*Babinjak*

...usput sretneš nekog susjeda...pozdravite se, pitaš kaj ima, kak si...razmijenite kratke i nebitne odgovore, nasmiješite se jedno drugome..i pozdravite, ono, bok-bok, vidimo se!

A onda oboje nastavite hodati u istom smjeru!

(koji neugodnjak)
Jel' se u tom slučaju treba nastaviti pričati s njim...ili...?

...pa vam ostavljam ovo, na kaj sam maloprije naišla! Nemrem vam opisat osjećaj ushita, kad naiđem na nešto, što i sama mislim! Zakon!
Uživajte:

Link


...
''“Oslobođenje radnika bit će djelo radnika samih,” kaže deklaracija načela Internacionale. Te su riječi istinite u najširemu smislu. Ako je sigurno da su ljudi koje je, kako se kaže, “poslala providnost”, uvijek sebi prisvajali zasluge za sreću naroda, nije manje dokazano da je svaki korak ljudskoga napretka ostvaren zahvaljujući poduzetnosti onih koji su se bunili ili već slobodnih građana. Na nama je dakle samima da se oslobodimo, na svima nama koji se osjećamo na bilo koji način potlačenima, te ostajemo solidarni sa svim povrijeđenim i ugroženim ljudima na svim stranama svijeta. No za borbu je nužno znanje. Nije dovoljno mahnito se baciti u bitku, poput Cimbra i Teutona, mučući pod štitom ili pušući u goveđi rog; došlo je vrijeme kada je nužno predvidjeti, unaprijed promisliti o mogućim zapletima borbe, znanstveno pripremiti pobjedu koja će nam donijeti društveni mir. Prvi uvjet uspjeha jest da se otarasimo vlastitoga neznanja; moramo spoznati sve predrasude koje treba odbaciti, sve neprijateljske sastavnice koje treba ukloniti iz naših misli, sve prepreke koje treba svladati; no, s druge strane, ne smijemo zaobići nijedan izvor koji bi nam mogao biti na raspolaganju, nijednog od saveznika što nam ih daje povijesni razvoj.

Mi želimo znati. Ne priznajemo da je znanje povlastica i ne dopuštamo da nam ljudi koji su se popeli na neko brdo, kao Mojsije, ili na prijestolje, poput stoika Marka Aurelija, na Olimp ili kakav Parnas od kartona, ili pak jednostavno u naslonjač člana akademije, nameću zakone hvaleći se da bolje poznaje vječite zakonitosti. Sigurno je da među ljudima koji stoluju na visinama ima onih koji su kadri pristojno prevoditi s kineskog, čitati isprave iz karolinških vremena ili secirati probavni sustav stjenice; no i mi imamo prijateljâ koji to znaju, ali zato sebi ne prisvajaju pravo da nam zapovijedaju. Osim toga, divljenje koje osjećamo prema tim velikim ljudima nimalo nas ne sprečava da posve slobodno raspravljamo o riječima kojima nam se udostoje obratiti sa svojih nebesa. Ne prihvaćamo proglašene istine; istina će postati naša samo proučavanjem i raspravom, a tako učimo i odbaciti pogrešku, pa makar imala tisuću žigova i potvrda. Doista, koliko je puta neuki puk morao shvatiti da ga njegovi mudri učitelji nisu učili nikakvoj drugoj znanosti nego kako će mirno i veselo krenuti u klaonicu, poput onih volova koje na svečanostima krune girlandama od pozlaćenog papira!

Profesori prekriveni diplomama uslužno su nam objašnjavali prednosti koje bi imala vlast sastavljena od uzvišenih osoba poput njih samih. Filozofi, Platon, Hegel, Auguste Comte, ponosno su tražili da se njima povjeri upravljanje svijetom. Knjiški ljudi, pisci poput Honoréa de Balzaca i Gustavea Flauberta, da navedemo samo pokojne, također su zastupali ideju da političko upravljanje društvom treba povjeriti ljudima duha, to jest njima osobno. Zazivalo se, bez ikakavih obzira, “mandarinsku vlast”.(3) Neka nas sudbina sačuva takvih gospodara, zaljubljenih u sebe i punih prezira prema svima ostalima, pripadnicima “proste gomile” ili “prljave buržoazije”. Izvan njihove slave, ništa nema smisla; izvan njihova klana samo su priviđenja, nestalne sjene. No njihove knjige, koliko god bile pune drugih vrlina, pokazuju nam te genije kao vrlo osrednje proroke: nitko od njih nije imao šire pojmove o budućnosti od najbjednijeg proletera, a u njihovoj školi ne možemo naučiti kako se treba boriti. U tom smislu možemo više naučiti od najneuglednijih među onima koji se bore i trpe za pravdu.

Naši začeci znanja, sitni izdanci povijesnih spoznaja, govore nam da sadašnja situacija sadrži bezbrojna zla koja bi bilo moguće izbjeći. Trajne i učestale nesreće što ih proizvodi postojeći društveni poredak uvelike nadmašuju sve one nesreće što ih izazivaju nepredvidljive prirodne revolucije, poplave i cikloni, potresi, erupcije pepela i lave. Teško je razumjeti kako krajnji optimisti, oni koji pod svaku cijenu žele da sve teče na najbolji način u najboljem od svih svjetova, uspijevaju zatvoriti oči pred strašnim položajem u kojemu su toliki milijuni i milijuni ljudi, naše braće. Različite nevolje, ekonomske ili političke, administrativne ili vojne, što bjesne u “civiliziranim” društvima – da ni ne spominjemo divlje narode – ubiru bezbrojne pojedinačne žrtve, a sretnici koje je nesreća poštedjela ili samo ovlaš dodirnula, žive kao da ne primjećuju ta krvoprolića, snalaze se što bolje mogu da bi u miru životarili, kao da svi ti užasi nisu opipljiva stvarnost!

Nije li istina da milijuni ljudi u Europi, upregnutih u vojnički jaram, moraju na nekoliko godina zaboraviti glasno misliti, moraju prihvatiti korak i navike pokornosti, podrediti svu svoju volju volji svojih zapovjednika, naučiti strijeljati vlastitoga oca i majku ako to neki bezumni tiranin od njih zahtijeva? Nije li istina da su drugi milijuni ljudi, koji rade manje-više kao službenici, također podjarmljeni, prinuđeni klanjati se pred jednima, uspravljati pred drugima i voditi konvencionalan život koji je gotovo potpuno beskoristan za ikakav ljudski napredak? Nije li istina i to da svake godine milijuni prijestupnika, progonjenih, siromašnih, beskućnika i nezaposlenih bivaju zatvarani po zatvorskim ćelijama i podvrgavani svim mukama izolacije! I nije li istina da, zahvaljujući svim tim lijepim političkim i društvenim institucijama, ljudi mrze pripadnike drugih naroda ili drugih kasta? Ne živi li naše društvo u takvoj zbrci da, unatoč dobroj volji i požrtvovnosti mnogih velikodušnih ljudi, siromah koji gladuje može umrijeti na ulici, a stranac se naći sam, posve sam, bez ijednog prijatelja u velikom gradu koji vrvi ljudima, takozvanom “braćom”? Mi ne živimo “na vulkanu”, mi živimo u njemu, u jednom mračnom paklu, i ako nemamo nade u bolju budućnost i nepobjedive volje za radom da bismo do te budućnosti došli, što nam preostaje osim da se prepustimo smrti kao što nam savjetuju – a ne usuđuju se sami to učiniti – toliki nesretni ljudi od pera, i kao što čine, u sve većemu broju svake godine, legije očajnika?

Tako nam se otkriva prvi element evolucionističke spoznaje: postojeće društveno stanje ukazuje nam se sa svih svojih loših strana. “Upoznaj patnju!” prvi je nalog budističke vjere. Mi poznajemo patnju. Poznajemo je čak toliko dobro da je bolest u industrijskim krajevima Engleske dobila ime play: osjećati da im bolest muči tijelo samo je “igra” za robove navikle na prisilni rad u tvornicama.(4)

Ali kako se “osloboditi patnje” što je, prema Buddhi, drugi stupanj spoznaje? I to počinjemo saznavati, zahvaljujući izučavanju prošlosti. Povijest, koliko god se vraćamo unatrag kroz stoljeća, i koliko god proučavamo društva i narode oko sebe, civilizirane ili barbarske, uljuđene ili primitivne, prošlost nam govori da je svaka poslušnost odricanje, a svako robovanje preuranjena smrt; govori nam također da se svaki napredak ostvaruje razmjerno slobodi pojedinaca, jednakosti i spontanoj slozi građana; da je svako doba otkrića bilo doba u kojemu je vjerska i politička vlast bila slaba zahvaljujući različitim suparništvima, te su zbog toga ideje pojedinaca uspijevale pronaći pukotinu, kao što trava pronalazi pukotine između kamenih ploča kakve ruševne palače. Velika razdoblja misli i umjetnosti koja se kroz niz stoljeća pojavljuju u velikim razmacima, atensko doba, doba renesanse i moderni svijet, uvijek su imala početno sjeme u godinama beskrajnih borbi i stalnoj “anarhiji” koja je, ako ništa drugo, barem pružala energičnim ljudima mogućnost da se bore za svoju slobodu.

Koliko god naša spoznaja povijesti bila još ograničena, jedna činjenica dominira cijelim suvremenim razdobljem i temeljno je obilježje našega doba: svemoć novca. Ni u najzabačenijem selu nećemo naći izgubljenoga neotesanca kojemu ne bi bilo poznato ime tog moćnika koji zapovijeda kraljevima i prinčevima, nikoga tko ga ne bi zamišljao u obliku nekog božanstva koje nameće svoju volju cijelome svijetu. I doista, priprosti seljak se ne vara. Ne moramo li i mi gledati kako se nekolicina kršćanskih i židovskih bankara prepušta profinjenom užitku da drži na uzici svih šest velikih sila, upravlj kraljevima i veleposlanicima, dostavlja europskim dvorovima diplomatske note što su ih sastavili na svojim trgovačkim stolovima? Skriveni u dnu svojih kazališnih loža, priređuju sami sebi golemu komediju u kojoj su glumci cijeli narodi, i koju veselo oživljuju bombardiranja i bitke: mnogo krvi miješa se s proslavom. Sad su zadovoljni jer su svoje kuhinje smjestili u ministarske urede, i u tajne vladarske odaje, te po svojoj volji upravljaju državnom politikom prema potrebama svojih poslova. Uz pomoć novoga europskoga državnoga prava zakupili su Grčku, Tursku, Perziju, pretplatili Kinu na svoje zajmove, a spremaju se staviti pod skrbništvo i sve ostale zemlje, male i velike. “Prinčevi ne mogu, a kraljevima je ispod časti,” no oni u ruci drže simboličku novčanicu pred kojom cijeli svijet pada ničice.

Još jedna očita povijesna činjenica nameće se svijesti svih onih koji proučavaju prošlost. Ta činjenica, koja izaziva toliku obeshrabrenost u onih čija dobra volja nadmašuje razum, jest da sve ljudske institucije, svi društveni organizmi koji se žele održati u postojećem stanju, moraju, već samo zahvaljujući vlastitoj nepokretnosti, proizvoditi čuvare običaja i zabluda, parazite, korisnike svih vrsta, te se pretvaraju u jezgre reakcije u društvu kao cjelini. I ako su institucije vrlo stare pa je nužno vratiti se u prastara vremena ili čak u doba legendi i mitova da bi se upoznalo njihova ishodišta, i ako se pozivaju na neku narodnu revoluciju, jednako su predodređene, razmjerno strogosti svojih statuta, da mumificiraju ideje, paraliziraju volju, ukidaju slobode i poticaje: za to je dovoljno samo da traju.

Često doista zapanjuje proturječnost između revolucionarnih okolnosti u kojima se neka institucija rodila i načina na koji ona kasnije funkcionira, potpuno suprotnoga idealu njezinih naivnih osnivača. Kad se rađala, odjekivali su povici: “Sloboda! Sloboda!”, a na ulicama se pjevala pjesma Rat tiranima; no tirani su se uvukli u nju, zahvaljujući rutini, hijerarhiji i duhu regresije koji postupno osvajaju svaku instituciju. Što se duže uspijeva održati, to više strahopoštovanja nastoji izazvati, te na kraju zagađuje tlo na kojemu stoji, truje atmosferu oko sebe: pogreške koje posvećuje, izopačenosti misli i ideja koje opravdava i preporuča, poprimaju takav značaj drevnosti, pa čak i svetosti, da su rijetki srčani ljudi koji se usuđuju takvu instituciju napasti. Svako stoljeće trajanja povećava njezin autoritet, a ako na kraju, poput svih stvari, ipak propadne, to se događa zato jer je u sve većem neskladu sa svim onim novim pojavama koje niču oko nje.

Uzmimo kao primjer prvu među institucijama – kraljevsku vlast – koja je starija čak i od vjerskog kulta jer je postojala, prije pojave čovjeka, u brojnim životinjskim plemenima. I koliki je utjecaj na ljudski duh u sva vremena imala ta iluzija da netko mora biti gazda! Kako su malobrojni u Francuskoj bili pojedinci koji nisu vjerovali da su stvoreni da bi puzili uz stopala nekog kralja, u doba kad je Boetije pisao svoj tekst Protiv jednoga, to djelo toliko jasne logike povezane s toliko poštene jednostavnosti? Još se sjećam zapanjenosti što ju je u seljaka na našemu selu izazvalo proglašenje “republike” 1848.: “Ipak netko mora biti gazda!” ponavljali su do besvijesti. I ubrzo su pronašli način kako će sebi dati gospodara bez kojega nisu mogli zamisliti društvo: očito je njihov politički svijet morao biti sagrađen po uzoru na njihov obiteljski svijet u kojemu polažu prava na autoritet, koji je pak sama sila i nasilje. Toliko ih je primjera kraljevanja s različitih strana bolo u oči, dok se, s druge strane, nasljeđe pokornosti teško uklanja iz krvi, iz živaca, iz mozga, te seljaci zbog svega toga, unatoč već izvršenom djelu, ne htjedoše priznati tu gradsku revoluciju koja nije bila i evolucija seoskih duhova.

Na sreću, kraljevi sami na sebe preuzimaju razaranje svoje drevne posvećenosti: ne kreću se više svijetom koji je nepoznat običnim ljudima, nego se, sišavši s visina, pokazuju, i protiv vlastite volje, sa svim svojim manama, hirovima, siromaštvom, smiješnim slabostima; proučava ih se kroz kazališne dalekozore, kroz monokle i u svim situacijama; podvrgava ih se fotografiranju, polaroidima, katodnim zrakama, da bi ih se vidjelo sve do utrobe. Prestaju biti kraljevi i pretvaraju se u obične ljude, kojima se jedni podlo i koristoljubivo ulaguju, dok ih drugi mrze, smiju im se ili ih preziru. Zato treba što prije ponovno uspostaviti “monarhijsko načelo” i pokušati udahnuti mu života. Pa ljudi zamišljaju odgovorne vladare, kraljeve građane, koji u svojoj osobi utjelovljuju “najbolju republiku”, i premda su takvi likovi tek jadne izmišljotine, ipak se u nekim krajevima uspijevaju održati i više od stotinu godina, jer polaganoj evoluciji ideja treba toliko vremena da bi dovela do djelomičnih revolucija, prije nego što će se dovršiti potpuna, logična revolucija! Država, makar koliko bila narodna, u svim svojim brojnim oblicima kao prvo načelo i kao prvobitnu jezgru uvijek zadržava hirovit autoritet jednoga gospodara i, kao posljedicu toga, smanjenje ili čak potpuni gubitak inicijative kod podanika; jer državu nužno predstavljaju ljudi, a te ljude manje kočnica ometa u tome da udovolje vlastitim strastima nego li mnoštvo onih kojima vladaju, već samim tim što imaju moć, pa čak i u skladu sa značenjem riječi “vlada” kojom ih se označava.

Druge pak institucije, institucije vjerskih kultova, također su toliko snažno zavladale dušama da su brojni povjesničari slobodna duha povjerovali u potpunu nesposobnost ljudi da ih se ikad oslobode. Zaista, slika Boga, kojega pučka mašta vidi kako caruje na nebesima, nije od onih koje je lako zbrisati. I premda je u logičnom slijedu ljudskoga razvoja vjerska organizacija došla nakon političke, a svećenici nakon poglavica, jer svaka slika pretpostavlja neku stvarnost koja joj prethodi, ipak je velika visina na koju je ta iluzija uzdignuta da bi poslužila kao inicijalni razlog postojanja svih zemaljskih autoriteta dala vjerskim institucijama silno uzvišen karakter; ljudi su se vrhunskoj i zagonetnoj moći, “neznanome Bogu”, obraćali u stanju straha i drhtanja koje potiskuje svaku misao, svaku kritičku sposobnost i osobni sud. Obožavanje bijaše jedini osjećaj što su ga svećenici dopuštali svojim vjernicima.

Da bi ponovno postao svoj, ostvario svoje pravo na slobodnu misao, neovisan čovjek – heretik ili bezbožnik – morao je dakle upotrijebiti svu svoju energiju, ujediniti sve napore svojega bića, a povijest nam govori koliko ga je to koštalo u mračnim razdobljima crkvene vladavine. Sad “svetogrđe” više nije zločin nad zločinima, ali prastara halucinacija koja se nasljedno prenosi još uvijek pluta pred očima nebrojenog mnoštva ljudi.

Ona traje unatoč svemu, traje premda se svakodnevno preinačuje ne bi li se prilagodila skrupulama, novim idejama, i ne bi li u sve većoj mjeri sudjelovala u otkrićima znanosti, koju ipak ima smjelosti prezirati unatoč prividnom poštovanju. Ta prerušavanja, te promjene kostima, pomažu Crkvi, a s njom i svim vjerskim kultovima, da održi svoj autoritet nad ljudskim duhovima, da nadzire savjesti, te da stvara učene mješavine starih laži i novih istina. Oni koji razmišljaju ne smiju nikad zaboraviti da su neprijatelji misli u isti mah, silom stvarnih okolnosti i logikom situacije, neprijatelji svake slobode. Silnici su se složili u vezi s tim da je vjera zaglavni kamen u svodu njihova hrama. Pučkome Samsonu pripada zadaća da zatrese stupove koji drže taj svod!

A što reći o instituciji “pravde”? I njezini predstavnici, kao i svećenici, vole o sebi govoriti da su nepogrešivi, a javno mišljenje, čak i kad je jednoglasno, ne uspijeva od njih iznuditi povrat časti za nepravedno osuđene nedužne ljude. Sudski činovnici mrze čovjeka koji izlazi iz zatvora s pravom im predbacujući zbog svoje nesreće i teškoga tereta društvene osude, kojima je toliko čudovišno opterećen. Naravno, oni ne tvrde da im se na licima odražava prisutnost božanskog; no nije li pravda, koliko god bila jednostavna apstrakcija, također smatrana božicom, i ne pojavljuje li se njezin lik u bezbrojnim palačama? Poput kraljeva, koji su nekoć bili apsolutni vladari, i službenici pravde morali su podnijeti da im se u određenoj mjeri umanji prvobitno. Sad naloge za uhićenje izriču u ime naroda, no još imaju moć, pod izgovorom obrane morala, da se sami ponašaju kriminalno, osuđuju nedužne ljude na robiju, a razrješuju krivice moćne zločince; raspolažu kraljevim mačem, čuvaju ključeve zatvora; uživaju mučeći okrivljene samicama, preventivnim zatvorom, prijetnjama i podlim obećanjima tužitelja zvanog “istražni sudac”; podižu giljotine i stežu omče; odgajaju žandare, uhode, policiju za ćudoređe; oblikuju, u ime “zaštite društva”, taj gadan svijet podle represije, najodvratniju pojavu u glibu i otpadu.

Druga se institucija, vojska, naziva i “naoružanim narodom!” u svim zemljama gdje vjetar slobode puše dovoljno jako da se vlasti moraju potruditi varati narod. No mi smo teškim iskustvom naučili da se vojnici možda mijenjaju, no zapovjednici ostaju isti, kao i osnovna vojna načela. Ljudi se više ne kupuju u Švicarskoj ili u Njemačkoj; vojnici više nisu plaćeni landsknehti(5) ni kupljeni konjanici, no jesu li zato slobodniji? Zar onih pet stotina tisuća “inteligentnih bajuneta” od kojih se sastoji vojska Francuske republike ima pravo pokazati tu inteligenciju kad kakav kaplar, narednik, bilo tko u hijerarhiji onih koji zapovijedaju izgovori: “Tišina u redovima!” Takva je početna zapovijest, a ta tišina mora u isti mah biti i tišina u glavama. Koji časnik, bilo da je stigao iz škole ili iz bojnih redova, plemić ili pučanin, može i na trenutak dopustiti da u nekoj od svih tih glava poredanih pred njim nikne i jedna misao različita od njegove? U njegovoj volji počiva kolektivna snaga cijele te žive mase koja stupa i defilira na njegovu zapovijed, na znak prsta ili mig oka. On zapovijeda; njihovo je da izvršavaju. “Nišani! Pali!” i treba pucati na Tonkince ili na crnce, na beduine s Atlasa ili na građane Pariza, neprijatelje ili prijatelje! “Tišina u redovima!” I ako se svake godine novi redovi onih koje vojska proždire moraju apsolutno ukočiti kao što to od njih zahtijeva načelo discipline, nije li uzaludna svaka nada da je tu moguća neka reforma, da je ostvarivo ikakvo poboljšanje u tom nepravednom sustavu koji drobi obespravljene?

Car Wilhelm govori: “Moja vojska, moja mornarica,” i koristi se svakom prigodom da bi svojim vojnicima i svojim mornarima ponovio da su oni njegova stvar, njegovo fizičko i moralno vlasništvo, te da moraju, a da ni na trenutak ne oklijevaju, ubiti vlastitog oca i majku ako im on, gospodar, pokaže takvu pomičnu metu. Prava riječ na pravom mjestu! Jer njegove monstruozne riječi imaju barem tu vrlinu da logično odgovaraju autoritarnoj koncepciji društva što ga je ustrojio Bog. No ako se u Sjedinjenim Državama, ako se u “slobodnoj Helveciji” glavni časnici oprezno čuvaju da ne bi ponovili takve carske harange, one su ipak u skrovitosti njihovih srdaca glavno pravilo ponašanja, i kad dođe trenutak da ih primijene, ni oni ne oklijevaju. U “sjajnoj” američkoj republici predsjednik Mc Kinley uzdignuo je na položaj generala jednog junaka koji na svojim filipinskim zarobljenicima primjenjuje “vodenu torturu”, a na otoku Samaru izdaje zapovijed da se strijeljaju sva djeca koja su navršila deset godina; u malom švicarskom kantonu Uri drugi vojnici, koji nemaju tu sreću da rade na veliko kao njihovi kolege u Sjedinjenim Državama, “uvode red” pucajući po svojoj braći radnicima. Ni u jednoj zemlji, dakle, nije moguće da ljudi godinama podnose jedan način života kojim se navikavaju na zločin, mirno prihvaćaju grubosti i uvrede i, povrh svega, zamjenjuju vlastite misli, volje i postupke tuđima, a da ne okrnje vlastito moralno dostojanstvo, kao i vlastit iskren i čist poriv da djeluju. Vojnik nije nekažnjeno šutio dvije ili tri godine svoje prve mladosti: onome kome je uskraćena mogućnost da se slobodno izražava i misao biva ugrožena.

I nisu li sve ostale državne institucije, koliko god se nazivale “liberalnim”, “zaštitnim” ili “starateljskim”, slične sudstvu i vojsci? Nisu li sve one neizbježno, već samim tim što djeluju, autoritarne, otvorene zloporabi, škodljive? Pisci su do zamora ismijavali “birokrate” iz državne uprave; no koliko god svi ti pisari davali povoda smijehu, oni u još mnogo većoj mjeri djeluju sumorno, unatoč samima sebi, pa i onda kad se ništa ne može zamjeriti tim nesvjesnim žrtvama jednog mumificiranog političkog stanja koje je u neskladu sa životom. Neovisno o brojnim drugim elementima koji pridonose pokvarenosti, protekcionaštvu, gomilanju suvišnih papira i nedostatku korisnog posla za gomilu zaposlenih, sama činjenica da je skup više ili manje nekoherentnih političkih, vjerskih, moralnih i društvenih pojmova današnjice ustanovljen, uredbama propisan, ozakonjen, zaštićen zabranama, kaznama, žandarima i tamničarima, da bi ga se nametnulo ljudima sutrašnjice, ta činjenica, sama po sebi apsurdna, može imati samo proturječne posljedice. Život, uvijek nepredvidljiv, uvijek nov, ne može se prilagoditi uvjetima stvorenima za vrijeme kojega više nema. Ne događa se samo to da složenost postupka i zamršenost mehanizma dugim odgađanjem onemogućuju pa čak i sprečavaju da se riješe najjednostavniji problemi, nego cijeli stroj ponekad prestaje funkcionirati i kad su u pitanju najvažnije odluke, te je nužno svladavati teškoće “državnim udarom”, manjih ili većih razmjera: vladari i moćnici žale se u takvim slučajevima da ih “zakonski propisi uništavaju” te hrabro izlaze iz njihovih okvira “da bi se vratili pravu”. Uspjeh ozakonjuje njihov postupak u očima povjesničara; neuspjeh ih pretvara u zločince. Isto vrijedi i za gomilu podanika ili građana koji krše zakone i propise podižući revoluciju: zahvalno potomstvo posvećuje ih kao junake. Poraz ih pretvara u razbojnike.

I već u samom nastajanju, mnogo prije nego što počnu službeno postojati kao otjelovljenja Države, prije nego što iz ruku nekog vladara ili većinom glasova narodnih zastupnika dobiju svoje povelje, institucije su vrlo opasne jer pokušavaju živjeti na račun društva te stvoriti monopol u vlastitu korist. Tako duh zajedništva među ljudima koji su završili istu školu nakon diplome pretvara sve te “kolege”, koliko god inače bili krasni ljudi, u nesvjesne zavjerenike, povezane ciljem da promiču vlastito dobro koje je u suprotnosti s ciljevima javnoga dobra, slične razbojnicima koji pljačkaju prolaznike i među sobom dijele plijen. Pogledajte ih samo, te buduće državne službenike, dok su još u srednjim školama, s kapama označenim brojevima, ili pak na kakvom sveučilištu, s onim bijelim ili zelenim kapama: možda oblačeći uniformu nisu položili nikakavu zakletvu, no premda se nisu zakleli, oni postupaju u skladu s duhom kaste, odlučni da se uvijek domognu onoga što je najbolje. Pokušajte samo razbiti “studentsku povorku” bivših đaka Politehničke škole da bi neki zaslužan čovjek mogao zauzeti mjesto u njihovim redovima i podijeliti s njima iste funkcije ili iste časti! Ni najmoćniji ministar tu ne bi uspio. Ni po koju cijenu ne primaju se uljezi! Ako neki inženjer, pretvarajući se da se sjeća svoje teško usvojene struke, gradi prekratke mostove, preniske tunele ili pretanke zidove cisterni, nije važno; samo neka je izišao iz “škole”, neka mu pripada čast da je bio jedan od politehničara!

Socijalna psihologija uči nas dakle da se čuvamo ne samo vlasti koja se već konstituirala nego i one koja je tek u zametku. Također je važno brižljivo istražiti što u praksi znače riječi koje su naizgled bezazlene ili čak zavodljive: izrazi kao “domoljublje”, ili “red”, ili “socijalni mir”. Ljubav prema rodnom tlu svakako je prirodan i vrlo sladak osjećaj: za svakog je izgnanika izvanredan doživljaj kad čuje dragi materinji jezik i vidi mjesta koja ga podsjećaju na mjesto rođenja. Takva čovjekova ljubav ne odnosi se samo na zemlju koja ga je othranila, jezik koji ga je zibao, nego se prirodnim uzmahom širi i na sinove istog tla, s kojima dijeli ideje, osjećaje i običaje; napokon, za uzvišene duše, taj će se osjećaj svim žarom strasti pretvoriti u solidarnost s onima čije su mu potrebe i želje toliko prisno poznate. Ako je to “domoljublje”, koji bi čovjek od srca mogao imati išta protiv njega? No riječ gotovo uvijek skriva i značenje sasvim različito od “zajedništva osjećaja” (Saint-Just) ili pak “nježnosti prema tlu svojih očeva”.

Nekim čudnim obratom, nikad se o domovini nije govorilo s toliko bučnog prenemaganja kao otkad se počela malo po malo utapati u velikoj svjetskoj domovini Čovječanstva. Posvuda se viju zastave, posebice uz vrata krčmica i kuća s mutnim prozorima. “Vladajući slojevi” hvastaju se na sav glas svojim domoljubljem, što ih ne smeta da istodobno ulažu novac u inozemstvu, te trguju s Bečom ili Berlinom svime što im donosi dobit, pa čak i državnim tajnama. Sve do znanstvenika koji, zaboravljajući vrijeme kad su pripadali jednoj, jedinstvenoj republici na svijetu, govore o “francuskoj znanosti”, “njemačkoj znanosti”, “talijanskoj znanosti”, kao da je moguće granicama, pod okriljem žandara zaštititi spoznaju činjenica i širenje ideja: hvali se protekcionizam za proizvode duha kao da su u pitanju repa i pamučne tkanine. No, proporcionalno tom intelektualnom ograničavanju u mozgovima važnih ljudi, širi se misao nevažnih. Oni gore smanjuju svoja područja i svoje nade, dok mi koji se bunimo uzimamo u posjed cijeli svijet i širimo svoja srca. Osjećamo da smo braća jedni drugima po cijeloj kugli zemaljskoj, od Amerike do Europe i od Europe do Australije; služimo se istim jezikom da bismo zatražili ista prava, i dolazi trenutak kad ćemo u spontanom zaletu usvojiti istu taktiku, jednu jedinu lozinku. Naš savez se širi po svim krajevima svijeta.

U usporedbi s tim univerzalnim pokretom, ono što se obično naziva domoljubljem nije drugo do regresija, iz koje god točke ga promatrali. Treba doista biti silno naivan pa ne uvidjeti da “građanski katekizmi” propovijedaju ljubav prema domovini zato da bi ta ljubav služila ukupnim interesima vladajuće klase i održavanju njezinih povlastica, te da pokušavaju, u korist te klase, održati mržnju slabih i razbaštinjenih prema istima takvima s druge strane granica. Pod pojmom domoljublja i modernim komentarima koji ga okružuju, skriva se staro načelo poniznoga pokoravanja volji jednoga gospodara i potpunoga poricanja pojedinačnoga pred ljudima koji drže vlast, te se žele poslužiti cijelom nacijom kao kakvom slijepom silom.

I riječi “red, socijalni mir” slatko zvone u našim ušima; no htjeli bismo znati što dobri apostoli na vlasti misle pod tim pojmovima. Da, mir i red veliki su ideal koji treba ostvariti, no pod jednim uvjetom: da taj mir ne bude mir groba, a red ne onakav kao u Varšavi! Naš budući mir ne smije se roditi iz neosporne dominacije jednih i beznadnog pokoravanja drugih, nego iz prave, iskrene jednakosti među jednakima. '''

...sinoć je na telki prikazan film, koji me duboko dirnuo u srce. Osuda.
Govori o istinitom događaju u kojem je Kennyu Watersu doslovno smješteno i pripisano teško ubojstvo, te biva osuđen na doživotni zatvor.

Film je vrlo dirljivo prikazao kako osobe, koje imaju moć, vrlo lako manipuliraju životima onih, koji su nezavidnoj poziciji, sjebani kojekakvim vanjskim okolnostima i pojavama na koje imaju vrlo malo ili nimalo utjecaja.

Osim toga, pokazuje i lakoću drugih ljudi da dignu ruke, da se olako pomire s nepravdom, kao i nevjerojatan pristanak na sudjelovanje u 'zločinu', kako bi sačuvali fikciju o svojoj guzici. Najzad...kako se ljudi bore u dokazivanju da NISU pogriješili, jer je valjda izrazito teško priznati svoj propust i pogrešku, pa ispraviti nepravdu. Lakše je uništiti nečiji život da bi se zadržala svoja slika o svojoj veličini.

Ono prelijepo..u cijeloj toj priči je vjera! Vjera samo jedne jedine osobe, koja nije digla ruke. Kennyeva sestra. Njena vjera u njegovu nevinost i osjećaj vlastite dužnosti da se pomogne istjerati pravdu na vidjelo, donijela joj je niz problema.
Podrška njenog supruga, osim što je izostala...donijela je i odustajanje od nje i njihova braka. I to u trenutku kad je odlučila upisati i položiti pravo, da bi postala Kennyeva odvjetnica.
Najzad joj i sinovi okreću leđa i odlaze k ocu.

Kroz cijeli film proteže se fantastično prikazana ljudska slabost, koja te lomi i transformira...ali i izuzetna snaga, koja joj ne dozvoljava odustajanje.

Sva njena žrtva, postajanje odvjetnicom i konstantna vjera u Kennya...dovela je do konačnog oslobođenja Kennya, nakon punih 18 godina zatvora.

Osobno me zaista dirnula tema i način na koji je prikazana u filmu...iz razloga što sam doživjela slično..i sjećanja na to koliko me boljelo 'odustajanje' od mene, dizanje ruku i nedostatak vjere u mene. Ja čak nisam imala ni tu jednu, jedinu osobu, koja bi se zauzela za mene i ne odustajala od mene.

Više o tom slučaju možete pročitati ovdje :
Link

...popločen je dobrim namjerama!

hm...te neke uzrečice zaista su mi bile tupave i mislila sam da ih je smislio netko jednako tupav. Poput one : Tko se tuče, taj se voli...ili one: U ljubavi i ratu, sve je dozvoljeno!
Ma jel' ?
Ni danas ne nalazim neki smisleni odgovor na pitanje: što je pisac time želio reći, jer ja ne bih mogla pretučenoj ženi reći - Hej, to je ljubav! On te voli! Zato te premlatio!!
Kao što me često vidno iritira uporaba uzrečice: U ljubavi i ratu, sve je dozvoljeno, onda kad se njome pokušava opravdati...ah, u najmanju ruku manijakalno ponašanje!

A kaj je s paklom zbog dobrih namjera?

Dugo sam mislila da je to skeptična izjava nepovjerljivih ljudi, koji se plaše prihvatiti nečiju dobronamjernost! Onak, imalo mi je to smisla, ali ne i čvrsto uporište za postati - pravilom!

A onda sam shvatila da se te dobre namjere ne odnose samo na tuđe, već i na vlastite!!
Čitam danas donnu, prisjetim se nekih svojih nedavnih altruističkih namjera i sine mi porazna spoznaja o jebenom paklu, koji svaki put proživim kad nešto učinim s dobrom namjerom! Pri tome ne mislim da je ugodnije imati zle namjere, nego čisto proračunate, pomalo sebične i lako ostvarive namjere.

Cijena pakla zbog dobrih namjera, uglavnom mi je bila previsoka i zbog istih tih, dobrih namjera, debelo sam grcala u dugovima prema sebi. Kad najzad poželiš neku refundaciju 'dobrih djela i namjera', dobiješ šipak!

Ipak, bila bih nepravedna da to uvriježim kao pravilo, jer ponekad (iako stvarno samo ponekad) zauzvrat dobiješ 'dobre namjere' od iste osobe, kojoj i pružiš dobre namjere.
U globalu, sve se plaća i sve se vraća - najviše ima smisla! Onda kad shvatimo da povratak i naplata ne stižu nužno od istih osoba i s istih izvora na koje smo prvotno poslali svoje...dobre namjere!

Najbitnije je shvatiti da nema besplatnih usluga i dobrih namjera.
Sve platiš! Na ovaj ili onaj način.

..zakaj ja nisam 'štreberica' ???
psmtr, uvijek ona meija ispadne ono kaj ja silno želim biti !! :P

Nego, nekaj me zanima.
Da ja ovdje dođem i napišem da imam 160 IQ, biste li vi bez razmišljanja zaključili da je sve kaj napišem vrlo pametno i da ne može biti drugačije? Ili biste s tom spoznajom od mene zapravo očekivali da ono kaj napišem, bude pametno!?

Pazite, nije isto...slijepo vjerovati i propitivati!?

Kod mene vrijedi ovo drugo. Kad netko želi nametnuti svoju 'veličinu' u odnosu na druge, pa si time i dozvoljava drugima govoriti da su glupi, onda očekujem i da taj netko to zna vješto izvesti. Ono, u stilu...da budala i ne skuži da netko misli da je budala. Kajjaznam...to sam u stanju zaključiti i ovak, ne štreberski. A ako ja to mogu, onda osoba s IQ 160 to ziher može bolje!!??

I kaj se onda dogodi? kad osoba !Q 160 zakaže? Kad ispadne ono, najveća budala? Onda se razočaraš. kaj ne? Više ti ne djeluje vjerodostojno i onak, više nemaš povjerenja da bu ta osoba bila uvijek u stanju biti..'iznad'!
S druge strane, ne možeš više ni svoje vlastite simpatije gajiti prema toj osobi na 'neodređeno'. To je za pojedinca, onak..turbulentno.

Da se malo osvrnem na zadnje razočaranje takvom osobom:
Dala mi je 'dijagnozu'. Ono, profesionalnu. Doduše, recimo da se to što je dijagnosticirala, zapravo zove bipolarni poremećaj ili manična depresija. Isto tako, iz tog profesionalnog mišljenja, valjda joj ispala bitna činjenica da depresivne osobe, nisu obvezno i manične ili bipolarne.
No, hajde, nećemo propitivati točnost profesionalnog liječničkog mišljenja jedne profesorice!?
Ups..!
Ček, nekaj ne štima!?
Kad osoba IQ 160 kaže da liječnici ipak bolje znaju, onda bi i sama trebala, valjda, vjerovati liječnicima!! A ne svojoj slobodnoj procjeni. NEPROFESIONALNOJ !!

Tjah...kad tak nekaj pročitam...odmah mi iz vidopolja nestane ona nula na kraju prezentacije o IQ 160!

I vama je to sad smiješno, ali ja više ne znam tko je najpametniji na blogu! I kako ću sada znati koliko sam glupa? Tko će mi to reći? netko ispod 160 IQ ?? Ma daaajte!!
Imam osjećaj kao da moram živjeti sa svojim vlastitim mišljenjem o sebi! Straaaašno :)

uspoređujemo međusobno!

I to je jedini razlog zašto dolazi do nesporazuma, rasprava, pokušavanja dokazivanja da je netko drugi u krivu...etc. Stvar je baš u tome, što procjenjujemo i uspoređujemo...uvijek svoja uvjerenja s uvjerenjima drugih..i na taj način vršimo stupnjevanje pri donošenju zaključka slažemo li se s nečime ili ne.

Iako je to tako, kako je....to nije ništa neobično, ni loše.
Da nije tako...i kada bismo uvijek tuđe interese stavljali ispred svojih...tada bismo bili plastične vrećice..nošene vjetrom. Ono što nas uvijek najviše razlikuje...je doza empatije. Svatko od nas...dozira empatiju prema vlastitom osjećaju vrijednosti.

Tako nije neobično da ćemo se empatično zauzeti za nekoga tko nam je u razmišljanjima sličan, tko nam je simpatičan, koga volimo...itd, nego za nekoga tko nam ne predstavlja baš ništa važno u životu....a nalazi se, recimo, u istoj ili sličnoj situaciji kao i ova osoba, do koje nam je osobno stalo.

Hoćemo li svojim miljenicima i tolerirati štošta?
Pa naravno, to je potpuno ljudski i smisleno.

No, kad je riječ o nekakvoj...široj procjeni drugih ljudi, koja se zasniva na informacijama, koje smo usput percipirali, pa zatim procesuirali svojim vlastitim sustavom vrijednosti...i najzad usporedili ih s nama samima....tada nastaje potreba za donošenjem i obznanivanjem svog mišljenja, kao ekvivalent donesenoj i obznanjenoj pojavi tuđeg mišljenja.
Ljepše se to može nazvati 'razmjenom' mišljenja....a realnije - raspravom!

Rasprava...ili razmjena mišljenja...ne bi bila izazovna da ne postoji arbitraža. Arbitraža je bitna kad želimo potvrditi vjerodostojnost..pa i ispravnost svog mišljenja. Tako lakše zaključujemo da je nešto ok, ako se većina slaže s time.

Ponekad smo toliko uvjereni u svoje mišljenje i nalazimo neporecivo opravdanje, dokaze i argumente za to, da jednostavno ne trebamo većinsku podršku, ali svejedno donosimo to svoje mišljenje u javnost, jer vjerujemo u taj ideal toliko snažno...da imamo osjećaj kako bi cijeli svijet trebao uvriježiti to mišljenje.

Tako je netko pomislio da ljudi druge boje kože nisu manje vrijedni, ili je pomislio da žene nisu manje vrijedne...nadalje da homoseksualci nisu manje vrijedni...da bolesni nisu manje vrijedni....etc. Vjerojatno je u nekim trenutcima to mišljenje bilo usamljeno....ali za opće dobro, najzad je prihvaćeno.

Ponekad takvo usamljeno mišljenje, a zbog reakcije okoline...može pomoći ili navesti osobu da ga promijeni, ukoliko uvidi sve loše aspekte tog mišljenja...i time si olakša percepciju svog vlastitog postojanja unutar društva.

Eh sad...mi, koji ovdje volimo iznositi svoja mišljenja...očito smo ljudi, koji vole pričati. Koji vole promišljati, koji vole donositi i predstavljati svoje sustave vrijednosti. I nitko od nas toga nije pošteđen. Da je, ne bi bio tu.

A kaj se tiče trenutnih događanja na blogu...ostavit ću i ja svoje, jel' mišljenje. Čisto zbog arbitraže.....jer ne mogu garantirati da ga neću promijeniti. Čuda su moguća.

Dakle, prema mom vlastitom sustavu vrijednosti, pitanje poput : Jesam li ja dobar čovjek?...samo za sebe, nije mi smetnja. Doduše...govori mi o unutarnjem problemu osobe, koja traži mišljenje među nepoznatim ljudima. Nadalje, osoba uvjetuje odgovore: Ako mislite da nisam dobra osoba, nemojte mi pisati zašto, jer me to ne zanima. ...Tu mi već malo sustav vrednovanja titra. Dakle, može li 'dobra' osoba na taj način manipulirati tuđim sustavima vrijednosti, ne dajući im pravo da se izjasne i donesu svoje mišljenje, a koje je zatraženo od njih?
Ja, osobno...na to imam odgovor. Nije.

No, da ne bih olako sudila, poslužila bih se i ostalim informacijama, koje imam o tom neznancu. Naravno, one, koje je on sam donio u javnost.
Prema tim informacijama...uviđam da je osoba starija od 50 godina i da živi u roditeljskom domu, da nije stvorila obitelj, da ne privređuje, da nastoji sumnjivim putevima osigurati svoju egzistenciju, da je lakši invalid, dakle ne i nesposoban za rad, da promatra mlade djevojke, da mu smetaju ambiciozne žene...jer im ne može parirati, smeta mu glas nekoga tko se svojim vještinama potpuno samostalno uzdržava i osoba je, koja mi je nekoliko puta dala do znanja da okrivljuje i ne podržava moje sustave vrijednosti.

So...s time svime što imam na raspolaganju, za 'dobrotu' čovjeka...vjerojatno bi mi bio potreban dokaz da je empatičan, da je borac, da se izlaže, da se ne skriva, da ne ponižava druge jer misli da im nije dorastao i da ne uvjetuje što će tko o njemu misliti.

Po istom principu vrednovanja , sudim i izjave poput : nezadovoljne babe samo mašu jezicima!
Odmah slijedi skeniranje: zašto bi osobu, ženskog roda, koja je iznjela mišljenje, netko nazvao pogrdom 'baba?. Zašto bi netko, donošenje mišljenja, nazvao 'mahanjem jezikom' ?...I zašto bi netko, zadirao u osobnost i privatnost druge osobe, aludirajući na sexualno zadovoljstvo ili nezadovoljstvo kao preteča donošenju mišljenja o nečemu, što očigledno nema sexualnu konotaciju?

Jel' trebam reći kakav mi je zaključak?

No...ipak, ima i onih koji odluče svoje mišljenje zadržati za sebe. Najčešće ih prozivamo za nezainteresiranost...ili licemjerje zbog osobnih razloga...onda kad smo očekivali arbitražu!

ipak...sveukupno....ja volim kad svi mi ovdje....ipak mislimo!!

:)

...teško mi je davati savjete, pa čak i onda kad ljudi to od mene očekuju. Očekuju, jer uglavnom znaju da sam iskusila masu toga u životu. Ipak, čak ni onda...ne dajem savjete, jer nemam pojma bi li netko drugi..u sličnoj situaciji napravio isto što i ja. Zato obično samo ispričam što sam ja doživjela, kako sam se nosila s nečim, što sam zaključila..i kako je na kraju ispalo.
Vjerujem da moje vlastito iskustvo nije tako obvezujuće za nekoga...kao savjet, a može pripomoći da se iz prve ruke dozna nešto o..recimo, sličnoj nedoumici.

Dakle, prošlo je nekoliko godina..otkako više nisam korporacijsko vlasništvo. Namjerno govorim 'vlasništvo', jer mi je ostalo takvo sjećanje. Nakon godina i godina...postala sam preumorna. Neizdrživo mi je postalo ustajanje u 5 i nešto...svako jutro, kao i jebeni protokoli i jesno definirani postupci rada i ponašanja. Bila je ubijena...i potpuno uništena, sva moja kreativnost, ideje i osobna posebnost. Smatrala sam da mogu više, da mogu bolje...da mi treba otvoren prostor i nove mogućnosti.
No, korporacija me trebala, upravo tamo gdje sam i bila. Ne nigdje drugdje...i ne tamo gdje sam ja željela biti. Na tim pozicijama, bili su ...na žalost, ne sposobniji ljudi, nego oni koji su imali diplomu, ali ne i mašte.

Dugo sam mislila da je to strašno nepravedno i nepošteno...i pitala se kako i zašto se ne vidi sva moja energija, znanje, iskustvo, ideje i sposobnosti!? Odlučila sam okušati se drugdje, gdje će moje vještine doći do izražaja.

A onda mi se dogodila hrvatska stvarnost.

Počela sam s privatnicima i malim poduzetnicima. Ponavljam, u Hrvatskoj!!!

aaah...zaista bi ovaj blog bio kilometarski da napravim rezime svega doživljenog, no...naglasit ću bitno.

Ona moja korporacija, ma kako izgledala zatupljujuće, dala mi je nešto, što se ne može naučiti ni u jednoj školi, ni na jednom fakultetu...nigdje. Dala mi je upravo te, pouzdane, pametne...stoljećima nadograđivane..protokole!!! Koji vrijede svuda. Koji su primjenjivi na svako životno područje. Dala mi je know-how ključ.
I dok sam ja mislila da je to premalo i preograničeno, preosnovno....mnogi poduzetnici nemaju ni to !!!

Uglavnom imaju loše proizvode, ili projekte, niskog buđeta , jeftine nabave, slabog ili nikakvog marketinga, bez istraživanja tržišta i ono najgore....s još manje mašte, nego li je moguće. Sav koncept 'uzimanja mene u obzir' svodio se na poznanstva koja imam u poslovnom svijetu. Dakle, ni sami ne vjeruju u ono čime se bave, niti mene...već u ono što bi moja poznanstva mogla prodati, čineći meni uslugu!!!

E to je tek neznanje, loše poslovanje i otupljenje.
Dodajmo tome još i činjenicu da kod takvih moraš 30 puta obrisati noge, prije nego uđeš u ured, ili činjenicu da ti neki ne daju ni šansu, jer imaš VEĆ 36. 37...etc...i oni bi nekog mlađeg....pa sve do toga da te otpuste 'tvojom krivnjom' dok si npr. u bolnici. SVE to...dosljedno prati i najmanja moguća plaća, koju ti mogu ponuditi. O ostalom krepu o predrasudama jer si solo, jer si samohrana...bla, bla....uopće neću.

No, mi se ovdje..kao ..furamo na kapitalizam, bez socijalne osvještenosti.
Ok.
No, danas...kad pogledam, moja korporacija isto nije bila socijalno osvještena, nego strogo kapitalistička. Nju nije zanimalo mogu li ja nešto ili ne, nego da to učinim, jer me za to plaćaju. No, istovremeno mi je davala sve moguće mikro i makro alate, kojima sam se mogla služiti da to zaista i MOGU učiniti. Dala mi je do znanja da kupuje moj rad...a istovremeno taj rad NIJE potcjenjivala...i dobro me plaćala. Toj korporaciji nije palo na pamet da mi uruči otkaz dok sam bolesna, niti je itko..ikada..postavljao pitanja...ili još bolje...vlastita 'mišljenja' o mom privatnom životu i kako ga živim.

Najzad....kad sam se okušala i u svom vlastitom biznisu....protokoli i znanje, koje mi je dala korporacija, pokazali su se uspješnima. Na žalost....kako rekoh, živimo tu gdje živimo....i često je moguće da ti netko ne plati. I nije bitno je li ti dužan 100 ili 10 000 kuna....jednostavno ti ne plati.
Ma koliko načina naplate postojalo...to je uvijek proces. Koji traje.
Razlika između mene i korporacije...je u tome što si ona može priuštiti čekanje svog novca...a ja ne.

Zaključak: Jesam li zažalila što sam napustila korporaciju? Jesam. Itekako.

U ovim vremenima...s ovim stanjem duševne, intelektualne i radne svijesti u Hrvata, žena poput tebe...ili mene....mora izabrati 'manje' zlo. Odvagnuti što će prihvatiti kao način uzdržavanje sebe i svoje djece. Stabilnost. makar se činila besmislena i bez pomicanja granica....ili izloženost općoj podobnosti, bez odgoja, bez poslovnog....a kamo li socijalnog razumijevanja...poduzetnicima sumnjiva kapitala, do kojeg ti nikad nećeš doći, budeš li zaglibila radeći za njih!

Šanse da se opet nađem u nekoj korporaciji, stranoj naravno, su vrlo male....ali to mi je sad jedina nada, koju vjerujem...ne bih imala, da sam ostala u onoj iz koje sam otišla!

Koke moja....nadam se da će ti moje iskustvo pomoći da si posložiš prioritete, pronađeš ono što želiš...i nađeš se u onome što možeš, učiniti sa svojim poslom.

jbg. nismo svi hrvatsko-bosanski lakši invalidi, da čekamo zimu uz internet, tv...i cure u minicama....sa svojih 50 i kusur. Mi svoj kruh moramo zaraditi !!!

nam biti sjajno!
Došli su pošteni, anitkorupcijski nastrojeni domoljubi ..na vlast! jeeeej

najbitnije..u politici mi je ovo..'Domoljubno'!!! ...Bez toga...ja ne znam, nema smisla biti rođen u Hrvatskoj.

Kad sam rađala djecu...jedina namjera mi je bila stvoriti što više Hrvata! (hehe)
Poslije su mi pravi domoljubi rekli da ja nisam prava Hrvatica, jer ne vičem 'Za dom'...i ne mrzim sve i svakoga tko ne ide u crkvu, tko je homo, tko nije u državno-crkvenom braku...etc.

Mislim..haloooo...ZNA SE tko je pravi Hrvat.
Zadnji put kad su bili na vlasti...od svake plaće...morala sam davat još 4 dodatnih posto za punjenje proračuna...jer...jbg, pravi domoljubni Hrvati...malo su zavukli prstiće u istu, jer im je trebalo, ne!?

Aaaah, mrzim politiku u Hrvatskoj.

I još uvijek mislim da bi političarima trebala biti važnija ljubav prema narodu, koji ovdje živi i privređuje, nego ljubav prema domovini, kao sumnjivom simbolu pripadništva!
Pripadništva, sekte, organizacije, komune i sl...priznala bih samo ako bih im ja bila predsjednik. Ovako...sorry, ali više volim kad sama za sebe odlučujem!

i tak...
mislim da bum nazvala onu malu HDZ-ovku...da vidim kak se to dobivaju gradski stanovi i poslovi, a bez natječaja, utrke i zdrave ..demokratske konkurencije!?

...onak' na prvu, naravno da želimo! Nitko ne bi volio...svoj trud potratiti..ili baciti u vjetar, okarakterizirati ga uzaludnim!!

eeee....a kako stvari stoje kad su djeca u pitanju?

I tako sam bila straaašno pogođena, odabirom mojih dečki da od sad žive kod oca.
Moja prva reakcija je bila...ah, ono...zapovjednička. U stilu: Ne dolazi u obzir, odmah da ste se vratili doma!!! Na to je uslijedila njihova žešća reakcija, u kojoj ne samo da su me otfakirali, nego su me i ...uvrijedili!

Danima nisam mogla doći k sebi.
Pitala sam se...zar je moguće da nakon svega...SVEGA, što sam nesebično stvarala za njih, i omogućila im...njihov, uglavnom ne pretjerano zainteresirani otac...ima prednost??? Zar ću i ja, kao i moji starci...živjeti bez djece? Je li to neko nasljedno prokletstvo? S time da ja nisam ni sličan roditelj, kakvi su bili moji!!

Srećom je tako. Srećom..postoje i neke iskusnije žene, koje su mi udijelile par savjeta.
Npr. moji starci, kad sam poželjela više slobode i neovisnosti, poslužili su se prijetnjama, ucjenama i zabranama. Zbog toga sam ih po prvi put u životi iskreno zamrzila.

'Ja neću biti takva' ... stalno sam susprezala osjećaj da su me odbacili.
-Pusti ih...u pubertetu su i ne znaju kaj rade. Vratit će se oni, ne brini! - govorile su frendice.

A onda se u meni stvorio inat. Ok, želite tako? Bit će vam. Od sada, uopće neću razmišljati o vama i vašim potrebama, željama....dat ću vam siću svaki mjesec, koliko je i vaš otac davao za vas....i od sada ću samo gledati sebe!

Nakon dosta dana...došli su na ručak. Atmosfera je bila..nekako...ne znam. Sve..samo ne bliska. Nisam mogla vjerovati da ni sama ne znam..postaviti se u toj situaciji. Pričali smo šturo i kurtoazno.
Najzad...ipak nisam mogla izdržati....pa sam rekla: Znate kaj? Moja vrata su vam uvijek otvorena. Želite biti s tatom? Ok. Sada ću imati više vremena za sebe...i umjesto (starijem) platiti autoškolu i kupiti mu auto...platit ću sebi A kategoriju i kupiti SEBI..motor!!

Ok, znam...nije to baš bilo roditeljski...ali je bilo najbolje kaj sam u tom trenu mogla. I da...na neki nesvjestan način...željela sam im nabiti osjećaj krivnje.
Međutim...ono što je uslijedilo...bilo je iznenađenje za moje uši.
-Pa daaa mama! TO želimo! Da se posvetiš napokon sebi i da ne misliš toliko na nas. Nama je tamo ok...a i želimo tebi olakšati!!

Ipak...ljudi moji, odgojila sam dobre ljude!

I ne pada mi više na pamet..razmišljati o svojim neispunjenim željama...jer i dalje oni, ostaju moj prioritet.

Heh....i stalno dolaze. Vole biti sa mnom. :)

Link

statistike kažu da je 1% stanovništva -sociopatno, lišeno i najmanje empatije.
Kojoj skupini pripadate?

:)

..da drugi nisu marljivo odradili svoj posao!

Meni fakat smeta to što, očito, moram znati tuđi posao, da bih uspješno izvršila..npr. suradnju!

Tako sam kod zadnje hospitalizacije bila odlučna u stavu da NE ŽELIM više tretman lijekovima i da odustajem od traženja pomoći tamo gdje mi adekvatna pomoć nije pružena.
Željela sam otpust, a oni mi ga nisu davali dobra 4 dana!
U ta četiri dana, docentica dr. sc. i tada dežurna liječnica, koja je jedina mogla izdati otpusno pismo, doslovce mi je prijetila prisilnim zadržavanjem, nasilnim načinom davanja lijekova (zavežu te i spiče ti inekciju)...te frustrirano urlala na mene, dok sam ja smireno i konkretno objašnjavala da mi pomoć u smislu farmatika, ne pomaže. Dapače, uvjerena sam da mi škodi!

Željela sam je pitati tada, je li ona položila Hipokratovu zakletvu samo da bi stečenom titulom prijetila pacijentima...ili to sve čini iz ljubavi prema čovjeku!? Ali nisam. Jer je nisam htjela dodatno raspizditi.
vrlo je zajebano biti u 'ludari' i pokušavati dokazati nepripadnost!!!

Najzad, vratio se 'moj' liječnik s godišnjeg i odmah, pri prvoj viziti rekao: Čujem da pravite probleme, ne uzimate lijekove i čitate knjigu do kasno u noć! (???)

Kasnije sam inzistirala da me primi u svojoj ordinaciji, kako bismo razgovarali i kako bi me pustio doma.
Rekao je da će pojesti svoju diplomu, ako je u krivu.
Opet sam htjela reći da nisam fascinirana tom izjavom, jer sam to već doživjela od svog zubara, koji mi je potom uništio zub. Ali, opet nisam ništa takvoga rekla, jer su oni (liječnici) visoko umišljeni da rade izvrstan posao.

Nakon kaj je ispalo da mu vrijeđam profesiju odvažila sam se na grublji korak. Tada sam rekla da otkako sam tu, samo jednom sam izvadila krv i da nikad nisam dobila 'mišljenje' o nalazima. Njih sam sasvim slučajno pročitala u svom kartonu dok je tehničar nekaj upisivao. A tamo pišu neke BITNE stvari. Poput vrlo niske razine kalija, koji je vrlo bitan u kontaktu i prijenosu rada neurotransmitera. Nadalje, nalaz pokazuje abnormalnost u stvaranju eritrocita, koji su vrlo bitni za sintezu DNK i prijenos kisika po tijelu. (kasnije nalazi iz druge bolnice, pokazuju Makrocitnu megaloblastičnu anemiju (pre- leukemija), čiji se simptomi izrazito pokazuju u općem neraspoloženju, psihičkom naprezanju, jer bitno utječe na živčani sustav, na konstantan umor i nepodnošljivost težeg napora, kao i lupanja srca i općenito narušen kardio-vaskularni sustav. Najzad, uopće se ne obraća pažnja na gubitak tjelesne težine kao i na činjenicu da sam vegetarijanac, što je vrlo bitno kod ove anemije, jer bitno smanjuje unos B12 vitamina.
SVE to, psihijatrija je svrstala u depresiju i panične atake.

Gledao me netremice nekoliko sekundi i odmah napisao otpusno pismo u kojem navodi da NEMA indikacija da me se prisilno zadrži na liječenju.

Kasnije je nova analiza krvi, pokazala da je 'moja dijagnoza' bila ispravna i sada čekam punkciju koštane srži, kako bi se ustanovio princip liječenja.

Najzanimljivije od svega je baš to...što sam sve to pročitala u knjizi, koju sam čitala do kasno u noć.

Savjet: UVIJEK potražite i drugo..pa i treće MIŠLJENJE!!

...rođenoj oko ww2.

pobjegla je od dogovorenog braka i potpuno sama..u velikom gradu snašla se i brinula o sebi.
Udala se za mog djeda svojim odabirom i rodila kći.
Nikada mu nije povlađivala i smatrala se ravnopravnom u toj zajednici.
Zato ju je napustio.
I njihovu kći.
Našavši 'utjehu' u drugoj, koja mu je podarila novu 'obitelj'.
Ostatak života...radila je ono što voli.
Kći joj je zamjerala.
Ali ne i ja. Njena unuka.
Za razliku od njene kćerke, baka je bila potpuno organizirana, uredna, dotjerana i sofisticirana.
Kod nje sam osjećala stabilnost, sklad i formulu življenja.
Ona je bila prva osoba u mom životu, koja mi je pokazala da neovisnost može biti predivna!

Pokoj joj duši!

prikladno današnjem danu....prisjećam se.
Bila mi je (i ostala) ikona!

..I just need a friend!!!

hm..pročitala sam vegu i opet si mislim...jel' to horoskop ili kaj? Svaki put kad ovdje dođem s temom, ona je o istoj već napisala bolje složene rečenice. To se fakat već masu puta dogodilo.

Sad se pitam, jesam li ja o'šla preveć unaprijed, kad se osjećam ...i na neke stvari gledam istim očima, sa svojih nepunih 40, kao i ona sa..ne znam...više od mene!?

Znam samo da to što ona danas govori...ja željno iščekujem za sebe sutra!
Jedva čekam smiraj, penziju i odmor!
Odmor od nutkanih ku*aca, za koje bih trebala dati čitavu sebe, posebno onda, kad ne tražim ništa osim malo žive komunikacije!
I ne, meni ne pada teško biti sama. Kako stvari stoje, kad sve zbrojiš i oduzmeš, najbolje sam si društvo, ikad!


ps. prodajem ja auto svojoj susjedi. Nagrađenoj sportašici s dva završena fakulteta, udanoj za mog susjeda, ambicioznog knjigovođu. Nakon kaj sam joj barem 6 puta rekla da prvo moramo kod bilježnika, pa onda ona mora na poreznu i tek onda u Heinzelovu...nazvala je svog muža: Hej ovčarčino! (????), daj nam reci (nam??) kaj moramo prvo obaviti?....Onda je on popizdio jer je smatrao da to možemo obaviti same ( i možemo)...pa je dojurio kako bi bio prisutan dok mi to sve obavljamo, da bi ona..onak zadovoljno rekla: Znaš Pam, to su muški posli, oni ti to ipak bolje znaju!!!

Ubijte me, ali fakat ne kužim to isfuravanje nesposobne i ovisne žene..i takvo povlađivanje i stavljanje sebe u položaj retardirane glupače!? Zbog čega?
Ali, sigurna sam da oni uživaju u svom braku, svojoj maloj zajednici u kojoj je on 'ovčarčina'..a ona školovana šupljača!!

oprostite na izrazu :)

:)

koja to i nije!

Znate li koja me spoznaja najviše 'zgađala u životu?
Činjenica da je prokleto teško, mučno i nadljudski naporno biti i ostati razuman, kada to nitko u tvojoj okolini nije!!!

Iako se uvijek iznova pitam zašto uporno i pod svaku cijenu nastojim u tome ostati dosljedna?

U djetinjstvu me perfidno...da ne kažem perverzno, zlostavljao otac! I što sam ja činila? Nastojala si to 'objasniti', razumjeti...opraštati. Kad je bilo nepodnošljivo...pomislila sam da zaista ni ne trebam živjeti, kad me se silno želi uništiti.

U braku me zlostavljao muž! I što sam ja činila? Liječila se! Dakle, nakon što me premlati ,ja odem k psihijatru po lijekove!

Kad sam doživjela i poslovno zlostavljanje...opet sam SEBE liječila!

I znate što? Divljaci perverzno, uvrnuto i poremećeno divljaju ...potpuno slobodno, a viktimizirane osobe, koje zbog toga traže pomoć su stigmatizirane.

O daaa....ja imam 'povijest' liječenja...i ja nisam 'normalna'...a moji zlostavljači prolaze nekažnjeno.
Ja radim sve po PS-u....i strpljivo čekam da institucije, zakoni i sl. odrade svoje....godinama!!!! Za to vrijeme, zlostavljač...u svom naumu zlostavljanja...ne daje nikakvu odgodu! On nastupa odmah!!!

Najgora moguća stvar, koju žrtva može napraviti...je uzvratiti nasilje. To zlostavljač čeka! Da poludite, da se prepustite osjećaju nemoći, da se totalno destabilizirate i POGRIJEŠITE!!!! TO je njegov trijumf nad vama!!!
Ako to učinite...a imate 'povijest' liječenja - gotovi ste! Kraj!!

Međutim...ako ste , unatoč svim (nezakonitim) pokušajima da vas se uništi, ipak ostali dovoljno stabilni da si ne dopustite tu grešku...imate zasigurno...u 100%-tnom izdanju...vječitog stalkera....koji vas neće ostaviti na miru dok je živ!!! Ili vi. Cilj mu je jedino..i samo...uništiti vas!!!

Bože...samo mi daj snage da ostanem stabilna, koliko god mučno i samotno bilo!!!