*Babinjak*

' Savršene žene ostavite muškarcima bez mašte!'

Joe živi u malom selu Trebovec pored Ivanića. Ondje je odrastao i nakon smrti roditelja, naslijedio njihovu kuću. Radi u Čistoći a Valeriju je upoznao prije tri godine.
Konobarila je u lokalnom kafiću gdje je Joe često navraćao. Živjela je s roditeljima i štedjela novac za fakultet.
Kad su se prije dvije godine vjenčali, Valerija je dobila privremeni posao u administraciji poliijske postaje. Da bi zadržala posao, bile su joj potrebne barem dvije godine fakulteta i tada je predložila Joeu da pričekaju s djecom.
-Ne dolazi u obzir!! Mene u toj tvojoj računici nigdje nema!
-Kako te nema Joe?
-Znam ja kako će to izgledati. Na faksu ćeš upoznati neke tipove, pa ćeš s njima na kave i malo po malo to će te dovesti do toga da ćeš se ili skurvati ili otići s nekim od njih!!
-Ti nisi normalan? To tebe muči? A ne mogućnosti koje ćemo oboje imati ako odem na faks?
-Ne zanima me, nađi si posao u nekoj trgovini!

Ovaj razgovor vodili su nekoliko puta i koji god pristup, argumente i uvjeravanja Valerija primjenila, odgovor je uvijek bio isti.
Valerija je najzad pozvala Joeovu sestru iz Zagreba da ih posjeti i podupre je u namjeri da ode na fakultet.
-Dajte babetine jedne, sad ste se obje urotile protiv mene! Ako Valerija ode na faks, neka pokupi svoje krpice i gubi se iz moje kuće!
Joeva sestra preneraženo ga je gledala i zaključila: Joe, ti si idiot! Imaš pametnu mladu ženu, koja razmišlja o budućnosti a ti je svojom ljubomorom sputavaš! Zar bi ti bilo draže da i dalje konobari?
-Da je nastavila konobariti, nikad je ne bih oženio!
-Ma je li? To ti je bio uvjet? A da nije možda to što ti imaš 40 a ona 25?
-Ja sam svoje rekao i prestanite od mene očekivati da budem papak!

Čitavo selo već je odavno zapalo u depresiju. Posla nema, vrijeme kao da je stalo…kuće propadaju a mladi su uglavnom otišli trbuhom za kruhom.
Valerija ni nakon godinu dana nije uspjela pronaći baš nikakav posao. To ju je ubijalo i sve se više osjećala promašeno.
S Joeom je bilo nemoguće razgovarati o ičem suvislom, jer ono malo vremena kad nije bio u kafićima zanovijetao je. Te mu nisu ukusna jela koja kuha, te mu nešto nije dobro opeglano, te mu ide na živce što ništa ne radi a najviše ga je iritiralo što nikako nije zatrudnjela.
Njihov seksualni život sve je više ličio na brutalno ponižavanje Valerije. Više je nije nježno dodirivao i milovao. Sada je primjenjivao gruba povlačenja za kosu, snažna divljanja i zabijanja u nju a pri svršavanju najčešće bi urlao: Ajde jalovo moje…napumpaj se!!!

Joe nije znao da Valerija koristi zaštitu. Bio je to neki njen oblik pasivne agresije i karta za odmak. Napokon, Joeva sestra joj je ponudila smještaj kod sebe i Valerija je pobjegla od Joea.
Svakodnevno ju je zvao, pijan. Prijetio joj i vrijeđao je. Potom se ispričavao.

Kad je Valerija upisala fakultet došao je u Zagreb. Pod krinkom pomirljiva čovjeka, koji je došao razgovarati zamolio je sestru da ga pusti u stan.
Čim je ušao, zgrabio je Valeriju za vrat i pokušao je odvući iz stana:- Kurvetino, ti ćeš mene napustiti?? Prije te ubijem nego ti dozvolim da me tako osramotiš!!
Valerija se opirala gubeći zrak, a Joeva sestra žurno je pozvala policiju.
Obje su se dugo borile s njim dok nisu stigla dva policajca.

Joe je osuđen na tri godine zatvora.

Joe je zamišljeno promatrao proljetno nebo kroz prozor Šibenske bolnice. Sestra Matilda, gotovo je čitavu svoju smjenu posebno posvećivala Joeu, činio joj se simpatičnim i žalostilo ju je što je teško bolestan. Iako teško izgovarajući riječi, zbog zloćudnog tumora na mozgu, Matildi je povjeravao mnoge tajne, a ona ga je rado slušala.
Podsjećala ga je na Anitu. Mladu djevojku s kojom je godinama radio na promociji grada Primoštena. Bila mu je desna ruka, pametnica sa znanjem 4 jezika. Smatrao ju je zaslužnom za mnoge uspjehe, koji su pripisivani njemu.

Matilda je voljela slušati o Aniti. Jednako pozorno baš kao što je Anita znala slušati Joea.
Joe je već kao mladić počeo raditi za turističku zajednicu u Primoštenu i njegovi sugrađani su već tada znali da samo Joe može s takvom ljubavlju i neiscrpnom opčinjenošću svojim gradom, govoriti o njemu svuda i stalno. Kad je dobio asistenticu Anitu vrlo brzo su postali savršen tim. Ona je potpuno vladala administracijom, zakonima, dokumentacijom, poviješću i jezicima..a on je jednostavno bio čovjek od naroda, rado viđen, ugošćivan i poštovan.

Jedne davne večeri, kad je Joe već hvatao snove u svojoj baštinjenoj kamenoj kući u srcu Primoštena, na vrata je neumorno lupala Anita. Jedva je doteturao da joj otvori a ona mu je nestrpljivo skočila u zagrljaj. Iz džepa je izvadila pismo i pokazala mu ga, širokim osmijehom i sjajem u očima.
Dobila je odgovor delegacije UNESCO-a, koja je najavila svoj dolazak i iskazala veliki interes za primoštenske vinograde. U Joevo ime, pisala im je nekoliko puta objašnjavajući i predstavljajući taj veličanstven spoj teškog ljudskog rada, upornosti i vizije, koji su se suprotstavljali škrtoj, nemilosrdnoj i neplodnoj prirodi.
Joe je bio oduševljen. Cijeli svijet će znati za blago koje Primošten posjeduje već stoljećima.

Kad je UNESCO primoštenske vinograde proglasio svjetskom kulturnom baštinom i zaštićenim krajolikom, grad Primošten proglasio je Joea svojim prvim čovjekom! Turizam je procvjetao a mnogi sugrađani, koji su profitirali zbog toga, često su Joeu zahvaljivali i novčanim prilozima.

Anita je neumorno radila na svjetskoj promociji i ubrzo je fotografija vinograda osvanula na zidu UN-a u New Yorku, gdje stoji i danas.

2007. godine, Primošten je Anitinom zaslugom dobio i nagradu Zlatni cvijet Europe, kao najuređenije manje turističko mjesto.
U to vrijeme, Joe je već poprilično uživao u svojoj slavi. Primao je puno nagrada, novaca i gotovo da više ništa nije plaćao nigdje. Vrijeme je najviše volio provoditi u svojoj maloj skupini odabranih ljudi, te s ponekim turistom. Uglavnom po vrhunskim konobama ispijajući neograničene količine vina, od primoštenske loze Babić, proizvedenog u tim slavnim vinogradima.

Anita je i dalje uporno radila svoj posao u Joevo ime, sve dok je njen momak nije zaprosio. Tada je odlučila posvetiti se obitelji, podići djecu i svoj angažman oko promicanja primoštenske baštine prepustiti nekome drugome.

Joe to nije dobro prihvatio. Znao je koliko mu je vrijedna, ali joj to nikada nije priznao. Pa ni tog dana, kad je uručila otkaz. Izvrijeđao ju je i zaprijetio joj da u Primoštenu više nikad neće naći posao.

Matilda je primjetila da Joe već neko vrijeme šutke promatra nebo i ništa ne govori.
-Joe, o čemu razmišljate?
Polagano je skrenuo pogled i zaustavio se u njenim očima. Tihim glasom prošaptao je: Matilda, donesite mi papir i olovku.
-Pišite: ''Ja, Joe K. pri punoj svijesti i pameti, ovim oporučnim pismom sve što posjedujem, ostavljam Aniti B. Napominjem da su sve nagrade i priznanja, koja sam dobio za promidžbu Primoštena isključivo Anitina zasluga. Bez nje se ništa od toga ne bi dogodilo, jer ja sam svo vrijeme bio okupiran lokalnim aktivnostima. Nikada nisam prešao granicu Hrvatske i nikad nikome nisam poslao ni jedno pismo. Sve je to činila Anita i želim ispraviti nepravdu, koju sam joj svojom opijenošću slavom, priuštio. ''
Zatim je drhtavom rukom potpisao dokument i zamolio Matildu da ovo pismo pošalje Aniti.
Matilda ga je nježno primila za ruku i duboko dirnuta ovim činom rekla mu: Joe, vi ste legenda!

Kad je te večeri zaspao, spokojan i zadovoljan…više se nije probudio.

Nitko se ne sjeća kada točno i zašto je Joe dobio nadimak Joe-baksuz a ponajmanje sam Joe. Bio je nesvjesno pomiren s tim nadimkom da se baš nikad nije zapitao što znači 'baksuz'. A nije znao.
Iako su mu se neobične stvari događale tijekom čitavog života, Joe je uvijek imao isti san. Postati gradonačelnik svog rodnog, voljenog grada Knina.

Prošle godine umrla mu je majka. Jedini, do tada, živući rod. Tog ljeta, kninsku dolinu pogodila je nesnosna sparina a temperetura grada skočila je na visokih 40 st.c. Zapravo, ništa neobično za tu kotlinu Dalmatinske zagore.

Joe je ispekao veliki komad vratine na staroj, trošnoj tavici i pritom opekao šest prstiju. Jedan od šest je počeo i krvariti. Zna Joe da negdje u kući postoje flasteri, ili barem zavoji. Otvorio je sve kuhinjske ladice i trpeći bol, nespretno prekopavao po njima. U svakoj se nalazilo po nešto jedaćeg pribora, drvenih ili metalnih suvenira iz doba njegove obitelji, kojekakvih papirića..požutjelih, starih, na kojima se jedva naziru nekakva slova. Bilo je tu i raznih insekata, kao i prašine, mrvica svih boja..pa i paučine.

U kupaonskom ormariću pronašao je losion poslije brijanja, star barem 15-ak godina, neke nabubrene i smrdljive aspirine, šampon za kosu od koprive u deformiranoj plastičnoj ambalaži i kist za bojanje kose.
Dovraga, gdje su flasteri?
Joe nije osoba koja će potrošiti puno vremena na nešto što ne daje brze rezultate. Izlazi van i sa štrika skine opranu, poderanu kuhinjsku krpu i njome nevješto omota svoj ozlijeđeni prst.

Skip je podignutih ušiju i veselim radom svog repa nepomično promatrao komad mesa na tanjuru. Joe je krajičkom oka shvatio namjeru svog psa i baš kad je krenuo spriječiti njegov lopovski naum, zazvonio je telefon, ugrađen jednim, već vidno izbijenim vijkom iz zida.

Zvali su ga iz Ureda za izgradnju grada i uređenja okoliša. Zaprimili su njegovo pismo u kojem je iznio plan poribljavanja mjesnih jezeraca, pošumljavanja ratom i požarima uništenih šuma i izgradnju dječjih vrtića za djecu iz okolnih mjesta. Željeli su razgovarati s njime, jer upravo je najavljen primamljiv iznos državnih poticaja.

Sastanak je predviđen za kasno-podnevne sate zbog vrućine.
Joe se nikada previše ne uzbuđuje. Barem nije do sada. Blago se osmjehnuo kutom usana i pogled usmjerio ka svom spremljenom ručku.
Skip je baš progutao zadnji zalogaj sočne vratine i veselo se obliznuo. Joe-baksuz ni u tom trenutku nije svoj nadimak povezao s događajima, koji su ga snašli. Iz hladnjaka je izvadio sušenu češnjak-kobasicu, izišao na trijem i pogledom bačenim na obronke Dinare, čvrsto odgrizao golemi komad, koji je dugo žvakao.

Nekoć bijele Starke, traperice nošene tri dana i polo majica s natpisom 'Croat' uobičajena su Joeova poslovna odjevna kombinacija.
U pretincu svog starog Forda Oriona, držao je svu dokumentaciju i pripreme svojih ideja. Uputio se na sastanak ne očekujući konkurenciju.
Ipak, u gradskom uredu, dočekao ga je konkurent. Zalizani lik iz Kaštel starog, s nešto dječjih brčića pod prćastim nosom. Kragna košulje bila mu je visoko podignuta uz vrat, a strukirani nastavak uredno pospremljen u crne hlače na crtu. Bio je to Boro Burgija, sin starog Miše, koji je poginuo kod Dubrovnika. U automobilskoj nesreći.

Trbušasti načelnik ureda, prosjedi starčić nabrekla nosa i popucalih kapilara na licu ,silno se oduševio Borinim izlaganjem plana. Bilo je više nego očito da će Borin plan biti podržan, odobren i primjenjen. Ono što je, kasnije u prepričavanjima iznenadilo sve koji su čuli, bila je Joeova reakcija.
Naglo je ustao iz klimave stolice, u par poteza pobacao sve sa stola te se na isti i popeo kako bi načelnika uhvatio za kragnu i onda mu…bijesno pljunuo u lice. Na odlasku mu je opsovao mater i tresnuo vratima.

U lokalnoj konobi sjeo je za šank i naručio bevandu. S kap vode.
Konobar, vremešni vlasnik iste, potapšao ga je po ramenu i pitao Joea tko li mu je danas pomrsio račune. Joe je dugo razmišljao o odgovoru pa napokon izustio: Balote!!!
Konobar se široko nasmijao, onako s olakšanjem. Jer, mislio je…sigurno je u pitanju djevojka ili novčani problemi.
-Hajde, bar za to uvijek postoji revanš! – mudro je savjetovao konobar, lašteći neku čašu već pola sata.
Tko bi se nadao da će taj savjet Joeu zapravo dati novi polet. Odlučio je boriti se, ne predati se.
Kod školskog kolege, koji je držao tiskaru u gradu, naručio je izradu letaka na kojima će biti prezentiran njegov plan za Knin i okolicu u usporedbi s Borinim planom. Namjeravao je to podijeliti svim građanima i seljacima, kako bi si osigurao podršku u nastojanju sprečavanja trošenja novca na Borin plan – izgradnju 13 svečanih poligona za balote.

Ubrzo je neumorno svojim starim Fordom, s 4-5 rupa na karoseriji, od metaka…iz rata, jurio vamo-tamo i dijelio svoje letke.

Nakon nekoliko tjedana, nazvao ga je Boro i predložio da se nađu u selu Validžići, podno same Dinare kako bi popričali o udruživanju.
Joe je pomislio da to možda i nije loša ideja, ako bi se imalo dovoljno novaca za oba plana. Osim toga, znao je da Boro već ima podršku pa bi uz njega i Joe mogao ostvariti ciljeve u svrhu poboljšanja života u Kninu.
Sjedio je na kamenom zidiću kod ulaza u selo i promatrao pogrbljenu staricu s osam koza kako spretno korača po kamenjaru.
I dok se pitao ima li koga svoga ta starica, je li joj tko poginuo u ratu ili je napustio u masovnom odlasku ljudi prema Zegrebu, Splitu ili Europi…nije ni primjetio da se samo par metara dalje, zaustavio crni Mercedes s hrđavim blatobranima.

Brzinom munje, iz auta su izašla trojica krupnih muškaraca, u crnim majicama i maramama povezanim preko noseva i usta. Sva trojica u rukama su imali metalne šipke.
Kad je Joe okrenuo glavu prema njima, slijedeće što je vidio je bilo crnilo. Odjednom je izgubio i sluh…a prije nego li je shvatio da ga tuku metalnim šipkama, osjetio je kako mu se oštri rubovi kamenja zabijaju u lice dok leži na tlu.

Probudio se nekoliko sati kasnije. Već je bio sumrak…a u daljini, čuo je jedino zrikavce. Pokušavajući ustati, ugledao je svoja dva zuba u lokvi krvi ispod sebe…a ubrzo je shvatio i da je potpuno gol.

Prije nekoliko dana, na nekom sajtu..iskočila mi titrajuća reklama za novi lak za nokte. Mat plavi. Rekoh 'fantastično, ovaj se Meiji sigurno neće sviđati, pa ću opet biti jedinstvena!' ..Međutim, zbog raznih obveza, nikako naći vremena za švrljanje po DM-u sve do jučer.
I tako se ja nađem u šopingu, krećući se manevrima šuljajućeg vojnika s jednom jedinom misijom – Dočepati se tog laka prije Meije.
Al' ono…kad si baksusz – baksuz si. Taman kad su mi okice zacaklile od ushita što tamo veličanstveno na polici stoji on, luksuzni lak za nokte..eto ti Meije ,koja ga je potezom grabežljive ptičurine s visoka ugrabila prije mene.
-Pa dobro Meija…koji je tebi vrag? Opet?
-Treba mi za blog! – umišljeno će ona.
-Ali ja ga želim!! To bi moj povratak na blog učinilo spektakularnim!!!
-Sorry Pam, ali više ništa u svezi s tobom nije spektakularno…sad sam ja glavna!
-Zbilja?
-Aha…a to ti može potvrditi i Mate, evo baš idem s njim na kavu. Dođeš?
-Laaaažeš!!
-Jok, dođi i uvjeri se sama!

U obližnjem bircu pridružile smo se muškarcu casual stila, koji je džentlmenskim manirom Meiji poljubio ruku. A sa mnom se rukovao. (điz..fakat sam ispala iz štosa)
I dok sam navlačila posljednje kapi cedevite s dna čaše slamkom…shvatila sam da uopće ne pripadam ovom razgovoru u kojem Mate izlaže hrpetine prijedloga i ponuda za Meijin bitak na blogu. A ja?? Halooo Mate..ja sam Pam!!! Kontroverzna mrziteljica mizoginije, primitivizma, šovinizma, bapskih spletki i nasilja svih vrsta!! Ja..feministkinja do srži!? Otkad ja to nisam bitna za blog?
-Pa Pam…moram ti reći da nisi bila dosljedna. Imala si potencijala, ali ti nije bilo stalo.
-A Meiji jest?
-Pa nije pretjerano…ali ona se nije dala.
-A ako se vratim?
-Ne znam Pam…možemo jedino vidjeti po reakcijama ostalih, ono..dižeš li im živce toliko da zanemare djecu, obitelj, posao, uljuđenost i vlastito mentalno zdravlje i završe na cjelodnevnom sipanju svojih frustracija na mom sajtu! Ako to postigneš, obećajem ti dodatne privilegije.
-Huh…ok. Pristajem.

Meija se slavodobitno cerila, kao da je zbilja mislila da se samo nju najžešće mrzi. E pa u zabludi je.
Uostalom, maznula sam joj lak iz džepa a da nije ni skužila.

Ps. Meija, samo da znaš da upravo tipkam s mat plavim noktićima na prstima !

A i Mate se pravi glup, kao da ne zna da se moj nick ovdje spominje i mjesecima nakon što sam otišla.

Hm…voljela bih reći da je ovdje mnogo toga počelo, kao uvodnu rečenicu u oproštaj od još jedne godine iskričarenja…ali zapravo, ovdje je uglavnom mnogo toga završavalo!

Pa u revijalnom tonu….i ja želim tu završnicu!

Što sam sve 'dobila' iskričarenjem:

-u početku, mjesto gdje sam mogla komunicirati s odraslima u vrijeme kad su mi djeca bila vrlo mala.
-mjesto gdje sam svoje misli, stavove i dileme mogla sagledati iz drukčije perspektive i zatim ih mijenjati ili poboljšati.
-mjesto gdje sam se, relativno sigurno od teških posljedica, mogla prezentirati na najgori mogući način – svim tajnama, strahovima, sramovima, intimnim težnjama, devijantnim razmišljanjima, morbidnosšću, bespomoćnošću, slabostima i nekonvencijama.
-mjesto na kojem sam 'dobila' hrpu neprijatelja i loših kritika
-mjesto na kojem sam stekla i neka iznenađujuća prijateljstva i podršku
-mjesto na kojem sam pronašla jednu promašenu, uvrnutu romansu
-jednu značajnu romansu
-i jedan romantični 'odjeb'
-mjesto koje je uvelike oblikovalo moje virtualno ponašanje i djelovanje
-mjesto na kojem sam pročitala fantastične izjave, misli i priče
-mjesto na kojem sam pročitala teške gadosti i mentalne poremećaje
-mjesto koje sam smatrala 'svojim' malim svemirom

-mjesto, koje mi više ne pruža ni jedno zadovoljstvo!

Stoga, s ovom gadnom godinom iza sebe, završavam i s bloganjem na ovom mjestu. Sve sam već rekla, a ono što nisam…sasvim sam sigurna da više i ne želim ostavljati ovdje!

A vama, sublogeri…želim nešto najteže kaj vam se može dogoditi: PROMJENE !!!
Živjeli!!
:)

...ako je uvijek nekako riječ o dvije moguće manifestacije 'problema' s bliskošću, onda su to strah od napuštanja i strah od nestajanja.
Iako, najčešće se ustvrdi da je tu strah od napuštanja.
I neću sad citirati ni prepričavati struku, ali fora je u tome da oni koji se boje napuštanja (a to nije ugodno) često zalaze u introvertiranost.
Njima baš nikada nije jasno kako ja mogu toliko otkrivati o sebi. Misle da na taj način, tj. zbog toga, nitko neće htjeti biti blizak sa mnom. I neće. Bar ne oni, koji su tako oskudni u otvorenosti.
A mene to ne boli. Mislim, nemam ništ protiv da mi netko ne želi biti blizak. I ok.

Međutim, malo se govori o strahu od nestajanja. Skoro da se to i ne spominje. A vidite, kad je bliskost u pitanju, ja imam upravo taj problem.
Skoro pa panično se bojim da bih zbog bliskosti s drugom osobom mogla izgubiti sebe. To je nešto najstrašnije što se može dogoditi čovjeku. Dobro ajd', meni.

Meni one pjesničke insinuacije, koje veličaju dvoje kao 'jedno'...utjeruju strah u kosti. Jer ne mogu dvoje biti jedno. U partnerstvu tada postaju ili ON ili ONA!
Ja ne želim postati ON. Niti želim da on postane JA.

Toga vam se ja strašno bojim.

I ne, nema tu 'preporuke' u stilu:probaj...ili ma, kad se zaljubiš...bla..
Jer ja sam to već doživjela. I nisam upamtila kao sretno rješenje po sebe.
Ili bih postala ON ili bi on postao JA. A to je nezdravo.

Jednom, kada sam voljela u svom najjačem izdanju, zapravo sam postala On. I trenutno fakat nisam u stanju riječima proživjeti ponovo te slike u kojima apsolutno gubim sebe i dajem se na pladanj, žrvanj..ma giljotinu, njegove osobnosti. A sve u ime bliskosti.
Kada sam napokon satrala sve što ima veze sa JA, nisam mu više bila zanimljiva.

U svim ostalim slučajevima, silno sam bila JA...a oni su htjeli ili se trudili također postati JA. Da bi mi bili...bliskiji, valjda. I tada mi više nisu bili zanimljivi.
Tu se još može reći da je zaista bitno uvažiti pitanje 'zašto' nam se netko svidio, a potom ponovo 'zašto' se želi promijeniti ili promijeniti nas!?
Kad bi se moglo postići da trajanje u dvoje ostane u dvoje, a ne jedno, tada bi stvarno ljubav bila stvar kvalitetnog izbora, a ne potrebe za bliskošću ( sa svim ovim pripadajućim sranjima).

I zato sam ja ...samo keyboard warrior i ratujem s vlastitim sranjima. Online. Otvoreno.

...al' sam lijepa!!

i ovdje sam isključivo zbog sexa! :)

…nakon pun kufer, bezrazložno otrpljenih sati glavobolje, natjeram se prošetati do ljekarne po aspirin, andol..il' neš takvo.
Ulazim u ljekarnu i sretnem si školsku kolegicu. Pored nje dječaić, plav, velike oke, ono..sladak. Bombonček.
-Hej, kaj ima, kak si…jel' ovo tvoj malički? – Pogladim ga po lepršavoj kosici, a on se sav stisnu, zasrami i uhvati mami za nogu.
-Je, je! – veli ona, pa nastavi pričat kak su se kasno odlučili na djecu i tak…
Zapravo, još je o nečem pričala, no nisam je čula. Pažnju mi doslovno oteo dječačić. Iza maminih leđa…načubio je usnice kao da mi šalje pusu, primio se za piškana..pa zanjihao bokovima naprijed-nazad!

???
6 godina!
hahahha

…postoje ljudi koji su se zaista uzdigli na svim razinama svoje osobnosti. Koji su osvijestili svoj intelekt, svoj duh i prepoznali svoju dušu. Jednom rječju, produhovljeni! Oni su fantastični. U njihovu društvu osjećate svu energiju svijeta, života i iskonske radosti.
Ali ih je premalo. Najčešće žive samotnjačkim životom iz razloga što su neshvaćeni i najčešće maltretirani po mnogim osnovama.
Neki su bolje integrirani u društvo, no to obično bude onda kad su i materijalno osigurani…pa im se ostatak materijalističkog svijeta 'divi'.

Mentalno sam još od najranijeg djetinjstva bila naprednija od vršnjaka. Možda je razlog tome prirodan, no sklonija sam vjerovati da je to bila alternativna opcija preživljavanja surove stvarnosti. A surova stvarnost je bila u despotskim nametima i fizičkim zlostavljanjima od strane mojih roditelja. Već kao mala, naučila sam kako podnositi bol. Možda su neki doživjeli isti osjećaj. Ono, kad te mlate i udaraju šakama, drškom metle i sl…a vas ništa ne boli, jer ste se doveli u stanje u kojem uopće niste tu. Kao da se promatrate s udaljenosti.

U svijetu u kojem ne smijete ništa reći, ne smijete zaplakati, ne smijete imati želje, ne smijete ništa voljeti, jer će vas time ucjenjivati i na kraju vam to oduzeti, svijetu u kojem morate živjeti da biste zadovoljili tuđa očekivanja i potrebe…nemate baš puno opcija. Kada nemate fizičku snagu niti bilo kakvu moć, tada vam jedino preostaje intelekt. Sve što može biti samo vaše i nepovredivo. Eto, mislim da sam otada počela puno razmišljati.

Da bar nisam.

Rano sam osvijestila neke socijalne manifeste i često sam bila 'drugačija' od svojih vršnjaka, koji su u to vrijeme uživali u blaženoj infantilnosti. Omjeri mojih prvih socijalnih zbližavanja bili su u ogromnim razlikama po godinama. Tako sam se ja u svom prvom razredu osn.škole družila s djecom 7. I 8.razreda. I oni su mi pasali. Srećom i ja njima.

Kasnije se više nisam smjela družiti ni s kim, jer je odgoj u vidu apsolutne kontrole zabranjivao kontakte. Jer sam dijete, jer sam žensko i ja sam trebala biti nevidljiva ostatku svijeta, jer kad jednom dođe muškarac, koji će trebati 'čistu', pitomu i submisivnu ženu, moći će izabrati mene.

Kao djevojka, patila sam zbog potrebe da se družim. Otac je često izrugivao moje normalne pubertetske, tjelesne promjene i spominjao ih u vrlo ružnom kontekstu. Moja majka je time bila zadovoljna. Time što on to radi.

Udala sam se za čovjeka kojeg su mi oni odredili. Govorili su mu: Ženu trebaš namlatiti odmah za dobro jutro! Ako ne znaš zašto, ona će već sigurno napraviti nešto zbog čega je to zaslužila. I ja sam bila pokorna, submisivna ženica, koja se trudila da ne stvori razlog zbog kojeg bi me muž istukao. Ipak, očito nisam uspjela, jer me ipak često mlatio.
Kad sam napokon skupila hrabrosti zamolila sam majku da utječe na oca i zamoli ga da prestane davati mom mužu podršku u nasilju, jer me on zaista i tuče, majka mi je hladno rekla: Pa vjerojatno si i zaslužila!
Moj duh tada nije bio razvijen. Moja duša je patila, a intelekt se borio s pokušajem racionalizacije.
Srećom, tada se jedna vrlo produhovljena osoba, u obliku moje tete intenzivno pojavila u mom životu.
Pomogla mi je osnažiti duh, osloboditi dušu i dala mi 'hranu' za moj intelekt.

Napustila sam muža, roditelje, religiju, crkvu i sve ono što je ortodoksno tvrdilo da moram patiti. Ma ne moram jbt!
Od tada pa sve do danas, s ljubavlju sam istraživala i gradila sebe. Promijenila sam se milju puta. Lomila predrasude i okove zastarjelih, nepraktičnih i užasnih uvjerenja. Prepoznavala te iste kod drugih, nastojala se kvalitetno integrirati u svijet a da ne pogubim sebe. Kljucala sam na tom putu, boreći se s potrebom za pripadanjem a zbog toga lomljenjem sebe. Mnogo puta sam se iznova pogubila nastojeći udovoljiti drugima pa opet gubila te druge kad bih se vraćala sebi.

U svemu tome, puno sam naučila. O sebi. O drugima. Danas me ne može iznenaditi ni jedna ljudska devijacija. Vidjela sam svašta, doživjela sam svašta i još doživljavam.

No, nekako uvijek…najljepši duhovni mir i sukladnost, osjećala sam s puno starijima od sebe. U starijima sam češće pronalazila pomirenost sa sobom, nego kod mojih vršnjaka ili mlađih. Jednostavno sam znala i shvaćala da put do ovakvog stanja svijesti, moji vršnjaci i mlađi, siroti, tek trebaju proći.

Nailazila sam često i na ljude, koji su robovi predrasuda, ograničenja, mržnje, zlobe, tiranije i koječega. I tada sam bila u poziciji u kojoj ja razumijem njihov problem, ali oni mene ne razumiju. Jer ne mogu. Koče ih njihova uvjerenja, kojih se drže..grčevito.

Najzad, ja imam samo jedan jedini problem…a taj je u tome što htjela-ne htjela, moram živjeti s predrasudama, tuđim uvjerenjima, šovinizmom, rasizmom, sexizmom, mržnjama svih vrsta, pakostima, moćnicima raznih pripadnosti, generacijskim jazom, primitivizmom i sl. A ja sam vam to sve, prerasla.
I zato imam svoj blogek, vrijeme za mentalno rastezanje i propitivanje duha ovdje. U reali moram živjeti 'patvoreno' da bih opstala.
Jednom mi se jako svidjelo kako je vega opisala svoj osjećaj zamora kad je u situaciji u kojoj mora čekati da drugi dođu do onoga, što je njoj već odavno jasno. I sama se često tako osjećam.

I još nešto. Svaki moj suicidalni pokušaj nije nastao iz razloga što ne volim sebe. Ja sam sa sobom vrlo zadovoljna i volim to što jesam. Toliko da me ponekad boli živjeti u svijetu koji propada na ljudskoj razini. Kad mi dođe pun kufer takvog svijeta i takvih ljudi, ponekad poželim napustiti svo to sranje.

Zato se više ne nalazim ni u emocionalnim odnosima, jer znam da šovinizam postoji, znam da postoje sva ona sranja koja sam nabrojala, a s kojima moram živjeti…a ja im ne pripadam. Ja volim ljude ali ljudi često ne vole ni sami sebe a još češće druge ljude.

I tu i tamo, zbog svog duha i urođene impulzivnosti…izložim se kakvoj proleterskoj potrebi da nešto promijenim, pomognem, osvijestim kod drugih…govorim, ukazujem…ali umara to. Struja mržnje i samouništenja kod ljudi…očito je prejaka. Možda je to neka prirodna sila evolucije, ne znam. Znam samo da nije karma, Bog ili ja osobno. Nitko ne mora patiti. Nitko. Jbg.

…Otvorila sam svoje uspavane oči, protrljala nos i ugledala skuhanu kavu na stoliću, cvijet i poruku na papiriću: Volim te!

Osmjehnula sam se i ovaj put, iznenađena tim ritualom koji još uvijek traje. Svakodnevno.
Možda je baš ta dosljednost, toga jutra bila jednostavno previše za mene. Ispijajući kavicu, pitala sam se zašto ni jedno jutro ne ostane u krevetu? Zašto se ne budimo zajedno? Zašto ga uopće nema doma kad se probudim?
A on je sportski tip, koji svako jutro trči i vježba. Vani.

Kad se već dobro razbudim i složim si 'sirius' cilj za dan, eto i njega.
''Hej ljubavi, naspavala si se? Odoh samo brzinski pod tuš''
Za to vrijeme prisjetim se o čemu smo zadnje razgovarali i onda obično o tome nastavim novi razgovor.
''…ako je avion bio američki, a pao je u Egiptu…onda mi je sasvim logično da će i Ameri i Egipčani zajedno sprovoditi istragu. Naravno, sudeći po rezultatima istrage, naravno da Egipčanima smeta FBI. Koji je ustvrdio da je do pada aviona došlo postupanjem egipatskog pilota''
''Ali Ameri vole za sve okriviti nekog drugog!'' , reče on i protrlja mokru kosu ručnikom.
''Pa dobro, no dali su svoje istrage na uvid, nakon kaj su preslušali crnu kutiju i razgovarali s poznanicima poginulih pilota..''
''Dobro, i kaj ti misliš tko je kriv?''
''Gle, ustvrđeno je da pilot, koji je preuzeo komandu u nekoj fazi leta, zapravo seronja koji je maltretirao i seksualno ometao stjuardese. Zbog čega je, na kraju bio i smjenjen s dužnosti. Iako su ga htjeli otpustiti, dozvolili su mu još ovaj jedan, zadnji let…jer je, eto, dugo u kompaniji..''
''I kakve to veze ima s padom aviona?''
''Pa ego mu nije mogao podnjeti smjenu s dužnosti i odlučio je samoubilačkim i ubilačkim aktom pokazati koliko je 'važan'..''
''Ma daj, to je klasična američka fora, kojom opet želi pokazati da su svi, osim njih, teroristi'', primakne se bliže i otpije gutljaj kave iz moje šalice.

Zaključila sam da ne mogu s njim više razgovarati o toj temi i krenula u kuhinju napraviti doručak. Moja povremena nespretnost uzrokovala je urušavanje onih velikih lonaca, koje držim u ormariću ispod sudopera. A tamo držim i neke ostale stvari poput boca ulja, octa i jednu bocu medice. Dobila sam je na poklon ni ne pamtim kad. Sve se srušilo i popadalo po podu.

Vraćajući sve na svoje mjesto, shvatim da je boca medice gotovo prazna.
''..Si ti možda popio svu medicu?'' pokazujem gotovo praznu bocu.
''Ne! Otkud ti to?'' složi iznenađenu facu.
''A tko je onda?''
''Otkud da ja znam? Možda si ti?''
''Ja?? Pa valjda bih znala da sam ja! Nema tko drugi, osim tebe, ako znam da nisam ja!''
''Daj Pam kaj hoćeš? Sad ćeš još reći da sam alkoholičar?''
''Baš ništa neću reći, samo tražim logičan odgovor.''

Nakon posla našli smo se na kavi. Stigla sam prva.
Kad je i on stigao, žurno je sjeo za stol, bez pozdravnog poljupca.
''Ja ću žuju, baš mi se pije pivo!''
Pogledam ga ispod oka i pomislim, ajme je li ovo prizor kojeg priželjkujem? Ja, koja uvijek pijem kavu i on s bocetinom pivuše ispred sebe. Ono, ljepotica i zvijer! Ili nešt slično. Nije bitno, al me sram.
Dok je ispijao pivo sa obveznim 'mljackom' nakon svakog gutljaja, okretao mi se želudac. Mislim da nismo ni o čemu razgovarali. U meni su se počele rojiti misli o tome kako je sve ovo s njim jedna velika greška i da ja tu nikako ne pripadam. Mislim, godišnje popijem možda dva piva. Neka fina i skupa. U posebnim prilikama. I to je to. Valjda bih trebala biti s nekim tko ima iste navike. Jednostavno me frustrira slika njega s tom zidarkom ispred sebe, mljackanjem i smradom iz usta po pivi..i mene, princezaste Pam s kavom.

''Znaš…ja mislim da ovo ne bu išlo!'' izustim kao vrhunac svojih razmišljanja i iznenadim i samu sebe.
''Koje?'' pita začuđeno.
''Pa to s nama. Ne znam o čemu bih pričala s tobom kad svako druženje pretvoriš u osobno uživanje u alkoholu!''
''Pa popio sam samo jedno pivo!!''
''Danas. I jučer dva. I prekjučer dva. I sutra možda dva…ma ne mogu ja s time živjeti. Žao mi je.''
''Stvarno? Zato ćeš mi dat nogu?''
''Da. Nemam ti namjeru braniti išta, ali isto tako nemam namjeru niti sebe privikavati na to!''
''Ok, pokupit ću svoje stvari i otići!''
''Učini tako, molim te!''

I onda je otišao.
Stvarno sam se brzo vratila u svoju ugodnu svakodnevicu i ni u jednom trenutku nisam osjetila da mi nedostaje. Nije mi čak ni mrvu bilo žao. Ono, kao da nikad nije ni postojao.

Prošli su mjeseci a onda mi je poslao poruku: ''Kak si? Fališ mi i još uvijek ne mogu shvatiti da si se odrekla naše ljubavi zbog jedne pive!''
Ma, ta mi je poruka uletjela u nekom baš groznjikavom trenutku i impulzivno sam odgovorila: ''Zbog pun kufer piva i litre medice''
''Ok, zaslužio sam to!''

Onda su opet prošli dani pa je stigla nova poruka: ''Nedostaješ mi. Ne mogu te izbiti iz glave!''
Nisam ništa odgovorila. Stvarno nisam imala što. Ne vjerujem u povratke. Ne vjerujem u alkoholiziranu ljubav. I to je to.
Poslije su stigle još dvije takve poruke. I na njih sam prešutjela.

U četvrtak je stigla nova: ''Ne mogu prestati misliti na tebe!''. Pa u petak još jedna: ''Kako da te prestanem voljeti?''
Na ovu sam reagirala ljutito: ''Dobro kaj hoćeš?''
''Samo ti želim reći da mi nedostaješ i da te još uvijek volim!''
''Mučiš i se bezveze, a mučiš i mene time!''
''Oprosti, želim da znaš da ljubav nije nestala!''

Prestanem odgovarati .
Jutros u 4 (??) stigla je još jedna, koja me probudila: ''Pam ti si najbolje kaj mi se dogodilo! Fališ mi.''
Nisam odgovorila ni na ovu.
Poslije me zvala frendica i požalim joj se na te poruke koje me tlače…a ona mi veli da ne odgovaram i pustim da prestane sam od sebe. ''Ma, blokirala sam mu profil, sad više ne može ništa pisat!''
Uvjerena kako sam time riješila ometanje, sablaznila sam se kad je stigla nova poruka, nešto kasnije:''Pam, jesi za da odemo na kavu danas?''

Ah, malo sam popizdila. Napišem odgovor: '' Ne želim na kavu s tobom, ne želim da me opterećuješ svojim osjećajima, ne želim ništa od tebe, mi nismo prijatelji, ne je NE, majkumu!!''
''Dobro.''
''I kak mi uopće možeš pisati ako sam te blokirala??''
''Imaš dolje na dnu poruka opciju 'zabrani dolazne'..''
Hahahah ''Hvala!''

Valjda je kraj kad oboje sudjeluju u 'kraju'…očito!

...''a gleč pelpe...to je stara priča (jedino kaj više nije sudionik krelec jer je premator i slični) već ste to ti, bud, gospar i još par "dječaka" od pol stoljeća i više kaj se vritite oko tih curička 35 i nešt sitno! svojevremeno je to bil winetu poglavica, al je nestao...meni to smiješno dugo već...al eto večeras sam primijetila. zanimjivo da recimo pam i hbs se obilaze ko sprženi a tek oni su si par... a vi dečkeci od pol stoljeća...e vama su cure od 35 taman! virtualno kao što rekoh sve je super. no mene ipak zanima stvaran svijet. a bolje bi i vama bilo da se okrenete svojim vršnjakinjama (ili bar ovim od 45)...morti bi nešto i bilo od tog..za pod zub? ovak, truć by truć..cijelu noć! nije zlonamjerno...dapače, niste nit svjesni kak vam želim komada pa da konačno i vi...procvjetate? a žal mi i pam, iz drugih razloga...no tko voli nek izvoli!..''

...onako na prvu, zaključila bih da je ovo javno maltretiranje i sramoćenje SVIH spomenutih! No, ajmo malo analizirati!

Sve ovo, već neko vrijeme (par godina) postaje direktno 'moj' problem. Zašto? Zato jer savršeno poznajem razliku između pvt-iranja s članovima čitave Iskrice i javnog čavrljanja, izražavanja na weblogu. Samom činjenicom da 'blog' postoji i na dugim portalima, pa i u privatnim aranžmanima, lako shvaćamo da blogove može pisati svatko i da je pri tome nevažno je li on u vezi/braku/solo...i sl. Može biti ćelav, krezub, star, bolestan..gluh...svašta! Vodeći se tom nepobitnom spoznajom, na isti način koristim i iskričin blog. Vjerujte, onog dana kad to neće biti moguće, moje obitavanje na samoj Iskrici neće imati smisla za mene.

S druge strane, osjećam se vrlo (i sve više) zakinutom u tim pravima, jer se na moje sugovornike vrši ovakav i sličan pritisak. A očito potaknut osobnim interesima vršitelja pritiska.
Već neko vrijeme se događa da većinu komentara i 'normalne' komunikacije vezanih uz moje blogove, zapravo dobivam na pvt. I baš uvijek uz riječi: Sorry Pamić, nemrem ti javno reći kaj mislim, jer...znaš!

Da, znam! Ne osjećaju se ugodno kad ih se optuži da mi se 'nabacuju' ako išta komentiraju. Čak ih se na ružan način proziva i nameće osjećaj da čine 'loše' što pokazuju interes prema nekome tko je mlađi od njih! Uz to, naravno i osjećaj odgovornosti prema vršnjakinjama ili starijima od njih. Jednom rječju, kontrolira ih se i manipulira.

Osim što to, zaista nije fer prema njima, nije ni fer prema meni. S ovakvim stanjem bojkota, ja ne mogu pobijediti, zar ne? Što god kažem, neosnovano je jer sam (pre)mlada i samim time degradirana pred 'staračkom' mudrošću?

(vjerojatno bih bila odvratan roditelj, kad bih na isti način pristupala svojoj djeci)

Mislim, ja shvaćam da postoje žene koje čitavu svoju vrijednost, mjere muškom pažnjom. Pa bila ona prirodna ili nametnuta. No, vođene isključivo takvim interesom obitavanja na blogu, možda bi trebale uzeti u obzir da moja vrijednost nije samo u činjenici da sam mlađa!!! Kao osnovnim kompetetivnim problemom između moje i njene pojave na blogu. Možda bi joj bilo lakše da uzme u obzir i to da sam možda i zanimljiva, simpatična, ugodna za razgovor, neopterećujuća, da nekome ima smisla ono kaj velim, da se netko dobro osjeća u komunikaciji sa mnom...i ono najvažnije, osjeća se slobodnim od bilo kakvih uvjetovanja. Možda bi trebala uzeti u obzir da je upravo TO ono što me čini privlačnijom.

Kada bi to razmotrila, možda bi i sama mogla svoje ponašanje rekonstruirati i učiniti da se, ne samo muškarci, nego i sve osobe u njenom prisustvu osjećaju dobro.

Jer, kako baš ne volimo muški šovinizam, ne volimo ni ženski.
Pa tako vjerujem da muškarcima nije ugodno čitati tvrdnje ili insinuacije o tome kako oni više 'ne mogu'...ili da su 'matori' (ok, ovo čak nije ni hrvatska riječ)...a bome nije im ni ugodno da ih se optužuje za seksualne namjere svugdje gdje ostave komentar.

Što se tiče spomenutih, za razliku od 'nasilnice', moje mišljenje je sasvim oprečno. Krelac je na mojim blogovima bio i provokativan i suportivan...i u oba slučaja nisam to doživjela kao bilo kakvom seksualnom namjerom. Isto je i sa budom, pelpijem, hbs-om...kao i svima s kojima s ugodom komuniciram.
Isto tako, uvjerena sam da ću eventualni dublji interes prepoznati i samim time dovesti se u poziciju : dame biraju!

A razlog, zbog koeg će se to eventualno dogoditi, spomenuta ionako neće moći kontrolirati!
I još bih voljela da me ne stavlja u sexualno interesni kontekst s bilo kojim blogerom a prema svojim osobnim željama, jer to vrijeđa i mene i dotičnog.

Sve u svemu, smeta mi. Jednostavno mi smeta vršenje ovakvih utjecaja i u meni izaziva potrebu za jednako nasilnim uzvraćanjem. A to ne volim. Jer nisam nasilna. A ne želim ni stalno biti kolateral okolnosti. Posebice ne na uštrb svoje tolerancije, razumijevanja i ljudskosti. Pa i ženske solidarnosti.

i da...budna sam od 4!! :/

...danas sam nakon par dana bacila pogled na blog i fascinirala se današnjom temom, jer baš jutros imala sam zanimljivu situaciju.
Očekujući svoga sina da se nađemo na kavi, pažnju mi je zaokupirala komunikacija između jednog oca i njegovog sina, koji su sjedili za susjednim stolom.

Dječak je osmoškolac, fizički sladak a po svemu ostalom potpuno u skladu sa svojom dobi. Sjedio je pognute glave i odlutala pogleda, dok ga je njegov otac...u vrlo, vjerujem, dobroj namjeri kritizirao.
-Ne mogu vjerovati da nisi odnio pokus, koji smo radili! Da si ga samo odnio, dobio bi bilo koju ocjenu, osim jedinice!
-Zašto ga nisi odnio? (ne čekajući odgovor, nastavlja)
-Ti si totalno nezainteresiran za išta! Soba ti je neuredna, dobivaš jedinice, ne slušaš me, samo igraš igrice!
-Zlo mi je od tvojih igrica i toga da ti sve moram ja napraviti! Tebi nije stalo do mene i zato ćeš sada biti u kazni!
-Uzet ću ti laptop, nećeš dobiti novac za petarde, razrovat ću ti cijelu sobu sve dok ne bude tip-top!

Dječak je pokušavao odgovarati bilo kako. Uglavnom sa a-ha, da, da...baš..i sl. Najzad je uzeo svoj mobitel u ruke i svoju zanimaciju preusmjerio na ono što je nalazio u mobitelu!
Vidno isfrustriran tom radnjom, otac ga je udaljio od sebe riječima: Ajde briši sad da te ne gledam!

Malički je otišao a otac je nastavio svoje pritužbe i frustracije dijeliti s prisutnima, koji ih očito poznaju.

Bilo mi je vrlo zanimljivo promatrati ovu situaciju i kao promatrač, a i roditelj pokušala sam osvijestiti što se ovdje zapravo dogodilo! Naravno, uzimajući u obzir mišljenja i istraživanja struke. A koja sam nemali put čitala s velikim zanimanjem. Zapravo, i sada čitam 'Nasilnike', autorice Jane Middelton...a u iščekivanju naručenog bestselera Drama djetinjstva, autorice Alice Miller!

U tom trenutku, pitala sam se bih li trebala nešto poduzeti? Imam li se pravo umiješati? Kako to izvesti, a da ne razjarim tog oca i njegova uvjerenja da postupa odlično kao roditelj? Ipak, omiljene mi autorice djela iz psihološke sfere stalno poručuju da šutnja i ne miješanje nisu odlike 'pametnih' ljudi, već onih prestravljenih a adaptiranih u nasilništvo s uvjerenjem da takve stvari treba rješavati netko drugi. Iako smo svi mi taj netko drugi. S druge strane, šutnjom i ne reagiranjem, dajemo moć onima koji nisu uspjeli riješiti svoje frustracije i emocionalne tegobe nikako drugačije, već nasilnim preuzimanjem moći.

Uzela sam komad papira i na njemu napisala: Dragi roditelju, biste li se iznedadili kad bih vam rekla što točno je vaše dijete od vas danas čulo? Poručili ste mu da je nesposoban, nezainteresiran, lijen! Zatim ste mu poručili da nećete udovoljiti njegovim potrebama nego svojim! Poručili ste mu i da će zbog udovaljanja vašim potrebama ostati zakinut za sve ono što voli, te da ste spremni destrukcijom natjerati ga da udovolji vašim potrebama! Možda ste i primjetili da je dječak u ljubaznom pokušaju da mirno otrpi vaše poruke, posegnuo za mobitelom da se odcijepi odonoga što mu poručujete, jer vas najvjerojatnije ni ne razumije. S vremenom će prihvatiti vašu ocjenu da je niškoristi i sam početi vjerovati u to! Biste li zaista željeli to svom djetetu, kojeg očito volite?
Papir sam pružila gospodinu i pitala ga smijem li mu skrenuti pažnju na nešto. Uzeo je papir, pročitao, namrštio se i na glas sve porekao!
Rekao je da se to sve možda meni čini, da je on vrlo brižan roditelj i da njegovo dijete zna o čemu ovaj govori.

U tom trenutku, shvatila sam da čovjek nije spreman za konfrontaciju i još jednom sam se ispričala i objasnila svoju potrebu za reakcijom jer i sama sam roditelj i želim odgojiti sretnu djecu.

Taj čin, na moje opće iznenađenje, potaknuo je mog sugovornika na potpuno otvaranje i razgovor o problemima koji ga, kao roditelja muče. O odnosima između njegovih roditelja i njega, o stanju u društvu o zabrinutosti za budućnost naše djece.
Nakon što sam ga vrlo strpljivo i s puno razumijevanja saslušala i pružila mu podršku u obliku ohrabrivanja i pohvale za njegov, vidno izražen trud oko angažmana oko djeteta, ponovno je uzeo papir u ruke, pročitao i rekao: Znate, kad bolje pogledam, stvarno mu nisam rekao ništa pametno. Samo sam ga opteretio svojim vlastitim frustracijama i brigama, koje on ne može sada razumjeti!
Hvala vam što ste mi ukazali na to!

U međuvremenu stigao je i moj sin. Sjedio je mirno i vrlo pozorno šlušao naš razgovor.
Kad smo odlazili, rekao mi je: Znaš mama, baš si lijepo razgovarala s onim čovjekom! Bila si baš obzirna prema njemu i čini mi se da je i njemu pasao taj razgovor!
Bilo mi je drago što me sin pohvalio.
Odgovorila sam mu: Hvala ljubavi, samom činjenicom da si prepoznao dobrobiti asertivnog razgovaranja, uvjerena sam da si i sam sposoban na takav način izražavati što misliš i jednako tako davati drugima priliku da se izraze!

I tak...vrlo me ispunio ovaj slučaj! Zbog pozitivne enrgije koja je isplivala, zbog mogućeg utjecaja i poticaja drugih da s razumijevanjem pomognu svojoj djeci da sazriju...i naravno, zbog reakcije mog sina.

Predložila bih ovčici da razmisli o nametima, koje je bezuvjetno postavila svojoj djevojčici. Uvjerena sam da bi olakšala i sebi i njoj da je uzela u obzir djevojčine potrebe, želje i razinu dosad stečene savjesti...te joj pružila prihvatljiviji izbor u rješavanju ovčinih vlastitih briga oko roditeljstva.

Najzad, nitko nije rekao da je roditeljstvo lagana stvar. Baš zato što nije, potrebna nam je pomoć drugih ljudi, prosvjete i struke kako bismo svoj djeci, ne samo našoj, pružili sigurno i sretno odrastanje. Samim time i stvorili ugodnije društvo.

...Kao što rekoh, danas su nam dostupne mnoge informacije!
Prema informacijama, poznajemo događaje iz povijesti, prema informacijama poznajemo i kako su se rušili obrasci ponašanja, koji više nisu mogli biti prihvatljivi po 'većinu'.

Ponekad na sve to možemo gledati pozitivno i negativno.

Ja volim gledati pozitivno! Dakle, većina je osudila porobljavanje, osudila je diskriminaciju po svim mogućim kriterijima, osudila je Hitlerovu politiku, osudila je spaljivanje ljudi, većina je čak osudila i smrtne kazne, osudila je zakidanje prava ženama, osudila je berlinski zid, komunizam ..(a uskoro će i kapitalizam)...i da ne nabrajam.

Najzad...većina, na svjetskoj razini...složila se i potpisala Međunarodni zakon o ljudskim pravima!
Po istom tom, zajedničkom mišljenju, danas osuđujemo svaki manjinski pokušaj terorizma, ugnjetavanje bilo koga, saniramo posljedice onoga što čine..upravo oni koji žele ići protiv većinskog mišljenja.

Danas se svi zgražamo nad nedavnim događajima u Parizu...i na većinskoj razini, razumijemo da su nečija ne prihvaćanja ljudskih prava zašla u ubojstva drugih ljudi! Nema te vjere, regionalne pripadnosti, rasne...ovakve i onakve...kojoj možemo dopustiti da nas s tim pravom, kojeg nema...ubije!!!

Po istom principu ponašanja pojedinaca, da im damo oružje u ruke, poubijali bi nas zato jer se, eto, ne slažemo s njihovim mišljenjem.
Zamisli ovdje na blogu! Kad bi svako sprovodio svoje vlastite zakone...više nitko od nas ne bi bio živ!

Zato...u mom malom egzistencijalnom svijetu..ja se ne bojim većine! Ja se bojim pojedinaca, zbog kojih se ne osjećam sigurno! I u tome ne vidim svoju krivnju...već njihovo odbijanje usvajanja onoga što bi nam svima osiguralo ugodnije življenje!

Inače..što se tiče bloga, kao mjesta za pisanje a ne ljubovanje...želim reći da vas u konačnici sve redom razumijem! Baš sve! Do sada su mi sva vaša, kao i moja ponašanja objasnila mnoge pozadine i razloge takvim manifestima! I ja to prihvaćam! Kad jednom...ako ikad...kolektivno shvatimo da ne postoji savršena osoba, savršena kultura, savršen muškarac, savršena žena, savršeno mišljenje, savršeno ponašanje...itd....tada ćemo napokon spoznati svu ljepotu različitosti među nama...i bit će nam s time ugodno živjeti!

Iz nekih osobnih razloga, a trenutne spoznaje iz konstantnog rada na sebi, odlučila sam blog malo ostaviti po strani. Shvatila sam da sam iz svojih teških i paklenih trauma, stvorila svoj alter ego u obliku Pamele...i ona mi je dugi niz godina bila draga 'osoba' na koju sam se oslanjala, kad je stvarnost bila nepodnošljiva!
Na žalost, u međuvremenu sam razvila i alter ego, koji je super funkcionirao u poslovnom svijetu..i time mi osigurao sasvim neke nove doživljaje i karakter, koji nije imao veze s mojom defektnom prošlošću.

Pokušala sam razviti i savršen alter ego u emocionalnim odnosima, ali tu nisam bila uspješna!
Najzad, uz pomoć želje da se spoznam i objasnim samoj sebi..i uz pomoć literature..pa ponekad i vaših mišljenja...došla sam i do ove spoznaje o podvojenju ili pokušaju multipliciranja ličnosti.

Sama spoznaja...je jebeno teška, bolna...i aktivira mnoge stresorne procese u meni, jer u ovom trenutku proživljava, oživljava i ponovo doživljava sve traume, koje u određenoj životnoj dobi, nisam bila sposobna procesuirati. Zato se psiha...obranila. Što pojedinačnom amnezijom, što bijegom u alter ego!

Iako ste svi, na mnoge načine dotakli moje misli..pa i emocije, ja znam da tek sada imam još puno posla sa sobom i moram se odmaknuti od svega što i najmanje dira moja osjetljiva mjesta u duši.

One, koji su svojim nastupom ovdje u meni prouzročili tugu, ljutnju i stres...ne bih spominjala, iako su baš time bili važni za moj alter ego, Pamelu! Neću spominjati ni one, koji su me najčešće dobro razumjeli, pa i onda, kad nisam samu sebe razumjela! U svakom slučaju... Pamela je ovdje rasla, padala, dizala se, sazrijevala, promišljala , gradila se...mijenjala.

Ono što me sada veseli...je činjenica da sam Pamelom ovdje, stvarala dio bloške povijesti! I bila ona iluzorna ili stvarna, istina je da je postojala!

Za kraj, ostavljam vam link na osnove Međunarodnog zakona o ljudskim pravima, kao podsjetnik s početka posta i dobrim stvarima, koje je usvojila...većina!! Pročitajte, dobro je podsjetiti se :)

Link

... Zar su zaista naši mentalni sklopovi toliko kržljavi da ne kužimo da živimo u najposebnijem dobu ikad? Zakaj najposebnijem? Zato kaj nikad prije u povijesti, nismo baratali s toliko informacija. I ne samo to, nego nikad u povijesti nismo imali lakši pristup informacijama.

Možemo li onda reći da je zatucanost ili neinformiranost stvar izbora?

A onda opet, zašto izabiremo biti zatucani? Filistari?

Nevezano za ova prozaična pitanja, već se godinama na ovim iskričavim prostorima proteže jedna vrlo neutemeljena teza! Da je ovo sajt za sex!
Iako to stvaaarnoooo nigdje ne piše.
A piše ovo:
• predstavite se kroz profil i pronađite "ono nešto" u drugim profilima
• ostvarite kontakt s ljudima koji su otvoreni za druženje i nova poznanstva

• razgovarajte neograničeno s drugim članovima
preko Iskrica telefona
• koristite Iskrica videofon i steknite realniju sliku
sugovornika

• zavirite u galeriju slika i video snimki drugih članova
• ispunite 'Upitnik kompatibilnosti' i pronađite osobe koje vam najbolje odgovaraju
• zaljubite se....

Čak se nigdje ni ne navodi da se morate s nekimeupoznati uživo! Dakle, na nama je što ćemo s eventualnim, stvarnim poznanstvom.
Ok, postoji varijanta u kojoj je nekome ovaj site za sex, ali nije li to onda isključivo njegovo osobno viđenje i ponašanje s poznanstvima, koja ovdje ostvari?
I zašto, pobogu, onda taj netko izražava govor netrpeljivosti, prema onima koji tu nisu iz tog razloga? Zašto nameće svoj subjektivan stav na način da insinuira ostalima način na koji bi trebali ovdje obitavati! Da bude u skladu s njegovim? Bez obzira što formalna ideja sajta daje puno više slobode! Opet netko želi kreirati tuđa prava?

U 21. stoljeću?

aaaahhhh

I još nekaj. Veli omiljena mi blogerica da smo krnji bez sexa! Ili bez ljubavi, dodira...etc.
Na osnovu čega i s kojim pravom takva diskriminacija? Kad danas barem, imamo pravo razmišljati svojom glavom i donositi samostalne odluke za sebe.
Jesam li ja krnja bez sexa?
Koji su simptomi za takvu dijagnozu?
Što kaže sexualna policija? Zakon? Struka? O tome?
Najzad, moram li se ja...a mimo svoje volje/želje sexati da društvo ne bi mislilo da sam krnja...i uostalom oduzelo mi pravo da budem i to? Krnja.

Kako je, uostalom moguće da u današnjici tako opsceno i dalje vlada poimanje žena/manjina/djece kao nečije vlasništvo? Zašto si danas pojedinci i dalje daju prava, koja uopće nemaju i time maltretiraju ostale, koji su informirani!! Zašto uopće ne poštuju druge ljude zadirući im u tjelesne šupljine, želudac, krevet, dom, zdravlje, imovinski i bračni status..zakonska prava...i još koješta?

Dokle seže potreba za dehumanizacijom drugog čovjeka?
Na što točno se ti i takvi pozivaju? Prava? Moć? Moral? Snagu? Intelekt? Znanje? Struku?....Na što?

Najzad...jesu li sretni zbog toga? Ili...bi li bili sretni kad bi uspjeli poniziti i opstruirati bit druge osobe?
Što je motiv?