TKO ĆE DUŽE IZDRŽATI I KOLIKO ĆE OSTATI ? (bez vode pod vodom)

Svugdje lijepo, doma ipak najljepše pa makar se na aerodromu osjeti draž Hrelića, lakše se diše :)

Kad putujemo javljaju nam se doživljene emocije s puta i one koje bi možda bile da smo bili tu jer tu ipak možemo biti što god poželimo, egocentrični, dobri, zli, opaki….
Jesmo li stvarno takvi?

Svjesni svoje prolaznosti i dedeki se ludo zabavljaju još uvijek dišući život punim plućima.

Link

Da, život se svede na emocije koje smo dijelili ili dijelimo s nama dragim osobama koje smo na svom putu sretali ili ih samo zamišljali u realnosti. Rijetko pamtimo neke loše stvari, većinom u nama ostaje lijepo. Svako dijeljenje ljubavi i boli, bile one realizirane ili ostale samo u našim mislima, samo nas obogaćuje i daje nadu da vrijedi živjeti. Zato ne zatomljujte svoje osjećaje, pustite ih van neka lutaju životnim bespućima. Ne libite se nekome pokazati koliko vam je drag bez obzira na realnost konzumacije, nikada ne znate možda ste i vi njemu dragi iz Blog zna kojih razloga? I čuda su moguća.
Nikada nemojte biti ljubomorni ili zavidni što je vaša ljubav pripala nekom drugom pa makar druga strana od vas to očekuje kao dokaz vaše ljubavi. To vas ne dovodi do rješenja nego do bespotrebne agresije koju druga strana i te kako osjeti. Otvorite svoju dušu, a svako ju ima, pozvanim i nepozvanim da vas mogu upoznati, razumjeti, prihvatiti….
Ma previše sam iskusan i mogao bi sada mlatarati i gnjaviti vas koji to tako i tako to sve znate. Nije Blog za romane, a oduzelo bi mi previše vremena.
Moram na propušteni obiteljski „Uskršnji“ ručak koji sam propustio. Valjda ima još ostatka?

I da, još ponešto o Blogu koji nije više ispod. Treba imati snage reći adio ili sorry jer nas uvijek kopa što bi bilo kad bi bilo. Vjerujte bilo bi upravo ono što i jest sada.
Adio II:
Link

Sorry (oprosti) koji me oduševio spotom:
Link

jbt od pola sedam mob cvili i vibrira kao novi vibrić iz seks shopa s novim duracell baterijama???
A miline od kiča do cijelih propovjedi. Neke su OG valjda in pa imam dupliče ako se netko želi mijenjati. Ima ih i maštovitih od kojih sam dobo istu čestitku kao prošle godine.

Uz dužno poštovanje Blagdana i običaja otvorilo mi se pitanje.
Što to i zašto čestitaju meni da mi donesu mir, ljubav i radost u srce??? (đe su pare?)
Pa nisam valjda ja uskrsnuo da mi se svi vesele i žele mi najbolje ?

Link

Nije loše pivo, ali ja bi to bolje
Pobožni su i farbaju jaja (čokoladna) i jedu rubiols i panades.
Umjesto uskršnje šunke janjetina (fali mi hren)
Ryanair jeftiniji od ZET-a

niti sebi.
Makar i bila istina, ostavite to za bolje dane
Link

Link

Ofelija je grčko žensko ime koje znači "pomoć", "podrška" ili "prednost". Ovo ime je najpoznatije po tragičnoj junakinji u Shakespeareovom Hamletu.
Nešto napisano prije 400 godina ostaje svjetovno i danas u ljudskoj psihi, karakteru…
Da li se ljudska psiha mijenja, evoluira, prilagođuje vremenom?

Nasumično odabrano od pametnijih:

Ofelijin lik je važan u priči jer predstavlja ženstvenost, a Hamlet je u stanju svoju agresiju prema majci iskazati na Ofeliji. Iako je ona zapravo naivna i nevina djevojka, Hamlet vjeruje da su sve žene manipulativne i koriste svoju žensku prirodu kako bi iskoristile muškarce.

Žrtva je fizičkog i emocionalnog zlostavljanja, kako od svog dominantnog oca, tako i od bivšeg ljubavnika Hamleta. Čak i nakon smrti, tretira se kao lijepa djevojka, dobra samo zbog svog izgleda, a ne kao ljubazno, nježno biće, s bilo kakvom inteligencijom ili sposobnošću da govori sama od sebe.

Cijeli Ofelijin put je u osnovi ono što se događa kada nekome uništite volju i slobodu djelovanja dok ne ostane bez ičega na čemu bi se mogao osloniti. Tragedija nije samo njezino ludilo ili smrt - već to što su je svi muškarci oko nje tretirali kao produžetak vlastitih ciljeva. Hamlet ju je naoružao, Polonije ju je manipulirao, Laert joj je držao predavanja.

U časopisu Psychology Today, psihoterapeutkinja Whitney Coulson napisala je da "Sudbina Ofelije" obuhvaća "emocionalnu alkemiju" ženske boli u kontekstu patrijarhata i popularne kulture, pružajući psihološki uvid u to "kako se lako ženska bol preoblikuje u nestabilnost" kroz korištenje književnih arhetipova.

Što se dogodilo s Ofelijom? Prema Morticiji, Ofelija je pala u stanje psihoze nakon što je pretjerala sa svojim moćima. Njena „psihička iscrpljenost“ obilježena je crnim suzama koje su joj tekle niz lice. Umire još vrlo mlada, pateći od tuge i ludila.

Na taj način, Ofelijino utapanje, okružena cvijećem s posljednjim dahom u pjesmi, njezina je predaja svojoj neodoljivoj ženstvenosti. U ironičnom obratu, njezino vodeno samoubojstvo, koje je uranja u bezličnu vječnu žensku bit, podsjeća likove na njezinu ljudskost i individualnost.

Vaše mentalno i emocionalno zdravlje pati: Ako podrška nekome s mentalnom bolešću počne ozbiljno utjecati na vaše vlastito mentalno i emocionalno blagostanje, možda je vrijeme da date prioritet brizi o sebi. Zapamtite, ne možete sipati iz prazne čaše, a briga o sebi nije sebična, već nužna.

Link

stabla se ruše
promet nam guše
Link

Tko se mora gibati po Zagrebu neka mu je sretno, djeca ne moraju u školu

trinkgelt (tringelt); manča (manća); tip; bakšiš; pinka; service charge…
To je mala količina novca koju dajemo konobarima, taksistima, nosaču i osoblju po hotelima za kvalitetno ili nekvalitetno obavljenu uslugu. Daje se u ruku u vidu novca, ostavlja se na stolu, ulažemo ju u mali etui u kojem dobivamo račun ili kada čujemo vrijednost računa kažemo novi iznos koji je veći od prvobitne vrijednosti.

Kod nas ostavljanje napojnice nije ničim regulirano osim limita na godišnjoj razini gdje sjeda porezna, iako je upitno koliko primatelja napojnice prijavljuje to kao „vanredan“ primitak (dohodak). Obično kod nas dobro organizirani lokali rade po principu škrabice u koju primatelji napojnica ubacuju novac koji na kraju smjene dijele s drugim uposlenicima jer taj novac ne smije u blagajnu opet radi porezne koja ne priznaje višak ili manjak kase (blagajne) u odnosu na izdane račune i lokal se nađe u prekršaju.
Tu je i problem ostavljanja napojnice prilikom plaćanja kreditnom karticom. Iako je u svjetskom ugostiteljstvu ovaj problem bio davno riješen uvođenjem posebnog polja u koji se naknadno, po želji gosta, na ukupan račun upisuje dodatna cifra kao nagrada za uslugu, kod nas takvo što je zaživjelo samo dok su se kartice provlačile kroz slipove.
Oni koji putuju po svijetu sigurno su se susreli s običajem „napojnice“ i dobro je ako ne znate raspitati se. U Americi, kao i u dosta europskih zemalja postoji nešto što se zove “service charge”. Riječ je o iznosu koji varira od 10 % u Europi do 20 % u Americi i označava naplatu usluge već uračunate u cijenu. Kod takvih računa se ne ostavlja dodatna napojnica. Naravno, mala je vjerojatnost da će se netko buniti ako gospodski zaokružite račun i ostavite par dolara, eura ili funti (tip). No, trebate znati da se to od vas ne očekuje. Primjerice, u luksuznom hotelu u Japanu ako pokušate dati bakšiš, vaša gesta će biti doživljena kao nepristojno i bezobrazno pokazivanje obilja. S druge strane, ako to propustite uraditi u bilo kojem restoranu u Americi među poslugom koja je udovoljila vašim zahtjevima više nećete biti dobrodošli ako vas zapamte, a they remember foreigners.
Kod nas ne postoji “service charge” osim u nekim restoranima gdje se naplaćuje 10% do 20% na živu glazbu ali time vas ne oslobađa od napojnice donosiocu računa. Kod nas postoji nepisano pravilo iz pristojnosti da se ostavlja napojnica cca 10 % na ukupnu cifru računa.
Neki restorani vas na to podsjećaju računom kao što je ovaj priloženi, jučer pojeo prosječni ručak za jednu osobu:



Ostavljeno 50,00 EUR (12,6% napojnica).
Previše ili možda premalo? Ili mislite da i onako uslugu plaćamo previše za ono što pojedemo, popijemo i kako smo posluženi pa napojnicu ni ne trebamo dati?
Sada cicije izvedite Iskricu, Blogericu u prosječan restoran na date, a u sebi strahujete da njezin lik i djelo ne zavrjeđuje ni kapučino :))))
Dobar tek! (zapravo u slast?)

Suludo je više juriti radi bilo čega, 10-15 min prije dostići cilj?
I kaj sad? Došao ranije prodavati zjake…

prošlotjedna

Današnji auteki jednostavno mame svojim limitima. Makar je ovo oldtimer skriva brzinu i nismo svjesni koliko jurimo dok ne pogledamo brzinomjer. Koliko je bio ranije na kilometar satu nije bilo za slikanje jer volan traži obje ruke na sebi i nema se vremena naslikavati i za šlatanje suputnice, a i s nekim u autu ne vozim nikada tako.. Zato bolje polakše sa šlatanjem ako je u dohvatu ruke… (nisu trebali toliko razmaknuti siceve i još između staviti „Kineski zid“ tako da nema nježnosti, sigurnost je u prvom planu)
500 m do skretanja, a ja blento prođem 52 m/s ili preko 3 km/min???
Dok razmislim, odložim mob i uključim žmigavac prođe barem 3-4 sek i sad treba usporiti na 50 km/h i skrenuti? Burn up diskovima do usijanja…

Link

Nimalo nisam sklon takvoj vožnji svjestan kliko time ugrožavam sebe i druge. Jednostavno me ponijelo. Inače uživam u penzionerskoj vožnji i kao ni u opisanom slučaju ne uključujem u polestar mod (to bi mogao jedino na Grobniku).
Zato pamet u glavu i vratiti se normalu.

Btw nemam (trenutno valjda) auto, a i vozačka puna ograničenja mi je istekla i ne znam da li ću ju moći produžiti. Slika brzinomjera ustupljena od frenda.



Unutarnja i vanjska svjetla, ako ste propustili stignete još danas.
Unuka me u petak vodila na K-POP forever u Arenu (tako je to kada starci lagano dolaze na dječju pamet, ali zabava je super).

Link

Noćas posjetio grad svjetlosti, nice, dns ne kuham idem van možda negdje ušićarim ručak :))))



Jest ušićario, pedesetak EUR u kešu. To mi je trebalo biti do 1.
Dobro da ne primaju kartice jer ponekad ne znam gdje stanujem, a kamo li pinove od svih tih kartica.
Pojedem više nego što zaradim, a kile me neće tako da je uzalud potrošen novac.

I da, u društvu sam čuo od jednoga fenda cige „smetlara“ s Ferenčice, koji je po primanjima intelektualac prema nama smrtnicima, rješenje tjesnaca i zaljevske krize. S time bi s sigurno i Ricambi sožio: „Kaj ne pošalju tamo Horvatinčića i stvar riješena“.
I mi imamo aduta u rukavu :)

Društvene mreže postale su mjesto na koje smo, čini se, gotovo u potpunosti preselili svoje živote. Na njima se virtualno slave dolasci na svijet, čestitaju rođendani i stupanja u brak, oprašta se s onima koji nikada više neće pročitati poruke. Stavljaju se i fotografije mjesta koja je netko posjetio, jela koja je skuhao, ljubimca kojega je udomio i ljudi s kojima se našao zbog druženja. I kao da se sve to čini gotovo s nekakvom dozom opravdanja, jer ako nije na društvenim mrežama – kao da se nije ni dogodilo. Ljudi „vrište“ da su tu prisutni i po nekoliko puta dnevno, nerijetko zanemarujući i svoje poslovne obaveze, ako ih uopće i imaju, privatni život, partnere ili djecu, ali i propuštajući priliku da slobodno vrijeme provedu daleko korisnije, a kamoli zdravije.
Iako društvene mreže same po sebi i nemaju izvorno lošu konotaciju, vrlo su pronašle iznimno mračne tunele za sve ono čega se ljudski rod može sramiti, samo da mu je ostalo imalo obraza. Umjesto društvenih, ulovili smo se u mreže mržnje, zavisti, kleveta, objeda i tolike količine zla da se čini da nam iz umotavanja u takve niti jednostavno nema spasa.
Svjedoci smo prosipanja žuči na svakom koraku i u stvarnom životu, ali puno češće u virtualnom. Zašto? Odgovor je vrlo jednostavan: ekran i tipkovnica umišljenim su junacima nevidljivi štit koji im daje nekakvo proizvoljno pravo da, prolazeći internetskim bespućima, na svakom koraku bljuju vatru. Ti plamenovi frustracija vrlo brzo prerastu u požar kolektivnog kamenovanja svega i svakoga, a svaka napisana riječ insinuira, provocira, proziva i optužuje, iako dokazi za takvo što nisu ni potrebni. Samo nek' se pljuje, naći će se već neka meta! No, isti ti "junaci" u stvarnosti su uglavnom manji od makova zrna. Ne samo da su daleko od hrabrosti, nego, kada ih se susretne i pogleda u oči, hine ljubaznost do te mjere da ona postaje gnjusna. Ukratko – licemjeri prve klase.
No, daleko najkreativnija i uvjerljivo najpromišljenija riječ da bi ubola ne samo da ubode, već s namjerom da zaboli i po mogućnosti raskrvari.
Mržnja je nesumnjivo pobjednik među osjećajima koji čovjeka koče u vlastitom iskoraku prema bilo čemu. Ona je najveći uteg koji pojedinac može nositi na svojim plećima. Ona guši, ruši, čini nas opsesivnima i naprosto paralizira! Pa što je to onda u tim društvenim mrežama da naprosto vape za njezinim tolikim količinama? Zar smo zaista društvo mržnje ili su oni koji mrze ipak odraz manjine koja samo svojom virtualnom glasnoćom stvara osjećaj nadvladavanja onih drugih?
I najobičnije vijesti nađu nekog dežurnog mrzitelja, sve i da je vijest pozitivna, a upravo nam je takvih vijesti sve više potrebno. S pravom odlučuju svjesno se odmaknuti od svijeta koji je, izgleda, u misiju uzeo trovanje svega i svih koji mu se nađu na putu. Život je ipak nebrojeno puta pokazao da se oni koji se hrane mržnjom nerijetko u njoj i uguše.
Već navikli na mržnju ne možemo više prihvatiti ni objektivnu kritiku jer i nju gledamo kao napad i izazov da kontriramo.
Šteta što se količina mržnje prosute po društvenim mrežama ne može iskoristiti u neke bolje svrhe. Jer, da gradimo kao što mrzimo, ovo bi bila nesumnjivo najizgrađenija država na svijetu.

Nabacano, dijelom c/p HMG

Link

Žene zauzimaju najvažnije mjesto u životu muškaraca i svoje neuspjehe i uspjehe podređujemo njima, njihovoj naklonosti, priznali mi to ili ne. Nije floskula da iza svakoga „uspješnog“ muškarca stoji žena (osim popadije koja tvrdi da nam je ovaj život dan da se spremamo na drugi svijet i raznih klečavaca koji se pale na nekakve upitne tradicionalne vrijednosti valjda njihovih obitelji u skladu s njihovim embrijem od mozga).
Previše sam iskusan da ne bi mogao izvesti ovakav zaključak. Da li je to nešto sramotno za biti muško, nije. Drugo je pitanje apetit žena i što im možemo pružiti?
U početku ih vučemo za kike, radimo svakakve spačke pa čak ih ismijavamo, koristimo svoju fizičku nadmoćnost da zadobijemo njihovu naklonost (valjda geni iz kamenog doba?). Definitivno žene mentalno i fizički ranije dozrijevaju i tu im nikako ne možemo parirati.
Kasnije nas privlače fizički, svojim seksipilom i mogućnošću da nam pruže božanski užitak tako da nam naš nagon za parenje niti godinama ne opada.
Tek kad nam dođe iz dupeta u glavu zainteresira nas njihova duhovna jačina i mozak. Žene svojom suptilnošću, znanjem, svojim multitaskingom, radom mozga nepogrešivo kao „singericom“ odnose nam primat za koji smatramo da smo mi stvoreni. I to bi trebali muški prihvatiti, a ne lamatati floskulama. Naš pogled je valjda genetski ograničen i sužen kao kod konja s očnim štitnicima. Zato smo vrhunski u pojedinom smjeru života ali ne univerzalni kakvima se zamišljamo i nikada nemamo širinu pogleda žene kojoj u svakom pogledu mi nismo jedina briga.
Žene su činjenično obrazovanije, intuitivnije i ne zalijeću se grlom u jagode jedino ako ih baš ljubav, njihova najveća slabost, ne zahebe.
Čitateljice nemojte se sada napuhati jer i iznimke čine pravilo.
Ma zezaju me ove proste, k tome još i proširene rečenice, a po prirodi sam šutljiv. Jedino me žene mogu razvezati. ;))))
Na kraju nikome ne sudim, stavljajući ovo na Blog sudim sam sebi.

Još samo reakcija, odgovor žene koju izuzetno cijenim (nije Iskrica, Blogerica) na moju jučerašnju cmoljavu WApp čestitku. Ne povezujte to s humorom stvar je ozbiljna:



Linkovi uz after party: moguće životne drame žena, loša izvedba dobrih pjesama i malo after party emocija, posvećeno ženama:
Link
Link

Link

nema me on line zato dns Čestika
https://i.postimg.cc/8cx8JD42/Dan-zena.png

Link
Link
Link

Za tjedan dva će izdivljati i neće biti onaj „pravi“.
Ima ga posvuda i sada je najbolji za branje. Najviše cijenim mlade izdanke s jednim ili više pupova malih rozkastih listića. Ono što dobijete na placu to je preraslo jer se tamo igra na količinu ne na kvalitetu. Zapamtite da listići moraju imati barem malo roza boje.
Priprema kako god vam padne na pamet od salate, priloga, do glavnog jela.
Dns nemam previše vremena pa če biti na salatu s krumpirom. Umiješamo li u to par kuhanih jaja imamo glavno jelo. Samo naša mašta može biti ograničenje u kreacijama.
Ako zakasnite uberite žute cvjetove i njih se može pripremiti na sto načina od dekoracije do dodataka raznim mesnim, povrtnim juhama do gulaša……..
Mlade pupoljke možemo ukiseliti kao i kapare i nimalo ne zaostaju z njima.

Oni koji žele saznati više, wiki link
Link

Zeleni radič ili maslačak latinskog naziva Taraxacum officinale (pun k. podvrsta) najviše se prikuplja iz prirode, a za konzumaciju i u pripremi narodnih lijekova koristi se već stoljećima.
Ima u sebi nekakvih nikotina i alkohola, možda ga zato volim :))))

Link

Nakon vožnje par/nepar, bonova, mudar savjet AI:
„skinite auspuh, vozite se na akumulator“

Tko sam ja da ne poslušam pametnijeg od sebe?
Idem odmah danas kod automehaničara dok još nije gužva da mi začepi rezervoar, skine auspuh i svu snagu akumulatora preusmjeri na anlaser i le voilà.

Link

Zbogom benzinske pumpe :))))

Slikano u US baru na selu, usred ničega. Obično su nakeljeni otpalim regama od auti i ratkapama.

Ovi su malo inventivniji.

Ostatak teksta mi nije stao u kućicu, tako da ste pošteđeni :))))
Malo mi na sjećanja knedla u grlu zastala. Bolje nego suza.

Možda je bilo seksa ali to vas odvije tako i tako nikoga ne zanima :P

Link

čvrsto ostaješ pri svojoj odluci da te brišu :((
Tvoj post je pod ključem i ne mogu tamo komentirati.
Adminu daješ posla koji preko vikenda kad očito ima odmor tako da do ponedjeljka nećemo ništa znati? Pitanje je da li ćeš opće biti „vidljiva“ adminu?
Moguće da bi prijava adminu ubrzala postupak, no ja nisam našao razlog da te prijavim. Moguće da te netko drugi prijavi(o) iz straha, zavisti, ljubomore, pa i mržnje da mu ne staneš na žulj ili otkriješ neku istinu koja „boli“?
Iščekivanje je zahebata stvar. Ostala si bez svojih bedema i čekaš da se zvjeri zaslade i rastrgaju te…
OK, your choice u koji se nitko ne smije ili treba miješati.
Ostaje samo nada kada te odstrele da se reinkarniraš, uskrsneš….
Link