Možda zato i dišem punim plućima...

Da, smatram da zaista jesmo na neki način jači i lakše se nosimo sa nedaćama, dapače, ne mislim da u sebi imam neke veće ožiljke...Možda ih negiram, ali ne smatram da sam patnica neka i da mi je teško u životu...Uvijek može biti gore...Ali ovi drugi ljudi što sam ih prije spomenula meni kažu da previše idem u dubinu i da bi mi bilo pametnije da se ne zamaram...Ma bez veze, a to baš i nije tako...Samo želim puna pluća..hehehe

Da, svakako....Ali znaš što me mnogo puta začudilo, da tako kažem? Znam ljude koji prolaze kroz teške trenutke u životima svojim, ali iz njih niče samo ogorčenost i smisao traže u tome da doslovno tlače druge ljude....Kako oni ne mogu tugu pretvoriti u nešto pozitivno? Znam reći ćeš, nismo svi isti, ali ipak...ne shvaćam..

Ali unatoč prolaznosti....mislim da svako stvaranje na ovaj ili na onaj način ima podsvjesni cilj u našim glavama...želimo ostaviti nešto iza sebe...da nas se netko ipak sjeti kada nas ne bude...jer čemu bi se ljudi trudili? Ne mislim na sebe jer pišem anonimno, ali opet imam djecu javno...i to je oblik stvaranja...zar ne?

"Dago...", ovo su samo male reminiscencije... :) u konturama :)

... ništa ne može zadržati tu rijeku života... pokušavamo je pretočiti u stihove, filmove, glazbu... ali to i dalje teče i teče ... nezaustavljivo... prekrasno

Da...i meni se tako čini...savršenstvo u svakom smislu...čudno je to, ali zaista tako mislim....Neke tuge ostaju, ali samo radi prizemljenja...ništa opako...

...ispustila sam neke godine iz ruku... to je bilo vrijeme! oblaci nisu bili oblaci, već neke mrlje na nebu... u toj priči ja sam dobila ... epur si muove :)

... a koliko treba godina da se kupi nova sudbina? ...

... naravno... svaka vrsta nije nastala sama od sebe... a negdje oko pola 4 ujutro, dovlačili smo svoje sjene ili su one dovlačile nas :) bez jutarnje kavice... one sneno probuđene... već okusi puni dima, daleke glazbe i nerazumljivih riječi nejasnih lica...

Hm...kao da sam ja napisala ovu tvoju misao:)))Znači ima nas...

da... bilo je to vrijeme zanesenjaka, mračnih koridora, neuhvaćenih jutrnjih suza, sumnjivih društava i točnih predviđanja nečijih sudbina, samo ne ... moje :) iznenadila me moja vlastita sudbina :)

Vidiš....u tome leži sva ljepota....predivno...

.. tog dana kad je bezdan uzvratio pogled... i ja sam skupila svoje komadiće, krhotine neke davno potopljene amfore... i sad dočekujem mlade lastavice koje mi nose one izgubljene bisere na dar... prelijepo ...

Pogledala sam u bezdan, a bezdan je uzvratio pogled....Svaki novi dan je biser...slažem se...

Reski smijeh, kao grlice u rano proljeće.
Lagani drijemež. Cigareta.
I opet pletivo,
pramenovi meda (mravuljci po licu), zmijske košuljice.
Jedna mala udubina u kojoj leži predah.
I svijest o vratima koja će se otvoriti i pokidati vakuum.

???

kaJ košaricA