Cvijet kraj izvora...je sjena duše

U valovima hladne noći odnosiš moje konfuzne misli i zakopavaš ih u modra sjećanja, umotavaš me bijelim velovima i zatvaraš mi oči, da te ne bih prepoznala. Jednim osmijehom rušiš sve moje principe, potapaš u vodi sve moje ideale i postavljaš mi pitanje, jesi li me pronašao*. Noć je bila tiha. Kamen uronjen u dno uvijek ostavlja trag. Tragovi prošle noći nisu vidljivi, ali se osjete. Uvijek kad pomislim na zelene masline, stvaraš sliku o nama na obali podzemnog mora. U zraku lebde neizrečene riječi. Lebdjet će još dugo.

Iz dalekog tamnog nemira podsvijesti nakon povratka u bijele noći postignut je dublji uvid u zaustavljenu sekundu, što je dio tog beskrajnog vremena. Iz noćnog neba se zaustavio dah i kao smrt stao ispred mene, dok sam u tami ovog jutra išla prema mjestu gdje će dan ubiti noć. Nisam znala kako je to biti izliječena od same sebe. Nisam znala kako se kroz vrijeme prenosi dio po dio tijela, dio po dio srca. Sve je to bila daleka tajna u koju sam željela proniknuti. Zbog tih velikih nepravilnosti plutala sam plavim snovima i tražila bar jedan pozitivan predznak, neku tanku zlatnu nit, Čarli, koju ćeš provesti do mog srca. Nisam je nalazila. Okrenuta na desni bok zaspala sam snom snova o tebi. Čarli, jesi li ti taj što je došao? Još uvijek ne znam tko si, ali vjerujem da dolaziš. Možda spavaš kraj mene, a možda nisi svjestan da drugi donose naše pretposljednje dane. Uz poglede razumnih ljudi potkrade se jedan lucidan, kojeg ću prepoznati. Nebo mijenja svoju boju, događa se svakodnevno ubojstvo noći kad je dan smjenjuje i navodi misaoni tok malo dalje od tebe. Čarli, opet ću misliti na tebe večeras.

kad čujem tvoje ime, Čarli,.... sjetim se... Gornjeg grada i starog vina...

Polako sam shvatila da si mogao otpasti iz mog života, kao slomljena karika čvrstog lanca sjedinjenja što traje i traje. Kako mi je jučer nebo bilo milostivo!! Tvoje kretnje nisu ispunile jučerašnje jutro. Sve je bilo čudno. Prazno. Tiho. Sablasno. U tom kišnom jutru, bila sam samo ja i ovaj neumorni globus što se tako uporno vrti sam oko sebe! Zaledila sam jučerašnje jutro i otpuhnula ga kao tanku koricu da se izgubi u beskraju vremena. Moje jutro je počelo drugačije. Danas. Život teče venama, urgentno najavljujući da više nema onakvih stanja kao jučer. Mlado lišće će se uskoro okititi divnom svijetlozelenom bojom ranog proljeća, a zvjezdani krug je noćas bio sakriven gustim sivim oblacima, prepunim vode, prepunim nepomiješanim ludim jutrima i još luđim noćima. Njihov put, put tih sivih oblaka, otpuhnuo me danas na ove bijele stranice gdje izlazi dio pocijepane jezgre preplašenog srca. Tu si. Sve je opet dobro.

Sjedim na Zemlji što je milijunima godina starija od mene i sneno motrim sudbinu kako me mimoilazi, dok s trga dopiru slabi zvuci ljudskog govora. Uspavana mi je čista duša, ne dotiče je čak ni krivica nedozvane ljubavi, okrećem leđa suncu i gledam u tvoje bistre plave oči. Naše oči ugrizle su se ljuto i ostavile traga na usnama, stisnula sam ruku bliže srcu i probudio si me, Čarli, jednog zimskog jutra. Mrtva zavist druge žene pokušavala je oduzeti čistoj duši vedar pogled, ali u bijelom snu ipak se događaju moja i tvoja ljubav. Zaogrnuli smo se tom srećom i mojim imenom si obojio svoje dane, a pred tobom sam zastala kao pod sjevernim suncem i utopila svoj zeleni pogled u tvoj. Imam li to sjeverno sunce iznad sebe, Čarli i može li mrtva zavist neke druge žene oduzeti čistoj duši vedar pogled?

I dok bijelu prazninu monitora polako ispunjavaju zelena slova, obilje valova donosi oblake kroz noć i kišu, da bih na pola puta zastala, kao srna na livadi između lovaca što su joj na tragu, nemoćna dignuti pogled i nastavila bijeg prema dubokoj šumi podzemnog oceana. Tiša od spominjanja tvog imena, Čarli, spremna na taj udisaj kišnog zraka, zaranjam u samozatajnost i nestajem. Zelena slova su ispunila bijelu prazninu ovog monitora, a na tebe, Čarli, više se ne oslanja moja duša. Zaronila sam i ne slušam više kako dišeš, jer mjesec ne ispunjava svojim sablasnim svjetlom tvoje oči.

http://www.youtube.com/watch?v=sF84pIhP5UM

http://www.youtube.com/watch?v=ShN8UIk5-mw

Ispustila sam iz ruku dugih šest godina života, proklizile su niz prste kao biseri rasuti po snijegu i nisu se u toj bjelini vidjeli. Umorne oči nisu zapažale te bisere u snijegu, jer su zvijezde poprimile bijelu boju turobnog pejzaža moje osamljenosti, što mi je bila najbolja pratilja. Iz trenutka vječnosti istrgnulo me vruće sunce onog ljeta 2004. i naplavilo na oštre hridi nepoznate obale. Našla sam mekan kutak i tu se sklonila. Nakon nekog vremena to je postala najljepša plaža ovog globusa, najzelenija dolina mog vilinskog vrta i najljepši maslinik na obali mora. Smokve tog života su slatke i preslatke, skupe su... ali život je tako i tako jedan, a ispod masline se još uvijek okupljaju mlade lastavice i nose mi izgubljene bisere na dar. Svaki novi dan je novi biser.

Tamo ... negdje u travi natopljenoj ovogodišnjim obilnim kišama... kroz noć… bijela sjena, tamna od svoje tame opet plovi u svoje dubine… iz onog razrušenog grada ostao je jedan kamen što si ga podigao, a ja sam bila sklupčana kao zmija… iz mojih očiju su izletjele vilinske suze i nestale s jatima bijelih ptica. Čarli, spusti taj kamen ponovno na tu sklupčanu zmiju, jer vratile su se bijele ptice … doletjele su kroz otvorene trepavice… Zasjeklo je svjetlo kao mač osjetljive oči  navikle na tamu… iz plavetnila neba probija se žuti disk, Čarli, ali noć još traje… svjetlost će ubiti tamu, donijeti žuti disk ponovno na ugaslo nebo bola, na tu iskru što tamom se prozvala i opet u svoje dubine nestala...

U nebeskoj sivoj haljini obavijen moj grad još je snivao, dok sam na balkonu udisala mirise noći i kiše u zraku, što će doći. Značenje svijeta u tom trenutku mi nije bilo bitno, odstranila sam korijen težine duše i pustila da me noć opčinjava svojim mirisima, da kiša što ne dolazi izaziva moj nemir. Kao bijeli prah osjetih par kapi na licu i to je bilo sve. Tako provodim petu noću u odmaku od tebe, Čarli, a tko me stalno vraća tebi, osim same sebe. Lutala sam po daljinama mojih misli, poslala sam ih među tvoje, neka se spoje i neka mi te ne odvoje. Zasjenjena oblacima, noć je polako odmicala, nebo se spuštalo sve niže, a tama je uzimala dio po dio mog tijela. Krilati san zatvorio je trepavice, između njih više nisu mogle doletjeti neke ptice. Grad  nije živio tu noć, od njegovih zidina ostale su samo sive nebeske haljine oblaka, što su vijorile na tom vjetru, a on mi je donio sladak zvuk tvog imena.

Na nekom od svojih izvora, sudbina mi je nacrtala putokaze po kojima je odredila dalji tok mog života. U tom položaju... kad sam ugledala Mjesec iznad mog balkona... znala sam da je u ovoj prohladnoj proljetnoj noći tako staklen i u takvoj opoziciji, tako hladnog pogleda, da jednostavno nisam mogla ispustiti ni dah, a da me ne zagrije oblak što se zaleđuje na tim potučenim temperaturama. I onda, nakon tog sudara mog daha i prohladne noći, sa neba sam pogledala očima mačke i srela svoju pamet kako se još uvijek sukobljava s titrajima srca. I tako do…..?